Deset manje poznatih činjenica o Jozefu Staljinu

‘Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijon ljudi je statistika’. Diktatorova hladna logika prikazana je u samo jednoj rečenici.

Sovjetski diktator Josif Visarionovič Staljin često je predmet mitova i legendi. Milioni ljudi izgubili su živote pod njegovom vladavinom, čak i najbliži saradnici. Staljin je izjavio poznatu izreku: ‘Ne vjerujem nikome, čak ni sebi!’

Njegova ‘čistka’ ruskih generala bila je toliko velikih razmjera da je početkom Drugoga svjetskog rata ostalo samo nekoliko iskusnih zapovjednika u vrhu Crvene armije. Zahvaljujući portalu MHM, otkrivamo deset zapanjujućih činjenica o njegovom tajnom životu:

Staljinovo ime bilo je Iosif Vissarionovic Dzhugashvilli (iako je još nekoliko imena dokumentirano). Godine 1910. počeo je koristiti ime Staljin, grubog prijevoda ‘čelični čovjek’. Neki historičari tvrde da je sin stolara počeo koristiti to ime kako bi se udaljio od svojih gruzijskih korijena.

Iako je Staljin kasnije bio veliki pobornik ateizma i antireligijskog stava marksizma, studirao je teologiju kada se priključio revolucionarnom pokretu. Njegova je mama htjela da joj sin bude svećenik jer ga je taj izbor zanimanja trebao izvući iz siromaštva i bijede. Inteligentni mladić Staljin dobio je punu stipendiju na Teološkom univerzitetu u Tbilisiu kako bi kasnije ušao u Rusku pravoslavnu crkvu. Često je čitao knjige Karla Marxa prije nego što se priključio revolucionarnom pokretu.

Imao je kraću lijevu ruku od desne, ali to je vješto skrivao u svojim službenim portretima. Za razliku od ‘Kaisera’, čije su deformacije bile od komplikacija pri porodu, Staljin je tokom svoje 12. godine imao nesreću s konjskom zapregom. Ruka mu je ‘popravljena’ teškom hirurškom operacijom.

Staljin je često patio zbog svog fizičkog izgleda. Borio se s malim boginjama kao dječak te je ostao trajno obilježen ožiljkom. Službene fotografije diktatora bile su rutinski retuširane. Staljin je ubio nekoliko umjetnika koji su ga prikazivali krivo na svojim slikama.

Često je ‘micao’ svoje protivnike te ljude koji mu se nisu sviđali. Iako većina zločina nikad nije istražena, žene i muškarci nestajali su pod nerazjašnjenim okolnostima. Još je strašnije to što je Staljin ubijao ljude iz zadovoljstva. Primjera radi, kako bi očistio minska polja, slao je svoje vojnike da marširaju preko njih – direktno u smrt. Zna se da nije dopuštao svojim čuvarima da ulaze u njegove privatne prostorije. Jedan je dan, kako bi testirao svoje čuvare, vrisnuo u agoniji, kao da umire.

Kada su čuvari ušli u njegove odaje, osuđeni su na smrt jer nisu poštovali njegove zapovijedi da niko ne smije ući u sobe. Kada je Staljin zapravo ostao paralizovan sam u svojoj sobi, ni jedan od čuvara nije se usudio doći u pomoć. Kasnije ga je na podu sobe pronašao Petar Lozgachev, zamjenik zapovjednika Kuntseva. Umro je nakon sedam dana.

Iako je na Zapadu poznat kao tiranin, Staljin je bio nominiran dva puta za Nobelovu nagradu – 1945. i 1948., jer je pridonio završetku Drugog svjetskog rata. Iako nije dobio Nobelovu nagradu, međunarodno je priznat. Za razliku od Chruchilla koji je promovirao globalnu harmoniju, Staljin je proglašen osobom godine magazina “Time” 1939. i 1942. godine.

U priči vrlo sličnoj “Dr. Frankensteinu”, Staljin je naredio ruskim naučnicima da počnu raditi na hibridu čovjeka i majmuna. Citiran je u moskovskim novinama: “Želim nepobjedivo ljudsko biće, neosjetljivo na bol, otporno te indiferetno na kvalitetu hrane koju jede”. Staljinovi čovjekoliki majmuni trebali su graditi ceste, željeznice te se boriti u ratu. Eksperimente je vodio Ilya Ivanov. Nije bio uspješan te je protjeran u Kazahstan.

‘Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt miliona ljudi je statistika’. Diktatorova hladna logika prikazana je u samo jednoj rečenici. Iako se ta rečenica pripisuje Staljinu, najviše zaslužan za nju bio je njemački pisac i pacifist – Erich Maria Remarque.

Staljin je bio veliki obožavatelj američkih kaubojskih filmova. Često je organizirao zajednička gledanja u svom privatnom kinu gdje je uvijek bio i njegov lični prevodilac.

Staljin je bio itekako svjestan svojih protivnika. Politički neprijatelji bili su često izbačeni iz političkog života. Međutim, Staljin je jednom napravio iznimku. Mikheil Gelovani bio je jedan od dvojnika kojem je Staljin dopustio da ga imitira. Godine 1938. Gelovani, filmski glumac plemenitih gruzijskih korijena, toliko je ostavio dojam da ga je Staljin odmah zaposlio kao svog dvojnika, piše Dnevnik.hr.