Kako prenosi hrvatski portal Indeks.hr, Stephan Charbonnier, jedan od dvanaestoro ubijenih novinara i urednika lista Charlie Hebdo, je svojom je posljednjom karikaturom objavljenom ovoga tjedna najavio pariški pokolj. Na Charbonierovojj karikaturi taliban odgovara na pitanje iznad njegova lika: “Još nema atentata u Francuskoj”, doslovice: “Pričekajte, imamo vremena do kraja siječnja da vam prenesemo njegove pozdrave”.
____________piše: prof. dr Mile Lasić
Stephana Charbonniera su pomračeni umovi već 2012. godine stavili u nekakvom al-Qaidinom časopisu na popis osoba koje su tražene žive ili mrtve zbog zločina prema islamu. Bio je od tada pod policijskom zaštitom, kao što su to mnogi novinari i urednici diljem Europe, otkad je krajem rujna 2005. godine danski list Jyllands Posten objavio 12 karikatura proroka/poslanika Muhameda. Bio sam tada „freelancer“, pa sam za beogradski Danas i sarajevsko Oslobođenje napisao seriju izvješća i komentara o prijeporu koji je zaprijetio uvesti svijet u „sukob kultura“, kako su ga mnogi ne samo najavljivali, nego i priželjkivali.
Ne bih htio ovu tužnu prigodu koristiti kako bih davao za pravo „jastrebovima“ s Orijenta ili Okzidenta, to jest tko je bio više u pravu. Samo ću zabrinuto konstatirati da se od tada pojačano radi na produbljivanju prijepora i konflikata i po civilizacijskim i religijskim šavovima. Nastajao sam bilježiti izjave i opisati pojave koje bi naznačile trendove, pa mi se učinila referentnom i izjava tadašnjeg predsjedavajućeg Islamskog vijeća u Njemačkoj, po imenu Ali Kizilkaya, koji je za njemačke medije kazao da su objavljene karikature poslanika Muhameda (pretiskane iz „Jyllands Posten“ i u Springerovom dnevniku „Die Welt“, a najružnija od njih, ona s bombom u Muhamedovom turbanu na glavi, čak i na naslovnoj strani), „neizrecivo provokativne“, odnosno da je u ovom slučaju „prekoračena sloboda tiska“. Tadašnji predsjednik Centralnog vijeća muslimana u SR Njemačkoj Nadeem Elyas i predsjednik Turske zajednice u Njemačkoj Kenan Kolat pozvali su muslimane u Njemačkoj na skrušenost i uzdržanost. I onii su ih mahom poslušali …
Dvostruki taoci
Prvom objavljivanju karikatura proroka/poslanika Muhameda u danskom listu Jyllands Posten bit će, dakle, uskoro puno desetljeće i treba sačekati da bi se vidjelo koliko atentat u Parisu u prvim danima siječnja 2015. godine stoji u izravnoj svezi s tim činom ili njegovim interpretacijama, posve oprečnim u zapadnom i islamskom svijetu. Od kada je, početkom 2006. godine, tzv. dansko-islamski prijepor dospio na udarne naslovnice svjetskih medija, i analitičari i obični ljudi su počeli strahovati i od tzv. globalnog konflikta po liniji Zapad-islamski svijet. S druge strane, zadovoljno su trljali ruke i „jastrebovi“ i tzv. radikalni imami na Zapadu, ili negdje na Bliskom istoku, koji će se poslije dužeg zaleta i pojaviti u likovima ISIL/ISIS fašista. „Mi ne moramo uopće više misionirati, mladi ljudi nam sami dolaze pred vrata“, kazao je, primjerice, imam Ahmed Abu Laban iz predgrađa Kopenhagena hamburškom tjedniku „Die Zeit“ početkom veljače 2006. Upravo su, dakle, takvi imami u Kopehnagenu i Aarhusu tih dana i došli „na svoje“, tvrdnjama da ove suvišne i ružne karikature vrijeđaju „sve muslimane širom svijeta“. To je, nema sumnje bilo i točno, pa su od tada do danas muslimanski vjernici na pravoj muci, bivajući nerijetko „dvostruki taoci“, razapeti između vjerozakona i slobode mišljenja u zapadnim sekulariziranim društvima.
U Europi su, dakako, odmah artikulirani izravni zahtijevi za obranom „slobode mišljenja“, pri čemu se zaboravilo na muku „umjerenih muslimana“, tih tzv. dvostrukih talaca u zapadnom svijetu, koji su slutili da postojeća klima odgovara samo ekstremistima i u muslimanskim i zapadnim redovima.
„U Europi postoji dovoljno razloga da se kaže jasno da je u igri centralni komad naše demokracije – sloboda mišljenja“, pisao je tih dana nizozemski list „De Volkskrant“. I francuski i njemački listovi su u pravilu slijedili ovu logiku, tek se u nekima od njih pozivalo i na obzire prema muslimanima. U jednim njemačkim novinama se tih dana kazalo: „Šta je Kurt Tucholsky 1919. godine napisao o satiri važi jednako i za karikaturu. Poznati književnik je, naime, kazao ‘satira mora pretjerivati i u skladu s njezinim najdubljim bićem je nepravedna’ “!
Belgijski ekspert
Belgijski expert za islamska pitanje Herman De Ley vidio je, pak, u cijelom sporu oko karikatura proroka Muhameda pokušaj odvraćanja pažnje arapskih vlada s gorućih aktualnih problema u ovim zemljama. Sličnog je mišljenja bio i direktor Njemačkog instiuta za Orijent u Hamburgu dr Udo Steinbach, koji je progovorio, čak, o novom „slučaju Rushdie“, uvjeren da se cijeli slučaj „instrumentalizira od određenih krugova u islamskom svijetu“.
Doduše, i on priznaje „neumjerenost“ u cijelom prijeporu, kao i opravdanu povrijeđenost muslimanskih vjernika, ali pažnju usmjerava na to da cijeli slučaj koristi „radikalnim islamistima“, koji imaju, u stvari, osjećaj manje vrijednosti. Christina Schirmacher, istraživačica islama iz Bonna je naglasila, pak, kako se mora voditi računa na Zapadu da su u nekim islamskim zemljama „kritike religioznih pitanja tabu“, te da posebice kod podsmijehivanja stvari postaju ozbiljne.
I bez ovog „slučaja“ je odnos islamskog i zapadnog svijeta bio dovoljno napet, kazala je Christina Schirmacher, da bi upozorila na situaciju u Palestini i Iraku i na „atomski prijepor“ s Iranom. Time se ustvari i mogu objasniti žestoke reakcije u islamskom svijetu na ovu „dansku provokaciju“. Njezino je mišjenje da su se danske novine „Jyllandsposten“ morale ispričati, dok se nijedna zemlja – u kojoj vlada „sloboda govora“ – ne može ispričati upravo zbog toga. I po njezinom mšljenju, situaciju koriste radikalne snage na obje strane, dok je respekt pitanje obostranosti: tko ga zahtijeva mora ga i uzvratiti.
Europske vlade su reagirale na zhtijeve za službenom isprikom posve različito. Primjerice, i danska vlada i njemačka vlada su odbile zahtijeve danskih i njemačkih muslimana za isprikom. Nema povoda za ispriku, objasnio je zamjenik glasnogovornika njemačke vlade Thomas Steg u Berlinu, jer država ne može u ovoj stvari biti sudac, niti pak njemačka vlada snosi odgovornost što su neke njemačke novine pretiskale sporne karikature. Sloboda mišljenja i sloboda tiska su „neotuđivi dio demokracije“, ali ovo „temeljno pravo“ ne smije biti niti zlouporabljeno, naglasio je Steg. Odgovorni u medijima moraju sami odlučiti gdje su granice dobra ukusa a kada počinje provokacija. Njemačka vlada razumije povrijeđenost brojnih muslimana, ali nema nikakvo razumijevanje za prijetnju i primjenu nasilja nad ljudima i institucijama.
Glasnogovornik Bijele kuće je kazao, pak, da se „sloboda tiska i slobode mišljenja moraju vršiti s odgovornošću“. Nije prihvatljivo provocirati na ovaj način religioznu i etničku mržnju, poruka je bila Justion Higgins u ime State Departmenta: „Anti-islamske slike su isto tako neprihvatljive kao i one anti-židovske i anti-kršćanske“. I tadašnji britanski MIP Jack Straw kritizirao je veoma izričito pretiskavanje karikatura proroka Muhameda. „Pretiskavanje ovih karikatura je uvredljivo i bez respekta“, kazao je Straw.
U ime vatikanske države reagirao je kardinal Achille Silvestrini: „Ne mogu se zbijati šale na račun Boga, Ku’rana ili Muhameda“. Sloboda satire, koja povrjeđuje osjećaje drugih ljudi, u ovom slučaju osjećaje cijelih naroda, je povreda (preuzetih) obveza.“ I prvi čovjek Katoličke crkve u Njemačkoj, kardinal dr. Karl Lehmann je kriitizirao „nedostatak senzibiliteta“ pri objavljivanju karikatura proroka Muhameda. Po njegovom mišljenju, „satira i karikature, koje pripadaju slobodi mišljenja u demokratskom društvu, postaju problematični, ako dodiruju suštinu nekog religioznog pravca“. No, isto tako je neophodno odbaciti svaki poziv na nasilje, rat i bojkot, poručio je dr Karl Lehmann.
Prijepori o slobodi mišljenja
Da je prijepor na relaciji različitog poimanja „slobode mišljenja“ i „kanona“ u islamskom svijetu glede neobjavljivanja Prorokove/Poslanikove slike, o uvredljivim karikaturama da se i ne govori, otišao predaleko odmah su posvjedočili silni prosvjedi u arapskom svijetu (čiji se slabašni eho osjetio i u Sarajevu), koji su uključili i bojkot danskih (i uopće zapadnih) roba, te hitno povlačenje veleposlanika Saudijske Arabije, Kuvajta i Libije, i drugih zemalja iz Danske, pa potom i izjava tadašnjeg glavnog tajnika Organizacije islamske konferencije (OIC) Ekmeleddina Ihsanoglua: „1,3 milijarde muslimana mogu očekivati da će se oni koji su krivi za blasfemiju, za nju i ispričati“. O „blasfemiji“, je, dakle, bilo riječ i o još koječemu drugomu, što je, vjerojatno, i dovelo do atentata na uredništvo satiričnog magazina „Charlie Hebdo“ …
Spomenuti imam Ahmed Abu Laban je odmah mjesec dana poslije objavljivanja karikatura u „Jyllands-Postenu“, već u listopadu 2005. godine, organizirao demonstracije u Kopenhagenu, potom i putovanje njegovih istomišljenika u arapske i islamske zemlje, koje su animirale tamošnje vjerske i političke elite, kako bi potom progovorio i o „danskoj islamofobiji“. Imam Abu Laban je inače govorio bez trunke stida kako nikada neće prihvatiti „razdvajanje religije i države“, ali će „koristiti slobodu govora ukoliko ona služi ciljevima islama“ („Die Zeit“, 02. veljače 2006.), pa čak da se on i njegovi istomišljenici „moraju zahvaliti danskoj vladi“ zbog njenog držanja. Istovremeno su likovali i danski nacionalisti i srodna im bratija u Europi, jer se, jel te, pokazalo još jednom kakvi su muslimani, to jest da su „strano tijelo“, „rak“ i „čir“ u tkivu kršćanske Europe. O tomu govori i izjava čuvene populistkinje, notorne desničarke Pie Kjaersgaard, koja je muslimane u Danskoj optužila da su protiv „slobode mišljenja“ i za „izdaju zemlje“!
Providan manevar radikala
Treba li uopće reći da su žrtve u cijeloj ovoj aferi bili u prvom redu istinski islamski vjernici, oni koji ne mogu prihvatiti ni fundamentalističko-islamističke igre, niti pak, tadašnje desničarsko-nacionalističke igre konzervativno-liberalne koalicije u Danskoj, ili bilo gdje drugdje, recimo takve koje se, primjerice, daanas igraju s PEGIDA prosvjedima u Njemačkoj. Naser Khader, poslanik danskog parlamenta, je prije devet i pol godina u vezi s tim kazao:
„Kampanja protivu karikatura je providan manevar radikala, ali da se kod nas u Danskoj apaluzom popraća imenovanje islama ‚rakom‘, omogućuje radikalima plodno tlo pod nogama“. No, ni u ovakvoj teškoj situaciji Naser Khader nije prihvatao da ga predstavljaju fundamentalisti, zboga čega je i osnovao „Netzwerk“ izrazito sekularnog karaktera, pod nazivom „Kulturni muslimani“, za koji je bio uvjeren da će okupiti većinu danskih migranata islamske vjere. „Spor sa karikaturama je donio i nešto dobro za nas“, kazao je Naser Khader za „Die Zeit“, „sada znamo šta radikali misle, a mi umjereni (‚moderate‘) moramo razviti alternative, jer se radi o borbi za dušu islama“.
Prijetnje ubojstvom stigle iz Meke
U medjuvremenu je svih 12 autora spornih karikatura u „JP-u“ bilo primilo prijetnje smrću, pa je dugo vremena svih 12.oro autora živjelo pod policijskom zaštitom. Po mišljenju jednog od njih, izrečenom u „FAZ-u“, „prijetnje ubojstvom su došle direktno iz Meke“! Danski muslimani su se, pak, odlučili da nešto poduzmu u pravcu smirivanja napetosti. Tada hitno osnovani „Komitet umjerenih muslimana“ pokrenuo je, naime, akciju objašnjavanja pozadina objavljivanja karikatura u „JP“ u arapskim zemljama.
Potom su se pojavile spekulacije kako će „Jyllands-Posten“ preuzeti „holocaust karikature“ iz jednih iranskih novina, „Hamschahari“, no uslijedio je hitan demant. Glavni urednik „JP“ Carsten Juste izjavio je odmah da njegove novine neće ove karikature „ni pod kakvim okolnostima preuzeti u list“. Muslimanska organizacija Arab-European League (AEL), sa sjedištem u belgijskom Antwerpenu, objavila je, međutim, užasne karikature u svezi sa holocaustom. Na jednoj od njih vidi se, primjerice, Adolf Hitler u krevetu Anne Frank, umorene židovske djevojčice, autorice čuvenih „Dnevnika…“, na drugoj se osporava broj ubijenih Židova u Auschwitzu… Inače, na web-stranici „AEL-a“ se kazalo: „Nakon lekcija koje su Europljani dodijelili Arapima i muslimanima o slobodnom mišljenju i toleranciji, AEL se odlučio ući u posao sa karikaturama i koristiti pravo na umjetničku slobodu“! Drugi kanal njemačke televizije (ZDF) objavio je, pak, tih dana pregled uvredljivih sadržaja na račun Židova i zapadnih zemalja, koji sustavno teku godinama na iranskoj televiziji i televizijama nekih arapskih zemalja. Djeca se već u vrtićima odgajaju za mržnju, u nevinim crtićima teče krv neprijatelja, etc., sve šokantnije od šokantnijeg…
O neuviđavnom ponašanju „Jyllnads-Postena“, kao i o neprihvatljivom reagiranju tadašnjeg šefa danske vlade Rasmussena (dojučerašnjeg šefa NATO saveza), primjerice odbijanju da se susretne s veleposlanicima 11 islamskih zemalja, mnogo se tih dana govorilo i u Danskoj i u svijetu. Skoro je izvjesno, naime, da protesta i bojkota ne bi ni bilo u onolikoj mjeri da je bilo volje za pravovremenom isprikom u „Jyllandspostenu“, pa u odgovarajućoj formi i u sjedištu danske vlade. Ima, naime, osnove za zaključivanje da su se za neuvjerljivu i nedovoljnu ispriku odlučili i glodur Jyllands-Postena“ Rose i tadašnji šef danske vlade Rasmussen tek nakon prijetnji bombama uredništvu „Jyllands-Posten“ i poslije silnih prosvjeda i bojkota danskog izvoza u arapskim zemljama.
Bilo je, dakle, samo pitanje dana kada će prijepor glede objavljivanja karikatura proroka Muhameda ući u novu fazu. I počelo se neoprezno i sve glasnije govoriti o „sukobu kultura“. I dok je tadašnji glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kofi Annan pozivao na smirenje napetosti i „miroljubivi dijalog“ ulicama arapskih, pakistanskih somalijskih i indonežanskih gradova tutnjali su prosvjedi.
U Kataru je, primjerice, tamošnji najutjecajniji sunitski „šejh“ Jussef el Kardawi proglasio jedan petak za „međunarodni dan gnjeva“. Kako to izgleda u praksi vidjelo se odmah i pred zgradom tri skandinavske ambasade u Džakarti. Nije bilo mirno niti u Pakistanu, niti u Somaliji, gdje su gorjele brojne „europske zastave“, niti pak u brojnim drugim gradovima na Bliskom istoku. Desetine tisuća gnjevnih ljudi su iskaljivali svoj bijes, spaljivane su zastave, prijetilo se Dancima i Francuzima, pozivalo se na bojkot. Usputno kazano, tadašnji danski premijer Rasmussen se konaccno sastao s akreditiranim veleposlanicima u Kopenhagenu, ali sa svih 76 a ne samo s oni iz 11 islamskih zemalja, koji su mjesecima uzaludno zahtijevali susret s njim. Rasmussen se potom putem arapske tv-postaje „Al Arabija“ izravo obratio i stanovništvu islamskih zemalja: „Važno mi je da vam kažem da ljudi u Danskoj nemaju namjeru uvrijediti muslimane“.
„Sastavni dio demokracije“
Podsjetit ćemo u ovomu mementu iliti hommageu nevinim urednicima i novinarima satiričnog lista Charlie Hebdo i na jednu njemačku procjenu iz tih dana kako će„u globaliziranom svijetu kontroverzi kao što su ove a karikaturama proroka Muhameda uvijek iznova biti“. Bilo je, dakle, posve izvjesno već prije desetak godina da se tzv. zapadni mediji neće ni ubuduće uzdržavati od satire i karikatura na račun nekog „božanstva“, jer su ona u ovom dijelu svijeta više puta ismijana i takvo što je postalo „sastavnim dijelom demokracije“ i toliko izvikane „slobode mišljenja“. Kao što je bilo i za očekivati njemačka i još neke europske vlade su zauzele principijelan stav da će sve poduzeti da dođe do „dijaloga kultura“, i to u prvom redu dijaloga između tzv. nositelja dijaloga, dakle medija i religije. Sjajna ideja, pozdravio sam je u nizu mojih osvrta na ovaj prijepor, bez zadrške, iako sam se unaprijed bojao šta će na kraju svega toga biti. Ako bih htio biti ciničan do kraja, rekao bih da smo umjesto „dijaloga kultura“ dobili rat „ne-kultura“, pa od arapskog ili bliskoistočnog nazovi proljeća sumornu jesen, pad u srednjovjekovne barbarizme velikog formata („slučaj ISIL“).
Neki njemački i europski analitčari su upozorili tih dana da je možda i najvažnije u prijeporu oko objavljivanja karikatura proroka Muhameda bilo to što su se konzervativni europski političari tako glagoljivo i slatkorječivo zalagali za „slobodu mišljenja“ i „slobodu tiska“. Koliko sutra, naime, moglo bi ih se podsjetiti kako su bili „principijelni“ kada je riječ o „šalii“ s prorokom Muhamedom, ako i kada neke zapadne novine budu pravile viceve na račun Isusa, Marije ili nekog kršćanskog sveca.
Ovim se želi reći da je „sloboda mišljenja“ uistinu „opće dobro“ na Zapadu, ali nisu je izborili „konzervativci“, koji su uvijek u dosluhu s vladajućim religijama i crkvama, nego je tek s mukom izboren ovaj „standard“, ako je uopće izboren i danas. Naime, sve do jučer odsjecao se i ovdje jezik, metaforički kazano, ili se kažnjavalo surovo i bespoštedno ako bi se „Bog doveo u pitanje“. Ne trebamo se vraćati u daleku prošlost, nego samo ukazati na činjenicu da je u Njemačkoj do 1969. godine drakonski bilo kažnjivo svako omalovažavanje „Božijih“, ustvari crkvenih kanona, a i danas je predviđena novčana kazna ili kazna do tri godine lišavanja slobode za onoga „tko sadržaj religioznih ili svjetonazorskih pogleda drugih psuje ili vrijeđa na način koji je nepristojan i (time) ometa javni mir“.
Protivu ove odredbe se „Zeleni“ bore uzaludno godinama, ali ona opstaje, iako se u praksi, srećom, više ne primijenjuje. No, u aktualnom kontekstu je najvažnije što bi – sukladno ovoj odredbi u Kaznenom zakoniku – ako uopće treba nekoga sankcionirati, tada mogao biti sankcioniran i konzervativno-katolički Springerov dnevni list „Die Welt“, koji je prenio „danske karikature“!
Najbolje je, dakako, da se humor i satira pojme kao dio umjetničkih sloboda, kako se ne bi ponovila farsa s ne tako davnog „slučaja“ austrijskog karikaturiste Gerhard Haderera, koji je bio osuđen u Grčkoj na šest mjeseci zatvora zbog stripa „Isusov život“ (Das Leben des Jesus), doduše u odsutnosti. Tek poslije velike „dreke“ u europskim liberalnim medijima preinačio je grčki sud svoju raniju odluku. U Hadererovom „crtiću“ Isus je ni manje ni više nego otkačeni tip, koji se napuši marihuane, pa pravi čudesa kao surfer po galilejskim jezerima. U Austriji se ovim stripom pozabavila tada, čak, i tamošnja Biskupska konferencija, koja je vidjela „fundamente demokracije u opasnosti“, a neki je austrijski biskup, ime mu nije ni važno, kazao kako se „sa Svetošću ne zbijaju šale“.
No, još je zanimljiviji „slučaj“ iz 1994. godine, kojim se – poslije austrijskih sudova – pozabavio i Europski sud za ljudska prava u Strassbourgu. U središtu je bio film pod nazivom „Ljubavni koncil“ (Liebeskonzil), zaplijenjen 1985. godine, pa se o njemu „tamburalo“ godinama po austrijskim sudovima, da bi devet godina potom dospio i u Strasbourg. U posve otkačenom filmu su predstavljeni „Bog Otac kao senilni i impotentni bezveznjak, Krist kao kreten, a majka Marija kao laka dama“, presudio je Zemaljski sud (Landgericht) u Austriji. Iznenađenje je, međutim, bilo potpuno kada je upravo ovakvo obrazloženje devet godina potom doslovice slijedio i Europski sud za ljudska prava. U međuvremenu se satira, karikatura i crtež s mukom bore protivu cenzura i samocenzura, pri čemu se postižu uspjesi, ali prave i greške.
Teško naučena lekcija
Dakle, gospodo Europljani, prisjetimo se teško naučene lekcije o satiri (i karikaturi), koja po definiciji znači pretjerivanje, ali i o respektu i religijskim (ne)tolerancijama. Nije dio Europe puno drugačije reagirao na karikiranje Isusa jučer od ovih ljudi koji povodom Prorokovih karikatura u JP-u pale zastave po Teheranu, Bejrutu, Džakarti ili u pojasu Gaze. Tolerancija i respekt su uistinu jednako važni kao i sloboda mišljenja, jer nema prva dva principa, ukoliko nema trećeg, i obratno.
I što je najvažnije, ako netko odista hoće „dijalog kultura“, nek s time i počne, konačno. Podvaljivačke Huntingtonove teze o „sukobu civilizacija“ nekima se i na Orijentu i na Okzidentu čine isuviše zavodljivim. Ali, treba znati da iza ove teze nije nikada ni stajalo bilo šta drugo do goli neo-imperijalizam američkih boja.
„Ti si drugog mišljenja nego ja, ali ja ću tvoje pravo na njega braniti do smrti“ – čuvena je Voltaierova rečenica, koja se olako citira, a nije je lako primijeniti niti unutar jednog kulturnog kruga, pa ni u tobož prosvijećenoj Europi. Pogotovu ju je teško učiniti principom u globaliziranom svijetu i u aktualnom „sukobu kultura“,ili bijaše riječ o „sukobu ne-kultura“. Pa ipak, upravo o tomu se mora voditi računa ukoliko se istinski želi izbjeći konflikt zastrašujućih dimenzija, kojemu tepamo kad govorimo o „sukobu kultura“. Kako bi bilo započeti, primjerice, s dijalogom jedne pristojne zapadne i iste takve arapske televizije, jednog printanog medija u Njemačkoj i u Egiptu, jedne nevladine organizacije u Iranu i onih iz zapadnih zemalja, dijaloga koji bi pomogao i bezrazložno podcjenjenoj monotesitičkoj religiji i potcjenjenim narodima arapskog svijeta i velikoj islamskoj kulturi da osmisle vlastiti put u Modernu?!
Teorizam je uvijek samo zločin, ma tko ga činio i s kojim ciljevima. I o tomu bi trebalo razmišljati, potvrdile se ili ne potvrdile sumnje da iza terorističkog napada na uredništvo Charlie Hebdoa stoje „talibani“, Al Qaida, ISIL-ovi fašisti, ili netko treći. Tako bi nam svima možda bilo jednog dana bolje
wpDiscuz