Islamska država (IS) može se oslabiti, ali ne i u potpunosti uništiti, teza je američkog političkog analitičara Aarona Davida Millera u osvrtu za američki internetski informativni portal ForeignPolicy.
On je odlučio demistificirati pet mitova u koje američko društvo vjeruje kad je riječ o borbi protiv džihadista Islamske države, koja je nedavnim američkim i savezničkim zračnim napadima na njihova sirijska uporišta prešao na novu razinu.
Napominjući da “shvaća zašto (američki predsjednik Barack) Obama to mora reći” (da će IS u konačnici biti uništen), Miller čitateljima ‘nudi okladu’ da ni sam Obama “ne vjeruje u to”.
Podsjeća da ni ubistvom Osame bin Ladena, za koji Miller tvrdi da ga većina Amerikanaca smatra najvažnijim Obaminim vanjskopolitičkim potezom, nije uništena al Qaeda, kao što nisu poraženi ni talibani, koji su, štoviše, i trinaest godina nakon američke invazije i dalje najveći sijači terora na svijetu. Miller tome dodaje i novu skupinu Khorasan, izniklu iz al Qaede, koju sad poznavatelji smatraju stvarnom prijetnjom.
Aaron David Miller
“Borba protiv džidadističkog ekstremizma je poput disanja. Ne možete prestati, a trajat će desetljećima. To je novi hladni rat, samo što je ovaj vruć”, piše Miller, poručujući američkim političarima da prestanu govoriti o pobjedi i sretnom ishodu i učine sve da oslabe, degradiraju i obuzdaju IS te spriječe moguće nove napade na SAD, poput onih 11. rujna 2001.
“No, pritom budite pametni. Ne poduzimajte nove društvene projekte, koji koštaju bilione dolara, kako bi obnovili druge države i promijenili svijet”, kaže Miller.
Prije toga Miller u osvrtu ruši druge mitove, među kojima je prvi teza da zračni udari ne mogu biti učinkoviti bez slanja kopnenih snaga. To, kako kaže, prije svega ovisi o trenutačnim ciljevima koji se žele ostvariti. Neočekivani udari, po njemu, mogu biti učinkoviti ako se želi uništiti strateške ciljeve poput zapovjednih mjesta, spremišta streljiva ili prometne infrastrukture. Tim više što, napominje autor, sudjelovanje nekoliko arapskih zemalja, redom sunitskih, šalje važan signal o jedinstvu međunarodne zajednice u borbi protiv IS-a. A kratkoća vremena između Obamine najave napada na Siriju i njihovog pokretanja pokazuje da su SAD prijetnju IS-a shvatile doista ozbiljno.
Treći mit je da je terorizam strateška prijetnja SAD-u, koji Miller razbija brojčanim podacima – prošle je godine u terorističkim napadima poginulo 16 Amerikanaca (u odnosu na 18 hiljada ubijenih u svijetu) pa to očito nije “ni strateška, a kamoli životna prijetnja”. Uz to navodi kako su prošle godine 23 Amerikanca poginula od udara munje, godinu prije više od 33 hiljade u prometnim nesrećama, a gotovo šest miliona od srčanih bolesti. Miller odbacuje i prijetnje izdvojenih napada koje povremeno, kao u Fort Hoodu ili Bostonu, pokušavaju izvesti pojedinci.
“Mi imamo dovoljno svojih pojedinaca (sjetite se pucnjava u Columbineu i Newtownu), no ni to ne može nagnati našu vladu da smisli razumna ograničenja u kontroli naoružanja”, upozorava Miller.
Iako IS čini nezamislivo okrutne stvari, Miller tvrdi da nema razloga za paniku i da Amerikanci moraju biti na oprezu i spremni na opasnost, smireni, čvrsti i uporni u borbi protiv terorizma – “ali ništa više”.
Miller također pobija mit, raširen u SAD-u, da je Obamina politika i neaktivnost dovela do uspona IS-a, ističući da tu tezu ruše već i novi zračni napadi na uporišta džihadista u Siriji, uključujući i ono najznačajnije, Raqqu. Glede kritika Obami zbog želje za brzim odlaskom američkih vojnika iz Iraka, Miller tvrdi, pozivajući se na izvore bliske tim pregovorima, da drugačije nije ni moglo biti zbog kolebljivosti tađašnjeg premijera Nurija al-Malikija i stanja stvari u iračkom parlamentu, koji bi bio morao odobriti bilo koji sporazum.
“Odbiti ono što su SAD zahtijevale kako bi ostavile svoje vojnike tamo (iračkim vlastima) je bilo jednostavno lakše nego boriti se za uvjete pod kojima su mogli ostati”, tvrdi Miller, podsjećajući i na činjenicu da je sigurnosno stanje u Iraku 2011. bilo prilično dobro.
“Uspon IS-a mnogo više je posljedica stvarnosti da su i Irak i Sirija disfunkcionalne države, što je idealno okružje za nastanak i snažno jačanje skupine poput IS-a na valu sunitskog nezadovoljstva”, piše Miller, napominjući da bi se kritičari, osim na Obamu, morali okomiti i na njegovog prethodnika Georgea W. Busha, koji je invazijom na Irak otvorio vrata šijitskom trijumfalizmu.
Autor se snažno protivi još jednom američkom urbanom mitu – da su u novonastaloj situaciji sirijski predsjednik Bashar al-Assad, Hezbollah i Iran američki prijatelji. “Neprijatelj mojeg neprijatelja je moj prijatelj, očajnici čine očajničke stvari” floskule su koje Miller navodi kako bi objasnio sadašnje stanje svijesti kod Amerikanaca i usprotivio mu se.
“Dati moć tim trima bliskoistočnim razbojnicima i vratiti im važnost je velika pogreška”, ustvrdio je Miller. “Njihovi interesi su temeljno različiti od naših i kratkoročna suradnja lako bi mogla ugroziti našu vjerodostojnost i omesti nas u onom što želimo postići”, dodao je.
Možda Amerikancima sad ne odgovara odlazak Assada s vlasti, jer se bori protiv IS-a, ali si igurno ne mogu dopustiti svrstavanje uz šijitsku stranu u ratu koji se vodi između njih i sunita.
“Da to učinimo, opravdali bismo propagandu IS-a da SAD i Zapad zapravo žele loše sunitima i da žele da Iran postane glavna regionalna sila”, ocijenio je Miller, zaključujući kako su to sve opasni mitovi koji bi SAD-u mogli stvoriti stvarne probleme, zbog čega se o njima treba dobro promisliti prije nego što se krene u akciju.
wpDiscuz