Vareš: Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

Ovoga dana Vareš i njegova hrvatska sela postali su pustinja krvlju oblivena i požarom opaljena. Stanje u Varešu i njegovoj okolici ovako je oslikao vareški župnik fra Mato Topić: “Grobovi i činjenice pokazuju, a slijepima će tek postati jasno, da je kudikamo veći zločin učinjen nad Hrvatima u Varešu negoli nad Muslimanima u Stupnom Dolu. Jasno mi je da nije to bitno ni potrebno svjetskoj javnosti, ali mi nije jasno da je to, izgleda svejedno hrvatskim medijima! Ako mnogima nisu bitni ljudi, kako će im tek biti važno koliko je kuća srušeno, zapaljeno, oštećeno i opljačkano? Ili koliko su Alijini momci – kako on sam reče – ne ruše crkve, oskvrnuli crkava?!”

Vareš je posljednji grad u središnjoj Bosni u kojem su Hrvati bili većinski narod, a koji su u napadu od 18. listopada do 2. studenog 1993. godine etnički očistile postrojbe tzv. A RBiH.

Napetosti u susjednim općinama (travanj, svibanj i lipanj u Općini Kakanj) u kojima je tzv. A RBiH demonstrirala svoju silu i moć odrazile su se i na povećanje napetosti u samoj Općini Vareš, a sve je kulminiralo općim napadom potkraj listopada. Tako je 18. listopada tzv. A RBiH napala selo Kopijari, tada pod kontrolom HVO brigade Bobovac Vareš, te izgnala 150 Hrvata. Nakon tih događaja uslijedilo je povlačenje svih stanovnika prema samom gradu Varešu iz preostalih 20-ak sela na području Općine Vareš koja su nastanjivali isključivo Hrvati. Ostalo je nekoliko desetaka stanovnika, uglavnom starih i nepokretnih osoba.

U napadu na selo Duboštica, 30. listopada 1993. godine, 18 pripadnika HVO-a odvedeno je na ispitivanje u vojni zatvor u Tuzli. Matu Filića, Gorana Lekića i Antu Pejčinovića pripadnici tzv. A RBiH odveli su u Carevu Ćupriju gdje su i ubijeni. Za njihovo ubojstvo odgovoran je Refik Rotić iz 119. banovičke brigade.

Dana 2. studenog 1993. godine u napadu tzv. A RBiH na područje Planinice, Peruna i Karasovine poginulo je 39 pripadnika HVO-a, 45 je teže i lakše ranjeno, a 40 zarobljeno. Pojedini zarobljeni pripadnici HVO-a ubijeni su na najokrutniji način (klanjem, izbadanjem nožem po cijelom tijelu, smrskanjem glave, zapaljeni su). Odgovornost za ova nedjela leži na pripadnicima 7. muslimanske brigade pod komandom Halila Brzine te njegovog zamjenika Šerifa Patkovića kao i postrojbi za posebne namijene 3. korpusa tzv. A RBiH („Frkina četa“ pod komandom Ferida Provalića te izvidničko-diverzantska četa 7. muslimanske brigade).

Nakon sveopćeg napada na grad Vareš 2. studenog 1993., većina Hrvata sa ovog područja je otišla u izbjeglištvo, tako da je na teritoriju pod kontrolom tzv. A RBiH ostalo samo 700 Hrvata od prijeratnih 9000. Brigada HVO-a „Bobovac“, pri povlačenju, je uspostavila crtu obrane oko sela Višnjići, Pržići i Daštansko, tako da je oko 11 km2 Općine Vareš ostalo pod kontrolom HVO-a.

Nakon ulaska na teritorij Općine Vareš, tzv. A RBiH se ponašala vrlo okrutno prema nenaoružanim i nezaštićenim civilima koji su ostali u svojim domovima. Svoju okrutnost pokazali su ubijajući stare i nemoćne, paleći njihove kuće, oskvrnjujući crkve, kapelice i groblja te pljačkajući sve što je hrvatsko. Nakon preuzimanja kontrole nad cijelom Općinom Vareš 3. studenog 1993. vojnici tzv. A RBiH su počinili brojne zločine. Tako su u selu Borovica ubili pet civila. Njihova tijela su pronašli predstavnici UN-a koji su ušli u selo. Ubijeni civili su:

Ilija Ivkić , rođen 1941., čije je tijelo pokazivalo znakove mučenja i ubode hladnim oružjem;

Stjepan Marković, rođen 1938. ubijen je ispred svoje obiteljske kuće. Njegovo tijelo je unakaženo, glava smrskana tupim predmetom, vrat uboden nožem te sa nekoliko prostrijelih rana vidljivih po tijelu;

Tijelo Marka Parića, rođenog 1934. je pronađeno ispod ruševina spaljene kuće;

Tijelo Ive Vukačića, rođenog 1915. nije nikad pronađeno ali se pretpostavlja da je izgorjelo u kući koja je spaljena do temelja;

Mato Ivkić je ubijen u obiteljskoj kući sa nekoliko ubodnih rana nožem, nakon čega je tijelo spaljeno zajedno s kućom.

Osim tijela civila u selu Borovica, predstavnici UN-a su također pronašli tijelo pripadnika HVO-a Krune Odakovića, koje je bilo unakaženo: Glava je bila smrskana tupim predmetom, pozadina vrata rasporena oštrim predmetom i sa nekoliko ubodnih rana nožem u prsima. Zločine nad Hrvatima u selu Borovica su počinili pripadnici 7. muslimanske brigade pod vodstvom Halila Brzine, pripadnici tzv. A RBiH iz mjesta Brnjic, Općina Kakanj te pripadnici 329. kakanjske brigade tzv. A RBiH.

Nakon ulaska u Vareš Majdan, vojnici tzv. A RBiH osim što su pljačkali sve što je hrvatsko, nasilno su ubili 5 civila:

Ferdo Lovrenović – ubijen ispred svoje kuće,

Jozo Petrović – ubijen vatrenim oružjem iz neposredne blizine,

Jerko Terzić – ubijen ispred svoje kuće,

Svetislav Jazić – umirovljenik ubijen u svome stanu,

Alojzije Čović zvani Alko – ubijen u bratovom stanu.

Nakon ulaska u Vareš, vojnici tzv. A RBiH ubili su tri civila:

Ivo Pejčinović zvani Altoka – umirovljenik, ubijen na ulici metalnom šipkom,

Pero Miletić – umirovljenik, ubijen na Breziku, u kolibi u kojoj je živio te u njoj spaljen,

Ivo Jelić – ubijen u kući Marka Mirčića, koja je zatim spaljena.

Odgovornost za ove zločine (ubijanja, pljačku i maltretiranje civila preostalih na području pod kontrolom tzv. A RBiH) snose sljedeće postrojbe:

329. kakanjska brigada,

126. visočka brigada,

304. brezanska brigada,

Vareški samostalni odred i

Specijalne postrojbe 3. korpusa tzv. tzv. A RBiH („Frkina četa”, „Crni labudovi”, izvidničko-diverzantska četa 7. muslimanske brigade) u napadu na Vareš pod zapovjedništvom Hašima Spahića i njegovog zamjenika Hrustema Mališevića.

Posebno su se istakli u ubijanju i mučenju civila:

pripadnici 7. muslimanske brigade pod zapovjedništvom Halila Brzine i njegovog zamjenika Šerifa Patkovića,

pripadnici 304. brezanske brigade pod zapovjedništvom Mirsada Begića,

Mirsad Salčinović zvani Komuna koji je ubio nekoliko zarobljenih pripadnika HVO-a i Zaim Begić zvani Zajče, zapovjednik jednog posebnog odreda.

Nakon ulaska u Vareš vojnici tzv. A RBiH su počinili zločine silovanja. Dvije su žrtve silovanja registrirane: Ž.P i M.F.

Tijekom napada tzv. A RBiH na Vareš zarobljena su 73 pripadnika HVO-a te privedena u vojno-istražne zatvore u Tuzli, Brezi, Zenici te samom Varešu u kojem je bio formiran i logor u kojem je zatočeno 36 civilnih osoba (zatvori na području Vareša bili su: u srednjoškolskom centu; u zgradi Autotransa; u Samačkoj – zgrada u vlasništvu vareške željezare; u Kapitalnoj – zgradi uprave vareške željezare; te u dječjem vrtiću „Danica Pavlić“).

Tretman zarobljenih pripadnika HVO-a bio je protivan Ženevskoj konvenciji. Zarobljenici su bili teško pretučeni te mučeni na raznorazne načine (udarani drvenim palicama, nogama i željeznim šipkama, izgladnjivani, ispitivani skoro svakog dana, ritualno premlaćivani uz zvuke muslimanske vjerske glazbe, bili primorani međusobno se tući do iznemoglosti, prijetilo im se smrću, na prvim crtama morali su kopati rovove i raditi druge opasne poslove). Većina zatvorenika izišla je iz logora sa trajnim tjelesnim oštećenjima, a neki od njih i sa trajnim psihičkim posljedicama.

Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, muslimanske su vlasti u Općini Vareš provodile uhićenja Hrvata koji su dolazili ili u posjet svojoj rodbini ili u obilazak imanja. Na ovaj način, više od 200 Hrvata je sprovedeno kroz pritvor. Mnogi od njih su bili podvrgnuti nehumanim metodama, a mnogi su podnijeli razne vrste brutalnosti. Velika većina privedenih je bila ispitivana i morala je potpisati razne izjave pod prisilom nakon kojih su bili protjerani sa teritorija Općine Vareš.

Odgovornost za nehumano ponašanje prema hrvatskim zarobljenicima i Hrvatima koji su se pokušali vratiti nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma leži na civilnim i vojnim strukturama Općine Vareš, a posebno na:

Mervani Hadžimurtezić – predsjednici Ratnog predsjedništva Općine Vareš,

Hrustemu Mališević – predsjedniku Izvršnog odbora Općine Vareš,

Seadu Opereti – izvršitelju naredbi gore navedenih, načelniku policijske postaje Vareš.

Za nehumano ponašanje prema zarobljenim pripadnicima HVO-a odgovornost leži na Zapovjedništvu 16. divizije, smještene u Varešu, odnosno na zapovjedništvu 122. Brigade tzv. A RBiH koju su sačinjavali Enver Hadžiahmetović, Salih Čilaš, i dr.

Pripadnici tzv. A RBiH uništili su veliki broj katoličkih objekata i groblja na području Općine Vareš. U Gornjoj i Donjoj Borovici u potpunosti je uništena crkva i župna kuća. Križ na platou ispred crkve srušen je i razbijen, kao da se htjelo poslati poruku kako nema mjesta za katolike na području Vareša. Crkvena zdanja i groblja u Borovičkim Njivama, Kopjarima, Duboštici, Miru, Bijelom Borju, Vijaci, Donjoj Vijaci, Krčevinama, Očeviji, Pogarima, Vareš Majdanu i dr. mjestima doživjela su istu ili sličnu sudbinu. Pojedina zdanja uništavana su i nakon 1995. godine ili 1996. godine, što ima posebnu težinu i značenje. Župnik župe Vijaka fra Željko Filipović (preminuo 15. prosinca 1997.) pretučen je prilikom ulaska pripadnika tzv. A RBiH u Vijaku, a u dva navrata je privođen te ispitivan. Prilikom napada na Vareš, pripadnici tzv. A RBiH spalili su oko 700 obiteljskih kuća te nekoliko stotina pratećih objekata. Hrvatske kuće koji nisu uništene, do temelja su opljačkane ili na raznorazne načine devastirane.