33.806: Sretni brojevi za Čovića i Plenkovića

U srijedu, 17. aprila, građani Republike Hrvatske su ispunjavali svoju građansku, a Hrvati u Bosni i Hercegovini stranačku dužnost. I to su, kao i svaki puta, obavili bez greške. Drugačije neće biti ni na narednim parlamentarnim izborima, bili oni, što je malo vjerovatno, vanredni ili, što ovisi isključivo o pregovaračkim sposobnostima – a one nisu male – Andreja Plenkovića, redovni, dakle oni za četiri godine.

Procenti nevjerojatni za demokratiju

Uostalom, na izborima u Republici Hrvatskoj i ne glasaju svi hrvatski birači u BiH, čak niti svi koji ovdje biraju, recimo, Borjanu Krišto. Nesuđena članica Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda i aktuelna predsjedavajuća Vijeća ministara dobila je 2022. godine 180.255 glasova ili skoro šest puta više nego je bilo onih što su prošle srijede napravili upravo ono što im je Dragan Čović rekao.

U BiH je, da privodimo igru brojki kraju, glasalo 33.806 državljana i državljanki Hrvatske sa adresom na ovoj strani granice, dok je njih 28.451 – u procentima je to za demokratiju nevjerovatnih, ali za Bosnu i Hercegovinu istinitih 85,36 posto – biralo kandidate Hrvatske demokratske zajednice, komada tri, kojima se bez Googlea ne mogu ni imena sjetiti. Zapravo, da HDZ u jedanaestoj izbornoj jedinici kandidira dva kaktusa i jedan karanfil, a druge stranke i koalicije najpametnije ljude u poznatom dijelu svemira, dva kaktusa i karanfil bi imali osiguranu saborsku platu i prateće beneficije, uz poneku kurtoaznu posjetu onima koje, kao, predstavljaju i kojima će rado pomoći da kupe nove nošnje za kulturno-umjetničko društvo.

Rezultati hrvatskih izbora u BiH se ne poklapaju uvijek sa rezultatima izbora u Hrvatskoj, ali se uvijek, baš uvijek, u milimetar poklapaju sa očekivanjima Hrvatske demokratske zajednice i tako će biti sve dok HDZ postoji ovdje, a tamo, u najbližem susjedstvu, prelazi izborni prag.

Hronična udobolja

Džaba je, dakle, Zoran Milanović krečio, režao na Christiana Schmidta, Ameriku proglašavao neprijateljem Hrvata u BiH, optuživao premijera Plenkovića za hroničnu udobolju oko Bosne i Hercegovine, išao u Bakince, zaobilazio Sarajevo, podržavao – ako ne i motivirao – nekakvo Hrvatsko bilo da izađe na izbore i sa Ljubom Ćesićem Rojsom na čelu kolone, baš kako je predsjednik Hrvatske kazao, otme sva tri mandata Čoviću, odnosno Plenkoviću…

Da, istina je, možda ga je to činilo najpopularnijim među Hrvatima u BiH, možda se nekome, kao što jeste, činilo da od njegove buke ima neke koristi i da će, ali stvarno, bez šala i pošalica, on, samo da se vrati na premijersko mjesto, zavrnuti i uši i ruke Berlinu, Parizu, Bruxellesu, Washingtonu i Željku Komšiću, pa isposlovati za malo vremena ono što Čović zagovara decenijama, ali eto, nije mu se dalo ni tu, niti tamo, preko granice.

Iz pozicije građana Hrvatske, od izbora je daleko zanimljivije vrijeme poslije, ono što je počelo objavom službenih rezultata i trajat će sve dok Andrej Plenković ne nađe model da osigura skupštinsku većinu u kojoj bi odmah – ili nakon oprobanog načina odgođene izmjene partnera, kao onda kada je Most nakon nekog vremena izletio da bi HNS uletio – mogli završiti i liberali i regionalisti i predstavnici nacionalnih manjina i oni članovi Domovinskog pokreta koji znaju da principi traju do prvog interesa koji je, u slučaju njihovog neslužbenog lidera Marija Radića, mjerljiv ozbiljnom količinom para.

Iz pozicije hrvatskih birača sa adresama u Bosni i Hercegovini, isti ti izbori su, prvo, završili očekivano, pa zatim pokazali kako, eto, dojmovi ne moraju biti najvažniji u politici, ali i da Hrvate u BiH demokratski procesi u okolini zanimaju tačno koliko i okolinu, tačnije Hrvatsku i njenu javnost, Bosna i Hercegovina.

200 eura ili Izborni zakon?

Sve što je mogao napraviti da barem poljulja poziciju HDZ-a u BiH, Zoran Milanović je napravio: podijelio je dva šlepera ordenja postrojbama i oficirima Hrvatskog vijeća obrane, o sarajevskoj političkoj sceni i, to posebno, Željku Komšiću i Bakiru Izetbegoviću je govorio jezikom Milorada Dodika, prijetio je kome je stigao, od Evropske unije do Bijele kuće, minimizirao američku i preuveličavao ulogu Hrvatske u privođenju rata kraju, Plenkovića do podne proglašavao izdajnikom, a od podne kukavicom i opet je HDZ u BiH osvojila preko 85 posto glasova. U isto vrijeme je koalicija Rijeke pravde, čiji je mandatar Milanović trebao postati čim pobijede i on podnese ostavku na predsjedničku funkciju u Hrvatskoj, dobila čitav jedan saborski mandat više nego u vremenu u kojem je sličan savez okupljen oko SDP-a vodio bezlični Davor Bernardić!

Bosna i Hercegovina u Hrvatskoj možda nije nevažna politička tema, ali nije ni blizu najvažnijim. Prosječan birač ili biračica – ako se to tako kaže – će između povećanja plate od 200 eura i izmjena Izbornog zakona u BiH u roku odmah izabrati 200 eura. Andrej Plenković to zna oduvijek, dok je Zoran Milanović znao – sve za što se zalaže kao predsjednik, za njega nije postojalo dok je bio premijer i lider ozbiljne parlamentarne većine, dakle imao daleko veće ovlasti od protokolarnog statiste sa zadatkom – pa iz samo njemu znanih razloga povjerovao da se nešto promijenilo. No nije, niti će: za većinu u Hrvatskoj BiH su ćevapi i Sarajevo film festival, Stari most u Mostaru, međugorsko Brdo ukazanja, jeftino skijanje na Kupresu i „Lud, zbunjen, normalan“. Sve ostalo je suviše komplicirano i daleko manje važno od povišice, poreza na nekretnine, iznosa penzija, manjka mjesta u vrtićima, kilometarskih listi čekanja na specijalističke preglede i turističke sezone.

Ispunjen cilj

Nije, iako se možda čini da jeste, drugačije ni sa ove strane schengenske granice. Pravo glasa, lako je dokazivo, koristi manjina hrvatskih birača u BiH, dok većina od te manjine – i to radikalna – suštinski ne bira, već potvrđuje stranačku lojalnost, bez obzira na lične simpatije ili opčinjenost Milanovićevom verbalnom artiljerijom. Rezultat je, ponovimo, uvijek isti: tri saborska mandata za HDZ koji povremeno bez njih može, ali evo, baš su sada, ove godine, izuzetno važni: da je Plenkovićeva stranka završila na 58 zastupnika, izbori se ponovili brzo ili nakon malo sporijeg raspada manjinske vlade. Ovako su zadovoljni svi: i Plenković i Čović i oba HDZ-a i ona trojica sa osigurane četiri godine primanja bez obaveza.

Cilj je, dakle, ispunjen, a ako je neko pomislio da postoji još neki, veći, onaj zbog kojeg će Hrvatska između svojih i interesa Hrvata u BiH izabrati drugo, bez obzira na cijenu i poziciju unutar EU, e tome pomoći nema ni od ljekara, ni od travara.

Emir Imamović l bljesak.info