U ponedjeljak 14. svibnja obilježena je sedamdeseta obljetnica postojanja Države Izrael. Na taj je dan 1948. istekao Britanski mandat u Palestini, a prvi izraelski premijer David Ben-Gurionpročitao je Deklaraciju kojom je nakon skoro dva tisućljeća obnovljena židovska državnost u pradomovini židovskoga naroda.
Boris Havel l jutarnji.hr
Očekivano, obljetnica je među Izraelcima obilježena proslavama, sjećanjem na žrtve stvaranja i obrane države, propitivanjem postignuća, ali i nedostataka modernoga izraelskog društva, te vizionarskim planovima za sljedećih 70 godina. Na mahove mazohistička samokritičnost i prkosni, drski, nerealni a opet nekako ostvariv optimizam, postali su dio izraelskog mentaliteta i sadržani su u neprevedivoj hebrejskoj riječi hucpa.
Također očekivano, nakba ili katastrofa, kako Arapi nazivaju osnutak Izraela, među njima je obilježena prosvjedima, žalovanjem zbog izgubljenih ratova i domova, izljevima mržnje na Židove i Ameriku te neizbježnim nasiljem. Dojam koji se stječe iz pisanja većine medija jest da je tragedija Arapa Palestinaca ključna konstanta sedamdesetogodišnjeg postojanja židovske države.
A konstanti u njezinu postojanju je malo. Izrael i okolni svijet su se između 1948. i 2018. u gotovo svakom aspektu promijenili do neprepoznatljivosti. Promjene su, k tome, išle u smjeru koji ne samo da je bio neočekivan nego često i nezamisliv. Izrael je od države kojoj je većina vojnih stručnjaka predviđala kratak životni vijek i brzo uništenje, prerastao u regionalnu velesilu; iz zemlje očajnih izbjeglica-useljenika prometnuo se u jednu od tehnološki najnaprednijih i gospodarski najrazvijenijih država svijeta. Današnje hrvatsko-izraelsko savezništvo, partnerstvo i prijateljstvo, utemeljeni na zajedničkim vrijednostima i interesima, vjerojatno su malo kome među domoljubno i nacionalno orijentiram Hrvatima i Židovima padali na pamet prije 70 godina. Slično vrijedi i za kršćanski filosemitizam, globalni fenomen povezan s Drugim vatikanskim koncilom i porastom zanimanja za biblijski pogled na Židove, koji posljednjih desetljeća snažno zahvaća i Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Izrael je Hrvatima sve zanimljiviji – kao uostalom i Hrvatska Izraelcima – pa bi bilo korisno osvrnuti se na neke aspekte židovske državnosti i hrvatsko-izraelskih odnosa.
U kolovozu 1991., na samome početku Domovinskog rata, jugoslavenska je kontraobavještajna služba u akcijama Opera i Labrador minirala zgradu Židovske općine u Zagrebu i židovske grobove na Mirogoju. Cilj je bio hrvatskoj državi u nastajanju podmetnuti antisemitizam, te je diskreditirati u očima svjetske, posebno izraelske i židovske javnosti. Tri desetljeća prije nego što je sintagma Fake News ušla u svakodnevni govor, Hrvatska se suočila s dobro uigranim, umreženim, opremljenim, izdašno financiranim i beskrupuloznim wizardima medijsko-političke propagande. Neočekivano, Hrvatska je iz toga sučeljavanja izišla kao pobjednik. Ne samo da je KOS tada raskrinkan u pokušaju zametanja hrvatsko-židovskog neprijateljstva nego je pitanje hrvatskoga stava prema Židovima i Izraelu među Hrvatima postalo tema koja do danas ne gubi na aktualnosti. Odmah po stjecanju hrvatske državne i diplomatske neovisnosti taj je stav definiran kao prijateljski i saveznički. Usprkos neumoljivim podmetanjima iz beogradske, banjolučke i lokalne NGO/antifa kuhinje, to je ostao do danas. Ma kako malo vjerojatnim da se to činilo daleke 1991. godine, Hrvatska je na 70. rođendan židovske države jedan od njezinih pouzdanijih partnera u Europi.
Hrvatska je time napravila puni krug i došla na mjesto s kojeg su hrvatsko-izraelski odnosi započeli 1948. Preko Šibenske je luke tada u Izrael otpremljeno oružje ključno za obranu novoproglašene države. U Izraelu je u trenutku proglašenja živjelo samo 600.000 Židova. Mnogi od njih preživjeli su Holokaust – najstrašniji zločin ljudske povijesti u kojem je ubijeno šest milijuna njihovih sunarodnjaka, a u kojem je sudjelovao i zločinački ustaški režim. Spašavajući goli život tisuće su Židova napustile europski kontinent i skupa s palestinskim Židovima našli su se u novome žarištu sukoba. Pet arapskih država: Egipat, Jordan, Sirija, Libanon i Irak, potpomognuti postrojbama niza drugih muslimanskih zemalja poput Saudijske Arabije, Sudana i Maroka, već sutradan je napalo novorođenu državu s ciljem da je razore prije nego što se i pojavi na karti svijeta. U muslimanskim četama borili su se i bivši pripadnici bosanskohercegovačke SS “Handžar” divizije.
Izgledi za preživljavanje Izraela bili su gotovo nikakvi. Zbog britanskog embarga palestinski Židovi do dana proglašenja države nisu smjeli uvoziti, proizvoditi ni nositi oružje pa je židovska vojna obuka obavljana u tajnosti. Svako kršenje tih zabrana Britanci su strogo sankcionirali zatvorskim, a u nekoliko slučajeva i smrtnim kaznama. Arapske države kao suverene i samostalne istodobno su se bez ograničenja naoružavale i spremale za rat. Tada najmoćniju arapsku vojsku, jordansku, Britanci su opremili i obučili, a britanski časnik Sir John Bagot Glubb, poznat kao Glubb-paša, bio joj je na čelu. Arapi su bili gotovo 50 puta brojniji od Židova. Časnici zapadnih vojska i analitičari CIA-e predviđali su da će se Izrael u ratu protiv arapskog svijeta moći odupirati tri tjedna do najviše dvije godine. Čak je i izraelski načelnik Glavnog stožera vjerovao da Izrael ima tek 50 posto izgleda preživjeti rat.
No Židovi – sad već Izraelci – iznenadili su svijet, Arape i same sebe. Do ljeta 1949. ne samo da su obranili većinu svojih područja nego su i proširili granice određene UN-ovim Planom podjele iz 1947. Istodobno su se Židovi iz svih krajeva svijeta počeli doseljavati u svoju državu. Tijekom 1948. uselilo ih se više od 100.000, a još dva i pol puta toliko sljedeće godine. Unatoč pobjedi u Ratu za neovisnost Izrael je ostao osamljen i regionalno izoliran. Ni jedna od država koje su ga napale s Izraelom nije sklopila mir, nego samo primirje, i svaka se spremala za sljedeći rat. Prva muslimanska država koja je priznala Izrael i s njime uspostavila diplomatske odnose bila je Turska (1949.), a slijedio ju je Iran.
S područja na kojem je Izrael zaživio protjerano je oko 650.000 Arapa, poglavito muslimana (arapski kršćani uglavnom nisu protjerivani, niti su ozbiljnije sudjelovali u ratu protiv Izraela). Tragedije mnogih arapskih izbjeglica do danas dominiraju medijskim narativom o nastanku Izraela. Te su tragedije stvarne, a Izraelci su u obrani svoje zemlje i života tada i kasnije počinili i zločine, a mnoge arapske civile izvrgnuli brutalnom i nepotrebnom nasilju. Usprkos uvriježenom mišljenju kako Židovi vladaju medijima iz većine medijskih osvrta na ta zbivanja može se saznati samo o stradavanju Palestinaca i surovosti Izraelaca. Istodobno je iz tih osvrta izostavljen niz podatka bitnih za razumijevanje konteksta i uvid u cjelovitu sliku sukoba. Jedan od njih je podatak da su sve dotadašnje međunarodne prijedloge uređenja arapsko-izraelskih odnosa i granica Židovi prihvatili, a Arapi uz nasilje, krvoproliće i pozive na istrebljenje Židova odbacili.
Drugi je službena UN-ova definicija palestinskog izbjeglice, prema kojoj je to Arapin koji je na području Izraela živio samo dvije godine prije proglašenja države. Arapi koji su se, primjerice, u proljeće 1946. doselili iz rodne Arabije, Sirije ili Sinaja u Palestinu, potomcima su u vječno nasljeđe ostavili status palestinskog izbjeglice. Na temelju njega Arapi – koji su od 60-ih postali Palestinci – do danas primaju izdašnu međunarodnu humanitarnu pomoć, pa i od hrvatskih poreznih obveznika. Kroz pronevjeru sredstava međunarodne pomoći njome su se najviše okoristili palestinski vođe, zbog čega se vlast Palestinske autonomije (PA) često naziva kleptokratskom. Imovina predsjednika PA Mahmuda Abasaprocjenjuje se na oko 100 milijuna, a Jasera Arafata na više od milijardu dolara. Između 2007. i 2014. PA je primio 8,5 milijardi dolara, što je po glavi stanovnika gotovo četiri puta više od pomoći koju je Europa primila Marshallovim planom.
Treći je da je u kontekstu nastanka židovske države iz arapskoga muslimanskog svijeta protjerano ili izbjeglo preko 800.000 Židova. To su izbjeglice koje su potomstvu ostavili u nasljeđe osjećaj odgovornosti za svoju sudbinu, prihvatili se posla te pridonijeli izgradnji Izraela. Oni se već odavno ne smatraju izbjeglicama. U eri žrtvoslovnih nadmetanja njihove su priče medijski nezanimljive premda im je u arapskim zemljama iz kojih su izbjegli oduzet sav imetak, a mnogi su njihovi sunarodnjaci ubijeni samo zato što su Židovi.
U godinama koje su uslijedile Izrael je počeo graditi snažnu državu i društvo. Ulaganje u obrazovanje kao i marljivost ljudi brzo su donijeli plod. Do sredine 60-ih izraelski je BDP rastao po godišnjoj stopi od 10 posto, kao u Japanu. Izraelski kibuci ili poljoprivredne zajednice jedini su primjer komunističkog gospodarenja u povijesti koje je u praksi funkcioniralo. Izrael je pokrenuo proizvodnju svega: od hrane i četkica za zube do borbenih zrakoplova. U neprijateljskom okružju to je bio jedini način preživljavanja.
Stabilno demokratsko političko uređenje stvorile su socijalističke stranke, a većinu vlasti obnašali su Aškenazi, sekularni Židovi podrijetlom iz Europe. Religijske su se pak židovske zajednice dugo protivile ideji cionizma jer su smatrali kako taj socijalistički projekt predstavlja pobunu protiv Boga. Oni su čekali da im državu obnovi Mesija, a u međuvremenu su bili voljni podnositi usud politički neorganiziranog, prezrenog i s vremena na vrijeme progonjenog naroda.
Dok je Izrael investirao u obrazovanje, znanost, zdravstvo, gospodarstvo, industriju, obranu, navodnjavanje, turizam, kulturu, književnost, državne institucije, demografiju i imidž zemlje među Židovima i nežidovima diljem svijeta, glavni vanjskopolitički i unutarnjopolitički program većine okolnih arapskih država bio je njegovo uništenje. Prema tome cilju Arapi su često išli nauštrb razvoja vlastitih društava u svakom segmentu osim vojnoga. U lipnju 1967. arapske su države uz podršku SSSR-a opet krenule u uništenje Izraela, no nakon šest dana ratovanja Izrael ne samo da nije uništen nego je utrostručio područje pod svojom vlašću. Izraelci su u tome, Šestodnevnom ratu, zauzeli Judeju s istočnim Jeruzalemom i Samariju, koje je od 1948. okupirao Jordan i radi zatiranja židovskog identiteta preimenovao u Zapadnu obalu. Glavni nositelj neprijateljstva, Naserov Egipat, izgubio je Sinajski poluotok i Pojas Gaze, a Sirija Golansku visoravan.
Šestodnevni je rat bio poglavito nacionalni i ideološki, no muslimansko religijsko neprijateljstvo prema Židovima već je dugo tinjalo i širilo se Bliskim istokom kroz aktivizam Muslimanskog bratstva. Njegovu je eskalaciju najavio efendija rodom iz istočne Bosne Husein Đozo, kada je sa Svjetskog kongresa ulema u Kairu 1968. pozvao muslimane na džihad protiv Izraela. Đozo, nekadašnji glavni imam Handžar divizije s činom SS-Hauptsturmführera (satnika) i suradnik zloglasnog jeruzalemskog muftije Hadži-Emina el-Huseinija, nakon rata je bio osuđen zbog podržavanja nacizma, no 60-ih je bio Titov prevoditelj za arapski jezik.
Ni Titova uloga u poticanju Arapa, poglavito Nasera, na agresiju protiv židovske države nije bila zanemariva. Politička simbioza džihadista SS-ovca i komunista protiv Izraela osim što je bizarna bila je, vrijeme će pokazati, i avangardna, gotovo vizionarska. Glavni neprijatelj židovske države danas je osovina islamističkih i socijalističkih režima (Iran, Turska, Venezuela, Kuba) kojima političku podršku pružaju socijalističke stranke i revolucionarni ljevičarski pokreti diljem svijeta. Anticionizam se prometnuo u društveno prihvatljiv i politički korektan način izražavanja antisemitizma.
Nakon rata 1967. Jugoslavija je prekinula diplomatske odnose s Izraelom, a u vojarnama JNA obučavali su se teroristi PLO-a sve do propasti te države. Jugoslavija je podržala i Rezoluciju UN-a iz 1975. kojom je cionizam izjednačen s rasizmom. Godine 1973. Izrael je preživio novu, krvavu, ali neuspjelu i zadnju invaziju združenih arapskih država. General Haim Bar-Lev, koji je rođen u Beču a do odlaska u Palestinu 1939. živio u Zagrebu, u tom je ratu zapovijedao južnom bojišnicom i odigrao ključnu ulogu u zaustavljanju egipatske vojske na Sinaju.
Izraelski ratni veterani, poglavito vojnici i zapovjednici iz borbenih postrojba, nakon vojne službe nisu odlazili u mirovinu. Država i gospodarstvenici prepoznavali su potencijal toga segmenta društva, te su im povjeravali odgovorne mirnodopske zadaće, u kojima su njihove vještine i sposobnost ad-hoc improvizacije nastavili biti društveno korisni. Mnogi su se izraelski generali nakon vojne službe s više ili manje uspjeha posvetili političkoj i diplomatskoj karijeri. Generali Rabin i Perez postigli su 90-ih mirovne sporazume s PLO-om i Jordanom. General Šaron, kojega su 1982. kao tadašnjega ministra obrane mnogi smatrali odgovornim za pokolj Palestinaca u libanonskim izbjegličkim kampovima Sabri i Šatili, godine 2005. evakuirao je Židove iz Pojasa Gaze.
Usprkos ratnim pobjedama sigurnost je ostala glavni i najskuplji izazov Države Izrael. Mir i primirja s arapskim državama donijeli su nove sigurnosne izazove u vidu nedržavnih džihadističkih skupina, kao što su Hamas, Islamski džihad, Mučenici el-Akse i šijitski Hezbolah iza kojega stoji Iran. Mirovni sporazum s Arafatovim PLO-om je, za razliku od mira s Egiptom i Jordanom, završio fijaskom. Pola godine nakon što je potpisao Sporazuma iz Osla (za što su Rabin, Perez i Arafat 1994. dobili Nobelovu nagradu za mir), Arafat je taj mir nazvao Hudejbijskim, odnosno lažnim, a palestinsko je nasilje eskaliralo u vidu samoubilačkog terorizma. Izraelci su uzvratili širenjem svojih naselja na okupiranim područjima: za svakog ubijenog Židova jedno novo naselje. U veljači 1994. židovski naseljenik iz Hebrona i član šovinističke stranke Kah, Baruch Goldstein, ubio je 29, a ranio više od 120 muslimanskih vjernika tijekom ramazanske molitve u hebronskoj džamiji. To je potaknulo val nasilja diljem zemlje, a izraelske su vlasti zabranile Kah. Sljedeće je godine židovski ekstremist Jigal Amir zbog potpisivanja Sporazuma iz Osla ubio premijera Rabina. Izraelci to ubojstvo smatraju jednom od najtraumatičnijih epizoda svoje povijesti.
I povlačenje iz Pojasa Gaze koje je većina Izraelaca podržavala kao “razmjenu zemlje za mir” polučilo je niz neželjenih i neočekivanih posljedica. Hamas je na izborima 2006. ondje osvojio vlast, a potom isprovocirao niz sukoba lansirajući iz Gaze projektile sve većeg dometa koji danas mogu dosegnuti ciljeve na 90 posto izraelskog teritorija. U izraelskim protunapadima stradale su stotine palestinskih civila, većinu kojih je Hamas smišljeno žrtvovao radi medijske promidžbe svoje borbe. Potresne slike ubijenih Palestinaca, uglavnom bez objašnjenja konteksta njihova stradavanja, obišle su svijet i dale vjetar u leđa pokretu BDS koji zagovara međunarodno gospodarsko, kulturno, obrazovno, znanstveno i sportsko bojkotiranje Izraela. Tome se pozivu odazvao niz europskih aktera, poglavito u zemljama sa značajnom muslimanskom useljeničkom populacijom, kao što su Francuska, Nizozemska i Švedska. No netko je zgodno primijetio da bi se oni koji žele bojkotirati izraelske proizvode morali vratiti na životni standard iz srednjega vijeka. Izrael, naime, na svjetskoj razini prednjači u razvoju inovativnih tehnologija u nizu područja: agronomiji, desalinizaciji morske vode, energetici, medicini, farmaceutici, računarstvu, komunikacijama, vojnoj industriji. Izrael je među vodećim nacijama svijeta po broju izuma i start-up poduzeća. Nemoguće je naći računalo ili mobitel bez komponenti izrađenih ili osmišljenih u Izraelu.
Zahvaljujući inovativnosti izraelsko je gospodarstvo u zadnjih 18 godina poraslo za 65 posto, što je drugi najbolji rezultat među državama članicama OECD-a. U zadnjih 30 godina izraelsko se stanovništvo udvostručilo i približava se broju od devet milijuna, od kojih su ¾ Židovi, a ¼ Arapi, Druzi i ostale manjine. BDP po glavi stanovnika u istom je razdoblju porastao s 8000 na 41.000 dolara. Inflacija je 1985. iznosila vrtoglavih 450%; danas je 0,3%. Izrael je teritorijem dva i pol puta manji od Hrvatske; toliko je manja i nezaposlenost u Izraelu (4%) u odnosu na Hrvatsku (10%). Izrael, kao i Hrvatska, ima brojnu dijasporu, ali i one koji se iseljavaju u potrazi za boljim životom. Za razliku od Hrvatske, broj visokoobrazovanih koji se useljavaju u Izrael skoro je deseterostruko veći od onih koji iz Izraela iseljavaju na više od godinu dana. Godišnje se u Izrael doseli oko 25.000 Židova, a posljednjih godina većina ih dolazi iz razvijenih država; preko 25% iz Francuske i SAD-a. U 70 godina postojanja u Izrael se doselilo više od 3,2 milijuna Židova. Kad se tome pridoda visoka stopa fertiliteta (3,16 rođenja po ženi, što je više čak i od arapske populacije), jasno je da bi o suradnji s dijasporom i demografskoj obnovi Hrvatska mogla štošta naučiti od Izraela.
Golem dio izraelskog gospodarstva temelji se na turizmu, stranim investicijama i izvozu. Sve te grane ovise o stabilnosti države i njezinoj uspješnoj interakciji s ostatkom svijeta. Izraelsko je društvo vrlo podijeljeno na lijeve i desne, a među njima postoji žustra i oštra polemika o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ideje cionizma. Dio ljevičara stavlja pod upit koncept Izraela kao demokratske i židovske države, a većina ih se protivi židovskom naseljavanju okupiranih područja Judeje i Samarije. Izraelski lijevo-liberalni i desno-konzervativni akteri nerijetko vode grublju polemiku od svojih ideoloških pandana u Hrvatskoj. No i jedni i drugi načelno su suglasni u temeljnim pitanjima, poput sigurnosne politike, državotvornosti i Jeruzalema kao nedjeljiva glavnog grada Izraela. Od 120 članova Kneseta više od desetine čine Arapi, od kojih se neki otvoreno zalažu za propast Izraela. U prošlom sazivu čak trećinu zastupnika činili su židovski vjernici, a u aktualnom čine četvrtinu. To su postoci nezamislivi tijekom prvih desetljeća države, kad su sekularni ljevičari i komunisti nadmoćno dominirali političkim životom zemlje. Nevladin sektor je ideološki pretežito lijevo orijentiran, nerijetko subverzivan i profesionaliziran; sredstva mu pristižu iz raznih protucionističkih izvora, uključujući i Sorosevu fondaciju, koja je među domoljubnim Izraelcima ozloglašena kao i među Hrvatima. Zbog toga je Izrael nedavno donio zakon kojim se inozemna financiranja nevladinih udruga stavljaju pod stroži nadzor.
Izrael je u 70 godina uspio postići ono što na tu obljetnicu većina drugih država može samo sanjati. Najveća čežnja Izraelaca, mir, formalno, a još češće neformalno, postignut je sa svim susjedima, osim sa Sirijom i dijelom Libanona kojim upravlja Hezbolah, te s većim dijelom nekoć neprijateljskoga arapskog svijeta. Saudijska Arabija, Oman i neke druge Zaljevske zemlje u Izraelu prepoznaju saveznika protiv najveće državne prijetnje stabilnosti na Bliskom istoku – nuklearnog Irana. Zajednički je sigurnosni interes pokrenuo i suradnju na drugim područjima, uključujući gospodarstvo. Izraelovi su bliskoistočni saveznici i Kurdi, sunitski muslimani koji se bore za neovisnu nacionalnu državu. S druge strane, nekoć prijateljski Iran, a sve više i Erdoganova Turska, danas su glavna prijetnja sigurnosti Izraela. Američka potpora Izraelu (kao i savezničkim arapskim državama poput Jordana i Egipta) značajno pridonosi stabilnosti te, još uvijek jedine bliskoistočne demokracije. Europsko pak koketiranje s islamističkim režimima, poglavito teheranskim, te organizacijama poput Muslimanskog bratstva dovodi do čestih trvenja između bruxelleskog establišmenta i Vlade u Jeruzalemu. Bruxelles bi u to trvenje rado uvukao i Hrvatsku. Kupnja izraelskih borbenih zrakoplova to je osujetila, a dojam je da su predsjednica i ministar obrane Krstičević u tome odigrali ključnu ulogu.
Najveći dar Izraelu za 70. rođendan došao je od predsjednika Trumpa u vidu otvaranja veleposlanstva SAD-a u Jeruzalemu. Dio je to Trumpova predizbornog obećanja pod geslom America First. Prvo Amerika, a ne međunarodna zajednica, UN, UNESCO, MMF, EU, PA ili BDS. Prva vlada u Banskim dvorima koja se bude povodila za načelom “najprije Hrvatska” možda će prepoznati da bi preseljenje i hrvatskog veleposlanstva u Jeruzalem predstavljalo sjajnu primjenu toga načela u kontekstu međunarodnih odnosa. Bio bi to glogov kolac zombijevskim politikama nesvrstanštine i jugoslavenštine koje iz groba još drže Hrvatsku za vrat, lijevom i desnom antisemitizmu, zuroffovskom protuhrvatskom spletkarenju te političkoj ostavštini Budimira Lončara, Stipe Mesića i Vesne Pusić. Doista, nisu česte prigode u kojima se jednim potezom može postići tako puno svakovrsne koristi.
wpDiscuz