Na jučerašnji dan u Svilaju kod Odžaka, uz nelagodnu situaciju koju proživljavaju stanovnici tog kraja zbog uhićenja u Orašju, obilježila se 23. obljetnica pokušaja oslobađanja Odžaka 5. studenog 1993. Iako nisu mjesecima od hrvatskih zapovjednika dobivali dozvolu za prelazak preko Save, pripadnici 102. brigade HVO-a na svoju su ruku čamcima prešli Savu i krenuli su u oslobađanje okupiranog teritorija. U nekim su mjestima ušli i do 10 km. dubine. Nažalost, srpske su snage za osvetu krenule s granatiranjem slavonskih sela, a pričuvne srpske snage bile su spremne na reakciju, zbog čega su pripadnici brigade, pod zapovjedništvom Tome Božića, bili pozvani da napuste plan. Također, Božić je istaknuo kako su civili iz Kaknja i Vareša koji su bili u RS-u riskirali svoje živote zbog te akcije, pa je konačno između ostalog i zbog toga donesena odluka o napuštanju plana.
Život je izgubilo 11 pripadnika, dok ih je 7 zarobljeno. Neki od njih su nakon mučenja razmijenjeni tek 1995. godine.
Zapovjednik 102. brigade Božić o ratu u Odžaku i o Operaciji Angela:
https://www.youtube.com/watch?v=2viStmU0d0U
Donosimo svjedočanstvo Mesuda Čelikovića, zapovjednika II. bojne brigade HVO-a te drugih sudionika tog vremena. Svjedočanstvo je objavljeno 2010. od Udruge Hrvatski dragovoljac 1991.
Oslobodivši sela Kopanice ,Vidovice i Vučilovac na istočnom dijelu ratišta Zbornog Područja Orašje (ZPO) i odbijanjem neprijatelja od sela Domaljevac na potezu sela Brvnik i sela Bazik, stvoreni su realni uslovi za obranu ovog prostora. Izvršene su sve obrambene zapovjedi u brigadama ZPO. Otvaranjem većeg broja kafića i restorana dalo se primijetiti da predstoji period neborbenog djelovanja.
Brigade sa okupiranog prostora tražile su nastavak borbenog djelovanja ali zapovjedništvo ZPO borbena djelovanja nije odobravala. U periodu 1993. godine u brigadama 101.,102.,103. i 105. nastalo je veliko dezerterstvo pa su ove brigade u ovom periodu prepolovljene. Za ovakav katastrofalan podatak sigurno su krivi i sukobi Armije BIH i HVO, jer u sastavu ovih navedeni brigada polovinu su činili Bošnjaci. Pred kraj 1992. godine naša 102. Brigada HVO-a Odžak imala je oko 1200 vojnika a pred kraj 1993. godine oko 750 vojnika.
Zapovjednik 102.brg HVO-a odlučio je poslati jednu izviđačku grupu na teritoriji naše općine Odžak. Ulaz izvršiti iz Republike Hrvatske. Prva takva grupa otišla je krajem devetog mjeseca 1993.god. (Bono, Ćelo, Pavo, Andrija, Kasim). Poslije četrnaest mjeseci ponovo smo na našoj teritoriji mala grupa ali za nas to je značilo mnogo. Poslije više takvih izviđanja Zapovjednik Božić s najužim krugom zapovjednika postrojbi (koje je on sam odabrao) izvještava o stanju na prostoru naše općine. Izvještaji izviđača su točni i svako prisustvo neprijateljski jedinica je evidentirano, njihova snaga i zadaća koju obavljaju. Božić predlaže akciju ali da se i svi pojedinačno izjasnimo, osmjesi su nam na licima i svi dajemo podršku i potpunu potporu Božiću da donese odluku za izdavanje zapovjedi za napad. Počele su opsežne pripreme jedinica (obuka, fizička i psihička priprema vojnika itd.) ali svjesni svih odgovornosti i same komplicirane akcije, odlučni smo – IDEMO. Pripreme su na nivou cijele brigade od logistike do sami najodgovorniji taktički jedinica i grupa.
Ali kako preći u Republiku Hrvatsku, kako prikriti naše namjere i od samog zapovjedništva ZPO, kako osloboditi ljudstvo sa položaja?
Zapovjednik Božić pravi zahtjev da 102.Br. HVO izlazi iz sustava obrane ZPO i da kompletna brigada ide na gađanje u Republiku Hrvatsku-Ljeskove Vode. ODOBRAVA SE ZAHTJEV 102.Br.HVO.
Vrši se postrojavanje jedinica i Božić osobno vrši smotru jedinica. Na postrojavanju prve bojne (320vojnika) obraća se vojnicima i traži da onaj koji nije spreman za predstojeću bitku neka istupi iz stroja. Zavladala je tišina. Dugo je pogledom prelazio preko vojnika.
Ne znam zašto sam ja sam gledao u njega bio mi je nekako čudan. Javlja se Tubić Redžep. Ja želim da idem samo moje mi naočale ne dozvoljavaju. Nećeš ni ići, ako ćemo s tobom imati problema, samo spremni mogu ići, odgovorio je Božić. Izdaje se zapovijed:
2.BOJNA- zapovjednik Martić
U selima Donji Svilaj, Gornji Svilaj i brdo Kadar neutralizirati ili zarobiti lociranog neprijatelja.
1.) Skelski prijelaz neprijatelj jačine jedne desetine
2.) Crpna pumpa neprijatelj jačine jedne desetine
3.) Kuća u centru sela Gornji Svilaj neprijateljski pričuvni vod.
4.)Položaj neprijateljskog brdskog topa na brdu Kadar, jačine jedne desetine.
1. BOJNA-zapovjednik Mesa
Izvršiti prolaz kroz neprijateljska sela Gornji i Donji Svilaj i formirati dvosmjernu obranu.
1.Satnija (Čikin)formirati dvosmjernu liniju obranu Nevoljica-Donji Svilaj i braniti komunikaciju puta Vrbovac-Donji Svilaj.
2.Satnija (Zlatko) formirati dvosmjernu liniju obranu na prostoru brda Kadar braneći komunikaciju puta Brod-Brusnica-Gornji Svilaj
3.Satnija (Asim) formirati dvosmjernu liniju obrane. Odvodnim kanalom -rijeka Sava-Nevoljica braneći komunikaciju puta Novi Grad -Miletići -Donji Svilaj
04.11.1993 . god.
Idemo na Zelengaj. Dolazimo u poslije podnevnim satima. Praznovjeran sam, odavde smo krenuli i na Kolibarski put ’92. kada ćemo doživjeti neuspjelu akciju sa 108.Br HV. Obilazim vojsku, tražim da se odmaraju i da nema nikakvih komentara o akciji. Vrijeme sporo odmiče, nervozan sam. Pred večer kreću vojnici iz sastava 2.bojne. Dinamiku odlaska odredio je zadatak jedinice. Oko 22.00 kreće i moja druga satnija, voze nas autobusi moje firme, sigurno nikada mi ni usnu ne bi na um palo da ću imati ovakve vožnje. Vozač je Blažević Ivo. Tišina je kao da se ide na neki sprovod. Idemo auto putom, zaustavili smo se naspram hrvatskog Svilaja a onda maršem od oko tri do četiri kilometra došli smo do rijeke Save. Stigli smo u jedno usamljeno dvorište. Između Hrvatskih sela Svilaja i Opisavaca. Mrak je ne vidi se prst pred nosom. Zlatku izdajem zapovijed da vodi vojsku iz štale i da nema razgovora i buke. Rijeka je blizu i voda prenosi zvukove. Idem do zapovjednika Božića koji se nalaze u kući. Šta ima zapovjedniče ..obratio sam mu se . Sava je jako golema, a još nadolazi. Nosi velike balvane i otežava prijelaz, kratko mi reče zapovjednik. Odlazim dole na sip. Spušta se magla (jednim dijelom i naš saveznik, ako ga večeras i imamo) a jako je hladno, ali se ne osjeti. Ulazi po osam vojnika u čamac. Veslači su jako sposobni i veoma brzo izvrše prebacivanje grupa. Vraćam se u drugu satniju i izdajem zapovijed da se formiraju grupe sa po osam vojnika. Začuo se rafal (paljba) na suprotnoj strani i opet zavlada mir. Nije prošlo mnogo vremena ranjen je neko od naših. Policajci Halid i Jasko donose ranjenog Smakusa. Sva trojica su pripadnici policije, znam njihov je zadatak osiguranje sipa. Izvještavaju nas da su došli u sukob sa neprijateljskom patrolom, trojicu su ubili ali jedan ranjen je pobjegao. Nastavlja se prijelaz prešla je druga i prva satnija. Dolazi Kasim i izvještaje zapovjednika da je veliki broj ljudstva koncentriran oko sipa i da nisu krenuli u zadatim pravcima. Božić pravi konzultaciju sa najužim zapovjednicima. Mesa idi na drugu stranu procijeni situaciju i donesi odluku što dalje, zapovijeda mi Božić.
Sjedam u čamac sa Kasimom, razmišljam što dalje, već je prešlo 250 vojnika. Prešao sam prvim koracima kada sam stao na našu stranu koljena su mi zadrhtala, ali nemam mnogo razmišljati o osjećajima, idem preko sipa. Vidim veliki broj vojnika još je uz nasip, pozivam sve zapovjednike jedinica, tražim izvještaje. Ustanovio sam da je kod svih grupa problem kretati se po ovakvom terenu. Mrak i magla kao tijesto ne dozvoljava vidjeti vojniku svog susjednog suborca. Vegetacija je zarasle sve staze I vodiči koji su poznavali ovaj prostor i sami su iznenađeni promjenama na terenu. Bodra je sam kasnije rekao, došao sam u svoju njivu, nisam se moga snaći u prostoru. Procjenjujem, ove grupe već su zakasnile i nisu u mogućnosti stići na svoja mjesta, od mojih jedinica ostao je samo jedan broj vojnika iz treće satnije. Donosim odluku ;Prva satnija prve bojne (Čikina)uz pridodate grupe iz druge bojne ovladati selom Donji Svilaj. Druga satnija (Zlatko)uz pridodate grupe iz druge bojne ovladati selom Gornji Svilaj. Pravcem Donji Svilaj zapovijedam ja, a pravcem Gornji Svilaj zapovijeda Kasim. Treća satnija u rezervi i djeluje po potrebi. Smatram da ovim snagama možemo ovladati selima Gornji i Donji Svilaj jer neprijateljske snage su mi već poznate. Grupe koje su na putu ili koje su već stigle na svoja odredišta iz prvog plana neće promijeniti njihov zadatak.
Gotovost za napad 6.00h.Izvještavam zapovjednika Božića o odluci. Krenuo sam sa jednom grupom prema Donjem Svilaju s ciljem ovladavanjem skelskog prijelaza. Neprijatelj jačine jedne desetine nalazi se u prvoj kući sela Donji Svilaj. I danas smatram da sam donio ispravnu odluku i jedino moguću u tom trenutku.
Došli smo u blizinu kuća, čuje se pas kako laje da li nas je osjetio… Već je svanulo. Pravim raspored kako izvršiti napad, kada mi se obraća vezista: “Mesa zapovjednik na vezi”, uzimam motorolu i čujem obraćanje Lubine svim učesnicima:
“SVIM JEDINICAMA ZAPOVIJEDAM DA SE OBRNUTIM RASPOREDOM VRATE NA POČETNE POLOŽAJE, POVLAČENJE! POTVRDITE PRIJEM.”
Svi su putem veze mogli i trebali čuti zapovijed o povlačenju, a prijem su morali potvrdili. Pojedine grupe zbog kretanja uz neposrednu blizinu neprijatelja isključile su sredstva veze jer su se bojali da ih oni neće izdati. Ovaj problem biti će i razlog zbog kojeg će pojedine grupe i zaostati ili zakasniti u povlačenju.
Krenuo sam nazad, susrećem pojedine grupe vidim veliki je revolt, “zašto da se povlačimo”. Prilazi mi zapovjednik prve satnije (Čikin) ”Ja se neću povući, a neće ni Papanova grupa mi idemo danje”. Dugo sam šutio, ne znam što reći vojsci i sam revoltiran jer o ovome dugo sam maštao. Pozivam ponovo zapovjednike i obraćam im se: “Ovo nije ni moj a ni vaš privatni rat, odgovorni ste za živote svojih ljudi, zapovijed morate izvršiti.”
Nalazi Bodru (u akciju je krenuo još ne oporavljen od ranjavanja) zapovjednik jedne grupe jedva se je kretao “Ja se ne povlačim, moram do svoje kuće pa neka poginem, ne žalim”. Nisam ga mogao odvratiti od njegovih namjera. Otišao je preko sipa. Dolazim do prijelaza veliko je razočarenje među vojskom postavljaju mi samo jedno pitanje, zašto se povlačimo. Ne znam zašto ali zapovijed moramo izvršiti i slomite sve otpore koji to ne žele. Ispraćam pojedine grupe na ulasku u čamce ja se ponovo upućujem prema sipu. Razmišljam o ovom. “NOŽ” – netko zavika iz granja, i sam iznenađen dugo sam ćutio, nisam znao odgovor. Uspio sam reći “LAV”. Izlazi pred mene Zdenko, “Bogati zamalo da te ubih, da te ne poznajem po tvom pogurenom hodu pucao bih”. Šaljem ga da odmah da ide prema čamcima, a ja krenuh još dublje prema sipu. Nalazim Andriju, Mikija, Ćelu i Čikinog. Poslušao me je, vojsku je vratio a on je došao, zna da je ostao veliki broj naših i da ih moramo sačekati.
Rasporedili smo se u pedesetak metara, čekamo, čujem neprijatelja iz pravca skelskog prijelaza (Donjeg Svilaja) otvaraju vatru i bacaju bombe sa sipa. Nemaju koncentričnu vatru nego pokušavaju time isprovocirati ako nekoga ima,ne uzvraćamo. Našli su svoje mrtve dolaze i iz drugog pravca, crpne pumpe. Otvorili smo i mi vatru, borba je krenula, ne zadugo, pokupili su svoje mrtve i povukli su se nazad.
Došao sam do Ćele reče mi da je našao Marinka “Gdje je” upitao sam ga. “Otišao je preko sipa” odgovori mi Ćelo. U kasnijim saznanjima Marinko je odmah upao u ruke jednoj neprijateljskoj zasjedi. Na sebi je imao crnu, maskirnu noćnu uniformu znali su da je izviđač. Uz njega nalazila je se i motorola. Sve naše motorole imale su kripto zaštitu, dolaskom do jedne takve motorole neprijatelj nam je ušao u vezu. Marinko je, biće, odveden u pritvor u Bosanski Brod zvjerski mučen, nije mogao više izdržati da se na njemu iživljavaju. Sam je sebi presudio. Svojom košuljom objesio se u WC-u.
Galama i pucnjava dala nam je znak da se neprijatelj ponovno vraća i krenuli smo ponovno u obranu sipa. Znali smo dobro što nam znači taj mostobran za naše zaostale grupe. Iz vatre koja se otvara mogli smo primijetiti da su dosta ojačani, a iz pravca crpne pumpe djeluje i borbeno vozilo – Praga. Nismo imali neki prirodnih zaklona i poslije kratke bitke morali smo se povući prema Savi. Rasuli smo se kako je tko mogao, ostao sam sam.
Sklonio sam se uz jedno veće drvo. Ostala su mi samo dva okvira i jedna bomba. Čujem njihov govor. Bojeći se da neće sići niz sip jer borbu ne mogu prihvatiti a o predaji i ne razmišljam. Dolazim pred rijeku Studeni je, propaduje snijeg. Moram priznati da me obuze neki strah, sam sam. Začu paljbu sa moje desne strane. Netko je od mojih, osokolio sam se,uzvratio sam. Našao sam se ostalima a netko od ovih pozvao je čamce, krećemo preko. “NE MEŠA, JA NE IDEM,OSTO MI JE BRAT” – reče Miki. Ne možemo ga ostaviti,ostajemo čekati. Pješačka vatra, otvara sa sipa, ne uzvraćamo. Čujemo sa desne strane neko ide prema nama, zalegli smo, ”naši” – povika netko. U toj grupi tenkista Ramo, Kemo, Jakešanac, nalazio se i Samir, Mikijev brat. Ova grupa većinom sastava tenkista imala je zadaću da ako dođe do zarobljavanja neprijateljskog oklopnog vozila ili tenka da ga preuzmu. Ukrcali smo se u čamce i krenuli smo nazad, u obrani sipa i logičnog puta kuda bi se trebale vraćati naše zaostale grupe nije više ostao nitko.
U izlasku iz čamca ranjen je Ajdini. Odlazim kod zapovjednika Božića. “Koliko je ostalo naših” pitao sam. “Evo pokušavamo stupiti u vezu sa pojedinim grupama, izgleda da su isključili motorole i nisu čuli zapovijed za povlačenje”, odgovori mi Božić.
Ustanovili smo koje su grupe ostale, broj zaostalih vojnika je trideset i sedam. Božić poziva sve zapovjednike i poslije kratkih konsultacija izdaje zapovijed za ponovni prelazak rijeke Save. Zadatak: Ovladati sipom i braniti ga za nesmetano izvlačenje naših zaostali vojnika.
Nakon dugih pokušaja uspostavljena je veza sa jednom grupom koju je predvodio Bono. Razgovor je trajao veoma kratko, u razgovor se ubacio nama nepoznati učesnik. Kao iskusni ratnik Bono je odmah prekinuo vezu. Kao dobrovoljac u prvoj grupi javili su se Vuk, Samir i Bombola. Veoma hrabra odluka jer svako dobro zna da ako budeš uočen šanse su nikakve da ćeš ostati živ. Svi smo gledali u njihovu i veslačevu hrabrost. Mnogi od nas među kojima sam bio i ja nismo mogli gledati. “Uspjeli su” povikaše veselo. Vuk je dugo preko motorole pozivao Bonu, ali on se ne javlja. Poslije više pokušaja Bono se javi ali sa velikom dozom opreza i sumnje. Bono je počeo postavljati Vuku pitanja za koja su znali samo njih dvojica. Poslije uspostavljenog povjerenja, krenuli su dogovori o njihovoj koordinaciji za prelazak sipa. Vuk je bacajući bombe na nasip pokazao našima u okruženju gdje se on nalazi, i da na tom dijelu oni moraju preći. Nasip je veoma pregledan i nikako se neprimijećen ne može preći nasip. I sam prilaz nasipu moguć je samo jednim kanalom kojeg neprijatelj drži pod vatrom. Uvidjevši da treba ovladati većim prostorom nasipa, Božić odlučuje poslati pojačanje Vuku. Određeno je šesnaest vojnika (dobrovoljaca) vrši se popuna municije i naoružanja i formiraju se dvije grupe lijeva i desna. Lijevu vodi Kasim, a desnu Ivcan.
Zadatak: Ovladati što većom širinom nasipa i braniti prijelaz dok i zadnji vojnik ne pređe na našu stranu. Ukrcali su se i nesmetano su prešli na suprotnu stranu. Krenuli su sigurno u najveću i najtežu bitku koju je vodila 102.brg.HVO-a. U velikoj tišini i neopaženo naši su momci prišli su veoma blizu neprijateljskim položajima koji su se nalazili na nasipu i koji su bili veoma dobro ukopani. Ali želja i odlučnost koja je vladala kod naših boraca za spas naših je bila prevelika. Za ovakvu iskazanu hrabrost zaslužuju se najveća odlikovanja za hrabrost. Danas se o ovom podvigu i ovolikoj hrabrosti malo ili nikako se ne zna. Spomenut ću ih: Kasim, Papan, Bešlaga, Ivcan, Čikin, Ćelo, Trica i Agatić.
Izvršen je razmještaj i zauzeta su borbeni položaji . Bitka je krenula, uz podršku naših minobacača i jake pješačke vatre od nas i naših ispod sipa počeli smo odvajiti neprijatelja od nasipa. Bitka je vođena na malom prostoru, a kada je neprijatelj sišao niz nasip vodila se prsa u prsa. Nema odstupanja ali i neprijatelj ne uzmiče, čak svoju odlučnost i povećava, dotjerali su “pragu” još bliže, sječe drva oko naših boraca. U toku najveće bitke Bono kreće u proboj. U borbi prsa u prsa krenuli su naši preko nasipa. Padaju naši momci, ali nema stajanja mora se preći. Poslije duge bitke splasnulo je, bitka je prerasla u pojedinačne borbe. Municije ponestaje i mora se krenuti nazad. Izdaje se zapovijed za povlačenje. Čamci su na vodi, otvara se vatra po njima, dajemo podršku vojnicima raspoređenim uz nasip iz Hrvatske. Neko je u vodi, meci pogađaju oko čamaca vidim paniku u čamcima. Neki razmišljaju da li ostati ili iskočiti iz čamca u vodu. Prepoznali smo Hakiju, preplivava Savu. Ponovno veslači pokazuju neopisivu hrabrost i pribranost, okreću se prema Hakiji. Hakija kada je vidio da mu neko prilazi sa čamcem, okreće glavu prema nebu i počinje pjevati…. Prelaze, pretrčavamo im u pomoć neki su upali u vodu potrebna im je pomoć za izlazak iz rijeke na obalu. Postavljaju se pitanja koje izašao, poginuo je onaj, nisu krenuli, vratili su se nazad…
Nalazim Garića jednog od uspjelih u proboju, pokušajem prikupiti neke informacije. Saznajem da je poginuo jedan broj naših boraca u proboju na sipu, on je vidio kako gine Bono i Buha. Odlazim kod Božića predlažem da ja sa jednom grupom izviđača u rajonu Brusnice izvršimo prijelaz rijeke Save i da se povežemo sa borcima jer je za očekivati njihov bijeg u pravcu Vučijaka. Odmah je rekao da ne može, razumio sam ga ne želi više riskirati, a čujem da i iz Hrvatske traže objašnjenja za današnju akciju. Odlazim sa svojim vojnicima na obalu, čekamo da li će se još neko pojaviti, znam situaciju u kojoj su se našli naši momci i što ih sve još čeka. Mi im više ne možemo pomoći…. Pada mrak ostajemo dugo okupljeni oko veze a mi koji smo imali motorole čekali smo da nam se jave naši suborci, ali od njih nema glasa. Odlazim na nasip stavljam se u njihovu poziciju: Mokri su, umorni i obezglavljeni a neprijatelj im je već za petama….
U centralnom dnevniku televizije Banja Luka objavljene su prve snimke o zarobljenim našim borcima Bodra. Na nasipu pokazuju jednu grupu naših poginuli boraca, prepoznajem Bonu, Željka, Marka i Buhu. Buha je bio kod mene operativac u bojni ali zbog toga što nije bilo borbi otišao je kod Božića i tražio da napusti brigadu jer ima ispite na fakultetu u Osijeku. Božić ga pušta, vezu sa brigadom nije prekidao uvijek je dušom bio uz nas. Čim je čuo od Lege za akciju došao je u brigadu. Nije želio kod mene u bojnu jer na njegovom mjestu je već postavljen novi čovjek u operativi, želio je direktno u borbenu grupu sa svojim velikim prijateljem Bonom. Poginuo je u proboju na samom nasipu ,metar od njega ležao je Bono – sigurno jedan od najvećih boraca i ljudi u Brigadi. Kasnije sam čuo daje za par dana dobio četvrtu kćerku, koje se sigurno mogu ponositi svojim ocem. Nedaleko od njih ležao je Marko i Čalušić.
U kasnijim saznanjima u proboju je ranjen i Guberac u predjelu glave izgubio je vid i otežavao je kretanje, ostali borci morali su ga voditi a neprijatelj im je bio za petama. Bodra, zbog teškoća u kretanju, jer je bio još neoporavljen od ranjavanja, odlučio je zajedno sa Gubercom da se preda. U toku večeri u Hrvatskoj informativnoj emisiji “Slikom na sliku” saznajemo o stradanju babe u Opisavcima na hrvatskoj strani, neprijatelj je počeo granatirati pogranična sela Republike Hrvatske. Na Novosadskoj televiziji izvještavaju o pogibiji regularne vojske Srbije. U jutro saznao sam, na istom mjestu prijelaza došao je Som, Mujo i Bariša i da su ponovno hrabri veslači otišli po svoje suborce. Bariša je kao stari lisac čekao da padne mrak prešao na istom mjestu gdje se odvija proboj. Som i Mujo obadvojica veoma hrabri i hladnokrvni borci prešli su malo niže od samog prijelaza. Som je izviđač i dobro je znao kako reagirati u ovakvim situacijama.
SVJEDOČENJE – ĆULAP
Nalazio sam se u borbenoj grupi Vuka. Naša zadaća je izvesti napad na jedan pričuvni vod u selu Gornji Svilaj. Rijeku smo prešli bez problema. Kada su momci iz sastava policije koji su osiguravali prijelaz preko nasipa morali odnijeti ranjenog Smakusa jedan broj vojnika iz naše grupe, morao je preuzeti taj dio zadaće . Pored nas su prešle dvije patrole jedna od tih patrola odnijela je i svog ranjenog vojnika koji je ranjen u prvom sukobu. Nismo djelovali po njima. Povratkom policije krenuli smo u pravcu Gornjeg Svilaja ,teško ali uz više pokušaja uspjeli smo doći do sela. Po dogovoru tu smo se trebali naći sa Šefovom (Jurkićovom) grupom a onda zajednički izvršiti zadaću.
Kada smo krenuli na izvršenje zadatka dobili smo zapovijed za povlačenje . Bilo je protesta zbog povlačenja ali smo ipak krenuli nazad. U povratku nailazimo na neprijateljsku zasjedu. Pucali su po nama zbog čega je došlo do razdvajanja grupe . Zaslugom vodiča uspjeli smo se vratiti do nasipa gdje smo našli i naše ostale grupe. U proboj sam krenuo među prvima u koloni kroz jedan kanal . Neprijateljski mitraljez zakovao nas je za zemlju i on nam je pravio najveći problem. Pucali smo protu-oklopnim oruđem prema njemu ali bezuspješno. U samom pokušaju prelaska nasipa vidio sam mrtvog Bonu a više na nasipu ležao je mrtav i Buha (Mladen). I dalje , najveći problem zadavao nam je onaj neprijateljski mitraljez . Ostali smo zalijepljeni za zemlju a onda kada je se malo smirilo sa Mališom smo krenuli nazad prema Ritu. U povratku vidio sam poginulog Katića . Došli smo u jednu šumu tu nalazimo tenkistu Papuku, ranjen je Mališ, previli smo ga a onda smo krenuli dublje u Rit . Donijeli smo odluku idemo preći put Odžak -Brod u reonu brda Kadar . Primiriti se jedno vrijeme u selu Vrbovac ,a onda se vratiti. Tu noć krenuli smo ,kad odjednom ispred nas pojavi se nasip ,zaključili smo da smo se kretali u krug. To jutro pratili su nas neprijateljski vojnici ,stalno smo prikrivali svoje tragove. Sklonili smo se u jednu manju šumicu ,došli su do nas ,zalijepljeni za zemlju stajali su samo par metara od nas . Čuo sam njihov govor ,a u jednom trenutku zapovjednik te neprijateljske grupe odvojio se od ostali i krenuo je još bliže nama . Poziva sredstvom veze, svog nadređenog , na tragu smo trojice, što da činimo dalje. Ne znam što mu je ovaj odgovorio samo je naš “Tragovi šaraju,teško ih je pratiti”. Vratio se među svoje iz grupe i obraća se sigurno vodiču “Kuda možemo da se vratimo”. On mu odgovara da se može, pokazujući rukom prema nama i pokazuje suprotni smjer. “Gdje ima manje vode tamo nas vodi” obrati mu se zapovjednik. Da su krenuli suprotnim pravcem otkrili bi nas. Treći dan lutanja, došli smo pred nasip odlučili smo čekati noć a onda izvršiti prijelaz nasipa. Neprijateljska vatra na nasipu odala nam je položaj neprijatelja i tako da smo nesmetano došli na Savu. Poskidali smo se, i onako promrzli moramo u ledenu Savu. Zaplivali smo Mališ, Papuka i ja za njima . Plivao sam do pola, ponestaje mi snage okrećem se na leđa ,počeli su me hvatati grčevi ,opustio sam se. Pred obalom sam, ne mogu izaći ,nemam snage uhvatio sam se zadnjim atomima snage za granu i tako sam izašao van. Kada sam krenuo uz nasip tijelo utrnulo, izmoreno učinilo mi se kao vječnost. Ipak sam uspio, vidim kuću ,svijetlost, slobodu… došao sam pred kuću pozivam domaćina. Primljen sam domaćinski. Došla je hitna pomoć po nas.
SVJEDOČENJE – HAJRO
Raspoređen sam u Šefovu (Jurkićevu) grupu, naš vodič bio je Bombola, momak sa ovog prostora i nismo imali nikakvih problema stići u Gornji Svilaj sa zadaćom napada na jedan pričuvni neprijateljski vod. U samoj pripremi za napad dobili smo zapovijed za povlačenje. Protesti i revolt bili su prisutni među borcima ali ipak se krenulo u povlačenje. Krećući se kroz jedan kanal zapovjednik naše grupe Šef odvojio se od nas, ne znam zašto. Začuli smo paljbu povukli smo se nazad. Čekali smo povratak zapovjednika ali on se nije više vratio. Jurkićevo tijelo i danas nije pronađeno. Drugo večer na Banjalučkoj televiziji gledao sam opremu jednog vojnika i vojnu iskaznicu Juirkića. Ne znam zašto, sva dosadašnja mrtva tijela naših boraca oni su pokazivali. Zašto Jurkićevo i danas tijelo nije pronađeno ili zašto nam nije pokazano, možemo samo naslutiti…
Uspjeli smo doći do naših za ostalih grupa, u proboju nalazio sam se na začelju kolone, djelovali smo sa protu-oklopnim oruđem po neprijateljskom mitraljescu koji nam je i bio najveći problem. U neuspjelom proboju vratio sam se u šumu, gdje je se okupio veći broj boraca. Ranjen je Guberac u predjelu glave i Darko u ruku. Krenuli smo prema dubini Rita. Ranjeni Guberac i Bodra usporavali su nam kretanje. U toku večeri mislim da smo došli do kuća sela Donji Svilaj, začuo se pas a onda mitraljeski rafal. Razbježali smo se, u jutro ostala su nas samo šestorica Darko, Zelo, Vahudin, Ivančić, Bahrija i ja. Jutarnje gonjenje neprijatelja prisilili su Bodru i Guberca da se predaju. Taj cijeli dan uspijevali smo se kriti i izbjegavati neprijateljske patrole, ali naša greška zašto smo ostali u ovako velikom broju, ipak smo bili otkriveni. Neprijatelj nas je otkrio zbog Vahudinove nesmotrenost, u otkočivanju puške. Neprijatelj je nas opkolio i traži našu predaju. Otvorili smo vatru, bez ikakvih zaklona našli smo se kao idealna meta. Pogođeni su ponovno Darko u predjelu stomaka, crijeva je držao u rukama a Bahrija u noge. Pozivaju nas na predaju, ponestalo mi je i municije. Bahrija traži da ga ubijem, ne mogu to učiniti dajem mu bombu da to učini sam. Zelo je ranjen a Darko je već izgubio svijest, prilaze nam. Dajemo im znak za predaju, kada su došli jako blizu Bahrija je bacio bombu na njih.
Utrčali su među nas odmah ubili Darka, Vahudina i Bahriju. Mene su odmah počeli udarati kundacima puške dok se nisam onesvijestio. Voze nas u pravcu Odžaka, pokazuju nam jedinice u Posavskoj Mahali koje su bile spremne u slučaju našeg uspjeha. Pritvoreni smo policijsku stanicu u Odžak, tamo je već bio Pandurević. Tukli su nas do besvijesti, a stalno su dovodili domaće Srbe da nas prepoznaju. Jedno večer okupilo se mnogo mještana ispred pritvora i nas izvode jednog po jednog da bi nas možda tko prepoznao ili osudio zbog nekih loših dijela. Poslije tri dana prebačeni smo u Banja Luku . Razmijenjen sam 30.05.1995.godine.
U Gornjem Svilaju kod stadiona neprijatelj pronalazi i opkoljava Pandurevića i Grebenarevića Pandurevića zarobljavaju,a Grebenarevića ubijaju.
U akciji Svilaj – ANGELA u okruženju su ostala 37-ica vojnika.
Poginuli su:
Bono, Buha, Grebenarević, Jurkić, Omićević, Stažić, Katić, Čalušić, Šabanović, Jurkić se vodi kao nestali.
Zarobljeni su:
Ambrozić (objesio se u zatvoru), Bodra, Guberac, Hajro, Zelo, Ivančić, Pandurević – svi razmijenjeni.
Izašli iz okruženja :
Hakija, Pavo, Garić, Bariša, Som, Mujo, Papuka, Mališ, Ćulap, Samir, Pele, Pavo, Gudelj, Saša, Šimić, Jasko, Katić, Jozo, Dendi, Danko.
Mesud Čeliković,
Zapovjednik II Bojne 102. Brigade HVO-a Odžak
wpDiscuz