Jutros na benzinskoj crpki u Ljubinju upozoriše me da ću imati problema oko Stoca jer je navodno cijelu noć blokiran promet poradi prometne nezgode u kojoj na sreću nitko nije stradao, ali je tegljač zaprječio cestu. Pripominjem da se radi o magistralnoj cesti Trebinje – Mostar i dalje u BiH. Mislim se što god je bilo sinoć od deset sati valjda su to do ovih doba riješili. Međutim na samo sedamsto do osamsto metara prije table Stolac ugledam kolonu. Zaustavim se i pitam ljude od kad čekaju. Većina njih je, uključujući i četir pet autobusa koji voze na redovitoj liniji ovdje sinoć od deset sati. Pitam ih jesu li koga zvali Vele mi netko Banja Luku netko Mostar- a učinak vidim. Dolazim do mjesta dogođaja. Vozač tegljača Saponia Osijek srećom živ i zdrav, osim što je malo natučen, prikuplja stvari i šuti. Zovem informacije da mi daju broj policijske postaje u Stocu. Zovem i uljudno pričam. Uljudno mi i odgovaraju tvrdeći da su oni svoje napravili i još sinoć obavijestili Poduzeće za ceste što se dogodilo. Molim ih da mi daju broj telefona onoga s kim su razgovarali da ga i ja priupitam. Čovjek se uljudno javlja (mada je na godišnjem odmoru) i priopćava mi da oni tu ne mogu ništa jer treba velika dizalica. Dobro. I što nam je sad? Kad će ta dizalica doći? Ako se i iz Zagreba uputila sinoć u deset sati, trebala bi već biti tu. Pitam ga znaju li oni da su u autobusima djeca i starci i je li svjestan da će netko za ovo trebat odgovarati. Naravno da je čovjek svjestan, ali na žalost nije u mogućnosti ništa više učiniti.
Zovem predsjednika Vlade u Mostaru. Javlja se tajnica. Cijelu priču njoj ponavljam a ona mi obeća da će o svemu izvjestiti gospodina predsjednika. Pripominjem joj da bi bilo dobro kad bi se udostojio barem netko iz struktura vlasti općine Stolac ili Mostara za ovih jedanaest sati pojaviti među ovim ljudima. O negodovanju na prometnici da i ne govorim. Drago mi je da ne znaju kako sam i ja nekad u sličnim strukturama vlasti bio, jer bi mi sigurno bilo neugodno. Pokušavam dobiti i lokalne moćnike, ali uzalud. I da ne duljim. Nikakva dizalica i nikakvi posebni strojevi osim jednog samo malo jačeg traktora i pet metara sajle nije trebalo biti. I kad se negdje oko devet sati pojavio traktor a malo nakon njega i sajla, tri četir vrijedna momka problem su riješili u roku od petnasest minuta.
Sad se pitam tko je u lancu zapovijedanja uopće odgovoran da se ovako nešto moglo dogoditi? Svi sa sebe odgovornost skidaju ali se problem ne rješava. Događa li nam se isto ovako i čekamo li isto ovoliko dugo na rješenja nekih drugih, npr. gospodarskih, političkih i inih problema koji nas u ovoj napaćenoj zemlji snađu?
I nikako ne bi želio da se ovo prelama preko leđa traktoriste koji je došao čim je pozvan. Drugo je pitanje zna li se u ovoj zemlji barem tko treba zvat, ako ne znaju tko treba raditi? Pogotovo sad u ovo predizborno vrijeme kojima će nekoliko stotina ljudi, koji su tu noć proveli na prometnici, ova neugoda prigodom zaokruživanja lista i te kako biti na pameti.
Ravno,2. 9. 2014. Dr.Jure Burić