Recenzija – ‘I mi smo došli na red’: Pavelova lakoća življenja u trinaest poglavlja

Dvije godine nakon hvaljenog „Od prve zvijezde ravno“ i nekoliko nominacija za Porin, Pavel se vraća jači i odlučniji no ikada. „I mi smo došli na red“ treći je studijski album u sedmogodišnjoj Pavelovoj povijesti, a u tom je razdoblju Aljoša Šerić oko sebe okupio pravu malu vojsku glazbenika. Svaki od trinaestorice utkao je najbolje od sebe u isto toliko brojeva na albumu, a sve je to zaokružio Tomislav Šušak, ovoga puta u produkciji. Pod toplim krovom Dallas Recordsa Pavel je dobio priliku da i oni dođu na red i ispričaju svoju priču u sretnih trinaest poglavlja.
Cijeli album počinje uvodom, kako to i biva prikladno na početku svake priče. Ako ste ikada razmišljali o tome kako bi izgledalo savršeno buđenje ili kako zvuči jedno obećavajuće jutro, Pavel vam svojim Uvodom točno to pokazuje.
Nakon što ste se rastegnuli i umili krmeljave oči, počinje jedan sasvim Čaroban dan./Donosim jasan, čvrsti stav – biti ću vedar, čio i zdrav; od sad zauvijek naprosto čaroban/najbolje je što možete zaželjeti sami sebi, a to vam na dlanu nudi i sanjiva pjesma Čaroban.Početak dana uvijek je snen i usporen, a da ga ubrza, Pavel nam prepričava kako Jasmina sanja u tehnikoloru. Kako glazba nije samo tekst i kako uz tekst često zaboravimo slušati glazbu, Jasmina sanja bez riječi, tek uz poneki zvižduk i pararam, a sličice nam se počinju ukazivati kao pri okretanju kaleidoskopa.

Slijedi Autentično osrednji, možda čak i središnja numera na albumu, uz još poneku na prvu srcu milu. Koliko je teško napisati velike stihove i slušanu melodiju Aljoša opjevava pomalo cinično, no nikada prije cinizam nije tjerao noge da tako poskakuju kao sada. /U srednjoj si sredini, u toplom blatu prosjeka, tvoje djelovanje je bez odjeka. Nikad nisi jedini, nipošto ne i posljednji, autentično si osrednji/ možete posvetiti kome god, ali svatko od nas zna da smo svi redom opisani ovim stihovima. I svi plešemo na njih. Neki osrednje, neki malo bolje.
U Pastorali sve je tako idilično na prvu, ali lirika, kao ni osjećaji, ne poznaje samo crnu i bijelu. Još jedna Aljoši svojstvena, nostalgična, iskrena (/ćelavi se cinik iz ogledala smije/), ali i prilično obična. Možda je i dobro da je obična, jer nakon nje dolazi Ljubav stoljeća.

Prva je to stvar na albumu na kojem Antonija Matković dobiva veći prostor, a cijela pjesma svojevrstan je dijalog između novopečenih supružnika Šerić. Od početnog udvaranja i slatkog natezanja, kako to obično biva, oboje pokleknu i priznaju da /silna je i jedra, najveća, naša ljubav stoljeća/. Dolaze djeca, životna obećanja, a njihova ljubav i dalje ostaje /rumena i zdrava, stamena, naša ljubav golema/. Pretjerana, iskarikirana, idealizirana, namještena – i ne možete ne biti sretni zbog njih dvoje.
Tek je prva je upravo to, prva koja mi nije sjela na prvih nekoliko slušanja, no nema je smisla preskakati jer svaka od 13 pjesama kamenčić je u mozaiku. Slijedi Čuvaj me, a trošiti riječi na možda jednu od najljepših hrvatskih pjesama u posljednje vrijeme zaista nema smisla. Mi ćemo je čuvati jer velika bi šteta bila da se izgubi, a Pavel neka ne čuva Antoniju jer njen vokal ne treba čuvati – njime se treba hvaliti.

Kao kada se vozite u tramvaju pa sjednete na sjedalo okrenuto suprotno od smjera vožnje, znate da idete naprijed, a ipak gledate unazad; tako su i bivše ljubavi uvijek ovdje negdje u prikrajku, čak i kada je sreća prisutna. Tako i Aljoša na svakom albumu ima potrebu posuditi nam svoje rame za dva-tri sjetna uzdaha, ali i svojevrstan „chin up!“ stihovima kao u sljedećoj numeri na albumu. /naći ćeš mir, sve bit će jasno kad budem davniji i tiši, shvatit ćeš,dobro je da sam bivši/. I hvala mu na tome.
U 3:27 AM  često se ne događaju baš najbolje stvari, ali uz sentiš kao što je ovaj možda se i omakne koji nezaboravan trenutak. Kad vas jutro poslije probude crkvena zvona, počinje nedjelja koju je još do prošlog albuma Aljoša toliko prezirao, ali sada je došla Ona i odjednom je postala i više nego podnošljiva. /od netom su nedjelje opet podnošljive, imaju razlog i svrhu. Nisu jalove niti sablažnjive, veselim se štampi i kruhu/. I sve krene Ispočetka.Posljednji regularni broj na albumu ima ono nešto pipsovsko u sebi, ona je mali pregled obiteljske povijesti, sjećanja, možda njegovih, možda vaših, možda ničijih. Ništa od toga nije važno, možda je jedina poanta u tome da u takvim avanturama nju nije bilo strah jer Uz njega je nikad nije bilo strah.
Aljoša Šerić je sretan, i to se na albumu čuje. Svaka osoba kada je sretna želi tu sreću podijeliti s još više sebi bliskih ljudi, pa i s onima koji su napustili njen život. Tako je i Aljoša kao bonus traku na album uvrstio i svoju Od svjetla i ptica. Pjesma datira iz doba posljednjeg Ramirezovog albuma na kojemu se i nalazi, doduše u posve drugačijem aranžmanu. Tada je bol bila svježa, a sada, tri godine kasnije, ona je još ovdje, ali ovaj puta pomirena. Ako ste ikada izgubili blisku osobu, na ovu pjesmu mogli biste zasuziti. To više nije ona bol prožeta ljutnjom i nevjericom, ona je sada blaga, gotovo nostalgična, tjera vas da otvorite obiteljske albume i sa smiješkom se prisjetite svih minulih trenutaka.
A kada ste ispustili suzu, obrisali je smiješkom i duboko udahnuli, album završava i kreće novi dan. Dan koji počinje buđenjem, dan koji je ponovno Čaroban.