Osim tijela ubijenih i spaljenih civila Hrvata u selu Borovica (Vareš), predstavnici UN-a su također pronašli tijelo pripadnika HVO-a Krune Odakovića koje je bilo unakaženo: glava je bila smrskana tupim predmetom, pozadina vrata rasporena oštrim predmetom i nekoliko ubodnih rana nožem u prsima.
Zločine nad Hrvatima u selu Borovica su počinili pripadnici 7. muslimanske brigade pod vodstvom Halila Brzine, pripadnici tzv. A RBiH iz mjesta Brnjic, Općina Kakanj te pripadnici 329. kakanjske brigade tzv. A RBiH.
Premda se to zna, nitko iz Armije BiH nije za ove zločine odgovarao.
Ovih dana navršava se 26 godina otkako su postrojbe Armije BiH upale u varešku župu Borovica i do temelja je spalile. Zajedno s 315 obiteljskih domova u Donjoj i Gornjoj Borovici, ubijeno je i zapaljeno pet Borovičana koji nisu htjeli napustiti svoje domove vjerujući da će Armija BiH poštedjeti bespomoćne i nenaoružane starce. Borovičani još uvijek se tragaju i za tijelima Marka Parića, Ive Vukančića i Mate Ivkića koji su početkom studenog 1993 godine spaljeni u Borovici, a posmrtni ostaci Stjepe Markovića, Ilije Ivkića i dvojice preostalih civila koji su doživjeli istu sudbinu, razmijenjena su u Visokom.
Inače, početak studenog 1993. godine ostat će crnim slovima upisan u povijesti vareške župe Borovica koja je prije rata brojala oko 1.500 žitelja. U studenom 1993. godine svi su protjerani, župa je do temelja spaljena, a za zločin nad Borovicom i Borovičanima do danas nitko nije odgovarao, prenosi Narod.hr
“Petog, šestog i sedmog studenoga 1993. Borovica je gorjela. Ubijeno je 18 hrvatskih bojovnika i civila. Svih 315 obiteljskih domova je spaljeno do temelja, kao i oko tisuću gospodarskih objekata. Pripadnici tadašnjeg UNPROFOR-a ušli su u selo u trenutku kad je gorjelo te nakon toga izjavili da su vidjeli nešto što normalan ljudski um ne može uraditi“, kaže Dražena Klarić, tajnica Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Vareša.
SilovaneU Varešu su silovane četiri žene, i to na vrlo grub i okrutan način. Za silovanje su optuženi Nedžad Čerkezović i Džafer Brčanović, oba iz Živinica, vojnici Armije BiH.Vojnik Armije BiH Mujo Valjevac optužen je zato što je utvrđeno da je 7. studenoga 1993. godine u Visokom pred svjedocima pokazivao desetak ljudskih prstiju nanizanih na konop hvaleći se da ih je odsjekao vareškim Hrvatima. I Mirsad Salčinović, zvani Komuna, na ulici u Brezi hvalio se prstima koje je odsijecao vareškim Hrvatima.
Nakon tragedije Vareš i njegova hrvatska sela postali su pustinja krvlju oblivena i požarom opaljena. Stanje u Varešu i njegovoj okolici ovako je oslikao vareški župnik fra Mato Topić: “Grobovi i činjenice pokazuju, a slijepima će tek postati jasno, da je kudikamo veći zločin učinjen nad Hrvatima u Varešu negoli nad Muslimanima u Stupnom Dolu. Jasno mi je da nije to bitno ni potrebno svjetskoj javnosti, ali mi nije jasno da je to, izgleda svejedno hrvatskim medijima! Ako mnogima nisu bitni ljudi, kako će im tek biti važno koliko je kuća srušeno, zapaljeno, oštećeno i opljačkano? Ili koliko su Alijini momci – kako on sam reče – ne ruše crkve, oskvrnuli crkava?!Izvor: Slobodna Dalmacija – Vareš: pustinja krvlju oblivena
Ilija Ivkić , rođen 1941., čije je tijelo pokazivalo znakove mučenja i ubode hladnim oružjem;
Stjepan Marković, rođen 1938. ubijen je ispred svoje obiteljske kuće. Njegovo tijelo je unakaženo, glava smrskana tupim predmetom, vrat uboden nožem te sa nekoliko prostrijelih rana vidljivih po tijelu;
Tijelo Marka Parića, rođenog 1934. je pronađeno ispod ruševina spaljene kuće;
Tijelo Ive Vukačića, rođenog 1915. nije nikad pronađeno ali se pretpostavlja da je izgorjelo u kući koja je spaljena do temelja;
Mato Ivkić je ubijen u obiteljskoj kući sa nekoliko ubodnih rana nožem, nakon čega je tijelo spaljeno zajedno s kućom.
Osim toga, tih dana Armija BiH počinila je zločin i nad Hrvatima Vareš Majdana.
Nakon ulaska u Vareš Majdan, vojnici Armije BiH osim što su pljačkali sve što je hrvatsko, nasilno su ubili 5 civila.
Ubijeni civili Vareš Majdana su:
Ferdo Lovrenović – ubijen ispred svoje kuće,
Jozo Petrović – ubijen vatrenim oružjem iz neposredne blizine,
Jerko Terzić – ubijen ispred svoje kuće,
Svetislav Jazić – umirovljenik ubijen u svome stanu,
Alojzije Čović zvani Alko – ubijen u bratovom stanu.
*Hrvati su najveći stradalnici rata u BiH, te je nad njima izvršeno etničko čišćenje i progoni na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Prema podacima posljednjeg popisa stanovništva, u BiH danas ima 1,836.603 Bošnjaka (48,4 posto), 1,239.019 Srba (32,7 posto), 553.000 Hrvata (14,6 posto) i 163.000 onih koji su se izjasnili kao ostali (4,3 posto). Ukupno 3,791.622 stanovnika. Prije rata bilo ih je 4,377.033, odnosno 585 tisuća više nego danas.
Na zadnjem popisu prije rata 1991. godine 760.852 stanovnika ili 17,38 posto izjasnili su se kao Hrvati. To znači da ih je sada 208 tisuća ili 27,3 posto manje. Gotovo trećina. U demografskom smislu hrvatski narod je uvjerljivo najveći gubitnik. Potkraj pretprošlog stoljeća (1895.) rimokatolika u BiH (tako su se popisivali) bilo je nešto više od 21 posto, a prije Prvog svjetskog rata (1910.) oko 23 posto. Nakon Drugog svjetskog rata (1948.), Hrvatima se izjasnilo 24 posto stanovinika BiH.
Također, u 47 općina koje je nadzirala između dva popisa stanovništva, prije i poslije rata, bošnjačka Armija BiH nedostaje 126.725 Hrvata, dok je u 27 općina koje je kontrolirao hrvatski HVO svega 17.476 Bošnjaka manje. To znači da je Armija BiH istjerala gotovo 10 puta više Hrvata iz područja pod svojom kontrolom, premda je omjer Hrvata i Bošnjaka na tim područjima bio gotovo jednak