U prošlotjednom odgovoru Nini Raspudiću na kolumnu u Večernjem listu Ivo Banac nije argumentima osporio ni jednu njegovu tvrdnju. Umjesto toga, negirao je nešto što Raspudić nije ni napisao te ga je još optužio za „selektivnu propagandu, neodmjerenost i nepristojnost“. Zatim je ustvrdio kako sam ja „lansirao“ Raspudića – što god to značilo – i da zajedno s njim „torbarim po zagrebačkim bregima, u funkciji one politike koja bi Ivi Josipoviću osigurala potporu među hrvatskim biračima u BiH“. Na usputno spominjanje moga imena ne bih se ni osvrtao da to nije postalo učestalo i da ne dobiva formu svojevrsne denuncijacije. Osim toga tužitelj nije samo neuspješan političar nego i uspješan povjesničar, istina, čija je historiografska metodologija još početkom devedesetih zadobila ozbiljna napuknuća u sudaru s političkim ambicijama, izazovima i zahtjevima. Ponajprije Banac negira optužbu za „opsesivni antituđmanizam“ tvrdeći da je o Tuđmanu, kao i o svemu drugomu govorio „samo argumentima, ne selektivnom propagandom“. To bi onda trebalo značiti da su argumentirane i točne njegove više puta iznesene tvrdnje da je Tuđman s Miloševićem „dijelio BiH“, „dogovarao rat“, „oružje za obranu Vukovara i Dubrovnika slao u zapadnu Hercegovinu“, „poticao sukob s Muslimanima“ (Raspad Jugoslavije, 2001.) i slično.
_____piše: Ivo Lučić l vecernji.hr
Tobožnju točnost i argumentiranost navedenog potvrđuje i Bančev prijatelj, nekadašnji bliski suradnik Alije Izetbegovića, ratni potpredsjednik i ministar u Vladi BiH Rusmir Mahmutčehajić, koji je o „Tuđmanovim i uopće hrvatskim zločinima“ dosta toga napisao, a on je, piše Banac Raspudiću, „primjer poštenja i nedostižne intelektualne širine“. U ocjeni vjerodostojnosti svjedoka nameće mi se usporedba s onim tajanstvenim generalom Hrvatske vojske, na koga se svojevremeno pozivao Banac, tvrdeći kako je taj čuo i vidio „snimke i dokumenta“ razgovora u Karađorđevu gdje se tobože „dijelila BiH“ (Feral Tribune, 25.8.97.). Ali evo ni nakon sedamnaest godina snimke nisu ugledale svjetlo dana.
Upozorava Banac na „vrijeme i kontekst“ kao važne elemente pri analizi njegovih izjava i postupaka, ali ih sâm potpuno zanemaruje kada se radi o drugima. Umjesto stvarnoga konteksta zločina koje su počinili neki pripadnici HVO-a u posljednjem ratu, on ih je povezivao s Tuđmanom, navodnim „HDZ-ovskim rojnicima i tabornicima“, Šuškovom „ustaškom strujom“ (F.T.,17.8.98.) i „hercegbosanskim rasovima“ (F.T.,14.9.98.) kao odlučujućim čimbenicima koji su do njih doveli. Na taj način, vezivanjem ustaštva uz HDZ nastojao je Banac, ne samo politički diskvalificirati Tuđmana, nego i osigurati povijesni poraz hrvatske nacionalne ideje (u BiH), poraz koji nisu uspjeli izvojevati ni JNA ojačana srpskim četnicima, ni Armija BiH ojačana s islamističkim dragovoljcima, zajedno sa svim lobijima, lobistima i provokatorima u pozadini. No, danas se već prilično jasno dade razabrati tko su bili lobisti i provokatori, ali i to da je koketiranja s ustaštvom i vezivanja na tradiciju NDH, u tim teškim i kaotičnim vremenima, ponajmanje bilo u ponašanju i djelovanju tadašnjih hrvatskih vlasti u BiH. Tko se pak bavio takvim stvarima možda će postati malo jasnije sjetimo li se pisma koje je Banac 17. svibnja 1993. pisao članovima američkoga Kongresa, u kojem negira navodne optužbe hrvatske vlasti da je djelovanje Dobroslava Parage i njegova HSP-a „profašističkog karaktera“. Naprotiv, piše Banac, „ekstremna desnica obnavlja se unutar HDZ-a“, a „jedinice HSP-a“ u BiH su „višenacionalne i podvrgnute su zapovjedništvu u Sarajevu“. HSP je „zakonska stranka s demokratskim programom“ i „hrabri kritičar kršenja demokratskih pravila od strane sadašnje vladajuće stranke u Hrvatskoj“ dodaje Banac.
Ako i zanemarimo „obnovu i uspostavu NDH“ u lipnju 1991. kao i znakovlje kojim se Paraga tada kitio i koje Bancu očito nije smetalo – jer su imali istoga neprijatelja, Franju Tuđmana, doista je bilo politološki hrabro povezati demokratski program sa strankom koja je imala svoje „jedinice“ odnosno svoju stranačku vojsku, a da uz to nije imala nikakvu podršku birača jer nije ni sudjelovala na demokratskim izborima. Za Banca je Paraga bio „borac za ljudska prava i politički pluralizam“, a Tuđman „satrap s Pantovščaka“ (F.T.,6.5.2000.).
Sve je to u demokratskom društvu legitimno i dopustivo, onoliko koliko dobar odgoj i ukus dopuštaju, ali je u historiografiji takav pristup povijesnim događajima i osobama potpuno neprihvatljiv te onoga tko tako postupa svrstava u propagandiste koji s tom znanošću nemaju ama baš nikakve veze. Duboka kriza u kojoj se nalazi hrvatsko društvo, a kojoj je u skladu sa svojim javnim i političkim utjecajem pridonio i Ivo Banac, sve će više nametati nužnost dosljednosti u politici, pa će njegovo svojevremeno podržavanje Stipe Mesića kao „anti-Tuđmana“ te poticanje na „radikalnu detuđmanizaciju“ koja je i „vijenac na Tuđmanovu grobu smatrala uvredom“ (F.T.,11.3.2000.), biti ozbiljan teret Ivi Bancu pri pokušaju spašavanja od javnog zaborava i ukrcavanja na HDZ-ov brod „retuđmanizacije“.
Svemu ovome valja dodati još pokoju riječ o Ivi Josipoviću i Rusmiru Mahmutćehajiću koje osim Bančeva teksta povezuje jedna neobična priča i jedno važno mjesto. Pođimo od toga da je predsjednik RH Ivo Josipović 29. kolovoza 2014. posjetio hrvatsko selo Grabovicu u kojem su pripadnici Armije BiH početkom rujna 1993. poubijali 32 civila hrvatske nacionalnosti od kojih su neke zvjerski mučili. Selo se nije nalazilo na liniji sukoba nego u dubini teritorija pod muslimanskom kontrolom, što zločinu daje posebnu težinu. Kuće su opljačkane i spaljene, a 18 tijela još nije pronađeno. Preživjeli stanovnici sela zatvoreni su u logoru u Jablanici, nekadašnjem muzeju Bitke na Neretvi i razmijenjeni su tek u ožujku 1994.
Ivo Josipović je tamo bio i odao je počast nedužnim žrtvama. No, sad već davne 1993. godine, samo dan nakon počinjenoga zločina, u Konjicu je održan sastanak na kojem je uz druge visoke muslimanske dužnosnike sudjelovao i Rusmir Mahmutćehajić, koji je u tom momentu kao ministar za energetiku i namjensku industriju imao veliki utjecaj na Armiju BiH. Raspravljalo se o napadnoj akciji na Mostar i zapadnu Hercegovinu (Neretva 93.) te o zločinu u Grabovici, koji je potom zataškan. Tek nedavno uz otpore i opstrukciju sustava, traljavo i nedosljedno, procesuirana su petorica neposrednih izvršitelja, a nitko u zapovjednom lancu.
Rusmir Mahmutćehajić je u međuvremenu napisao čitav niz tekstova pa i knjiga u kojima raspreda o „dogovoru Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne“, „geostrategijskoj osi Talin-Ploče“, „genocidu nad Muslimanima“; „filozofski“ mistificira te „intelektualno“ krivotvori i konfabulira (Kriva politika,1998.), ali nigdje ni riječi, barem zbog konteksta, o Grabovici i strašnom zločinu kojemu je praktično bio svjedok.
Toliko o njegovu nedostižnom „poštenju i intelektualnoj širini“ koje ističe Ivo Banac, a koji ni sam, pod dojmom prijateljskih „intelektualnih širina i poštenja“ te posljedičnoj fiksaciji na Dretelj i Stolac nije vidio i ne vidi muslimanske zločine nad Hrvatima u BiH. Time svaku priču o zločinu dekontekstualizira i svodi na selektivnu propagandu razine notornog antituđmanovca Stipe Mesića s kojim ga ne povezuje samo laskava – koliko i isprazna titula „prijatelja Bosne“, nego i sustavno ignoriranje Hrvata u BiH, kao i sudjelovanje u poništenju njihovih nacionalnih i ljudskih prava. To prikrivaju i nadomještaju tobožnjim „prijateljstvom s bosanskim franjevcima“, a zapravo suradnjom po istom poslu, s nekolicinom onih, koje Raspudić, kao i znatan dio javnosti, ne bez razloga zove „daidžama“.
U tome je bitna razlika između njihove politike i politike Ive Josipovića u kojoj ja ne sudjelujem, ali je svakako objektivno vrednujem, u skladu s argumentima, a ne selektivnom propagandom. Utoliko mi je i Josipovićeva politika prema BiH daleko prihvatljivija nego Mesićeva i Bančeva, kao što mi je i Bančev demokratski antitotalitarizam – ako je išta od njega ostalo – puno bliži od Josipovićeva toleriranja jugo-komunističkih ostataka.