4.5.1980. umro je najveći ubojica komunista na našim prostorima. Znate li tko je on bio?

Mario Nakić l liberal.hr

Tito je bio “jedan od glavnih pokretača antifašističke borbe, pokretač narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije, čovjek koji je industrijalizirao i opismenio dotad zaostalu Jugoslaviju”…i, povrh svega, bio je velik čovjek. Jer imao je najveći sprovod.

To su, ukratko, stvari koje danas čitamo u hrvatskim medijima. Nije da su nešto izlagali jer drug Tito je zaista imao veliku paradu na sprovodu uz čitav niz visokih dužnosnika iz cijelog svijeta. Vau! Novinar Indexa ističe da je bio “uvjereni komunist i antifašist”, novinari portala 100posto se čude mladima koji “ne znaju dovoljno o antifašističkom vođi”. A kako je to moguće kad su upravo novinari proveli pola prošle godine uvjeravajući javnost u dobrote i uzvišenost Njegovog lika i djela?

Ja bih, uz sve navedene Titove zasluge, podsjetio na još jednu, onu kojoj se ne pridaje dovoljno pažnje, a možda bi trebalo. Tito je bio najveći krvnik komunista u povijesti ovih prostora.

Krenimo od početka. Tito je stupio na čelo Komunističke partije Jugoslavije prije samog početka Drugog svjetskog rata zahvaljujući čuvenoj Staljinovoj čistki. Gotovo svaki veliki komunistički vođa na čelo partije je došao na manje-više isti način – likvidiranjem svojih neistomišljenika u istoj partiji. Pa zašto bi naš drug Tito bio iznimka?

Tijekom Staljinove čistke, od 1937. do 1939. godine, u Moskvi je strijeljano cijelo dotadašnje vodstvo KPJ. Neki povjesničari tvrde da ih je Tito “cinkao” Staljinu da su “trockisti”, a Staljin se rješavao takvog kadra diljem Europe. Od oko 900 komunista s područja cijele Jugoslavije, uhićeno je najmanje 800. Od toga je gulage preživjelo samo njih 40-ak. Ubijeno je između 600 i 700, među kojima su bili i dotadašnji generalni sekretari: Filip Filipović, Sima Marković, Đuro Cvijić, Jovan Mališić i Milan Gorkić. Da stvar bude gora, isti ti ljudi su od početka podržavali Staljinovu čistku, da bi onda stradali od nje.

Međutim, jugoslavenski komunisti, koji su se u tom trenutku našli usred Građanskog rata u Španjolskoj, na konferenciji u Barceloni izjasnili su se protiv Titovog preuzimanja KPJ i za mjesto glavnog sekretara imenovali su Blagoja Parovića. Oni su zbog toga optuženi za “trockizam”, a Parović je ubijen kod Madrida u nerazjašnjenim okolnostima. Josip Broz je u Moskvi potpisao izjavu u kojoj se negativno izjašnjava o svojim dotadašnjim suradnicima i 1939. od strane Komiterne biva imenovan generalnim sekretarom KPJ.

Nakon Drugog svjetskog rata za Tita i KPJ počinju novi problemi. Do 1948. trudili su se biti što privrženiji Staljinu, ali Josif Staljin im nije vjerovao. Uslijed zaoštravanja odnosa s Moskvom (mi smo učili kako je Tito rekao Staljinu “NE” iako danas neki povjesničari tvrde da je bilo zapravo suprotno, ali rezultat je isti), Tito započinje svoju čistku u redovima KPJ. Nije likvidirao i zatvarao samo otvorene staljiniste, većina je bila zapravo zbunjena jer su dotad mislili da trebaju maksimalno podržavati Staljina u svemu. Povjesničar Martin Prevšić u intervjuu za Slobodnu Dalmacijusituaciju 1948. godine opisuje riječima:

“Kako se sukob zaoštravao, tako je bilo sve manje tolerancije za prosovjetska stajališta. Čak i za zbunjenost, a takvih je bilo mnogo, jer članovima Partije nije bilo jasno kako nakon tri godine intenzivne staljinizacije odjednom SSSR i Staljin više nisu, da tako kažem, uzori. Ratna psihoza, strah, staljinistički mentalitet, pa čak i osobni motivi bili su pokretači čistke koja je zahvatila više od 17 tisuća ljudi interniranih u logore. Izbačenih iz Partije i na razne druge načine kažnjenih članova Partije bilo je puno više. I sam Goli otok otvoren je u ljeto 1949., kad je vrhu Partije postalo jasno da pomirenja neće biti i da se odnosi mogu samo pogoršavati…To je posebno tragična epizoda Golog otoka i signal koliko je surov bio obračun sa Staljinovim pristašama, i kakva je zapravo tada bila staljinistička narav jugoslavenskih komunista. Bez obzira na njihovu podršku Staljinu, zapanjujuća je činjenica da su ti ljudi teško maltretirani, ponižavani, zapravo uništavani. Bilo je tu devet sudionika Oktobarske revolucije, 25 boraca građanskog rata u Španjolskoj, tzv. Španaca, mnogi osnivači KPJ, generali, ministri, narodni heroji…Tito se bojao da bi svi oni mogli biti jezgra nove KPJ, posebno stari komunisti, pa su izolirani u poseban logor na Golom otoku. Teško je to danas predočiti. Da se heroje sa Sutjeske ili sudionike Oktobarske revolucije tjera da tuku jedni druge.”

Ukupno je do 1952. godine uhićeno preko 270.000 ljudi u Jugoslaviji, među kojima su bili i oni koje se sumnjičilo za nacionalizam i oni koje se sumnjičilo za staljinizam. Oko 5.000 komunista emigriralo je u SSSR kako bi izbjegli likvidaciju ili Goli otok.

Iako je i ustaški poglavnik Ante Pavelić tijekom svoje diktature u 2. svjetskom ratu zatvarao i likvidirao komuniste, on se više usredotočio na svoje “neprijatelje” koji nisu imali veze s politikom – a to su bili random Srbi, Židovi, Romi…Ako ćemo gledati isključivo uhićivanje komunista izvan ratnih borbi, onda je Tito ipak šampion. To je zasluga koja mu se rijetko priznaje. Ni mnogi današnji ljubitelji Njegovog lika i djela možda ne bi preživjeli da je On sada živ.