14. veljače 1945. danas svijet slavi kao Dan Zaljubljenih. No za sjedište Hercegovine, Mostar , ovaj dan znači daleko više. Na taj dan dogodio se slom nacističke okupacije Hercegovine.
Na današnji dan 1945-e godine oko podne prve jedinice 26. dalmatinske divizije popunjene uglavnom Hrvatima, probile su se u Mostar.
Nešto kasnije do grada su se probile i 19. dalmatinska i 29. hercegovska divizija, a već oko 19 sati gotovo sve njemačke i ustaške snage pobjegle su iz Mostara.
Oko 20 sati Adolf Hitler, vrhovni zapovjednik nacističkih snaga, koji je u to vrijeme morao osobno odobriti svako povlačenje, priznao je poraz i izdao naređenje o povlačenju razbijene vojske.
14. veljače 1945. godine u 20 sati grad Mostar bio je slobodan.
Mostar je u Drugom svjetskom ratu svoju slobodu skupo platio.
Grad je dao 750 poginulih partizana, 1.517 žrtava fašističkog, četničkog i ustaškog terora, odnosno svaki osmi stanovnik grada nije dočekao slobodu.
Grad je imao svoj bataljun, ilegalnu tiskaru, dao je 14 narodnih heroja i sedam obješenih pobunjenika protiv okupacije.
Valja se sjetiti i imena narodnih heroja Mostara
Mladen D. BALORDA (1921. – 1943.); poginuo na Ovojcima
Karlo V. BATKO (1907. – 1943.); poginuo u Konjicu
Ljubo B. BREŠAN (1913. – 1943.); poginuo na Ovojcima
Leo F. BRUK (1911. – 1943.); poginuo u Čelebićima
Adem I. BUĆ (1914. – 1943.); poginuo u Sarajevu
Jusuf M. ČEVRO (1914. – 1941.); poginuo u Mostaru
Mustafa A. ĆEMALOVIĆ (1923. – 1943.); poginuo u Mostaru
Rifat H. FRENJO (1923. – 1943.); poginuo na Sutjesci
Mithad H. HAĆAM (1917. – 1942.); poginuo na Konjuhu
Avdo HUMO (1914. – 23.01.1983.); umro u Mostaru
Dr. Safet I. MUJIĆ (1908. – 1942.); poginuo u Zabrđu
Šefik O. OBAD (1923. – 1943.); poginuo na Sutjesci
Ahmed S. PINTUL (1922. – 1943.); poginuo na Džepi
Mehmed Meha TRBONJA (rođen 10.10.1915.); umro u Mostaru
Hasan S. ZAHIROVIĆ (1919. – 1943.); poginuo na Kobiljoj Glavi
Komunistički zločini nakon oslobođenja
Ubojstva franjevaca u Mostaru i Širokom Brijegu, jedna su od mrlja koje je vojska NOB-a počinila nad lokalnim stanovništvom u Hercegovini. Pojedini antifašisti, intelektualci iz Mostara pokrenuli su hvale vrijednu inicijativu da se pokrene posthumno suđenje za te događaje, kako bi se do kraja razotkrila istina, krimen, nalogodavci, i da se skine ta mrena sa NOB pokreta.
Kroz tu prizmu komunističkog zločina danas se iz određenih krugova pokušava prikazati cijeli antifašistički NOB pokret kao zločinački u cijeloj svojoj srži. Anatifašizam se potom izjednačava s komunizmom.
No antifašizam je daleko širi od komunizma. U NOB pokret nisu išli samo komunisti, nego i ljudi koji nikada nisu stupili u članstvo komunističke partije.
Antifašizam čine i pokreti zapadnih savezničkih sila koje će idućih 45 godina rušiti komunizam u Europi, kao sustav koji su označili antihumanističkim.
Radio Slobodna Europa, idućih godina igrat će ključnu ulogu u širenju slobode govora u zemljama Istočnog bloka.
Kako je komunistička represija bila izuzetno oštra u ovim krajevima, (Bleiburg, potom preko 20.000 ubijenih nakon rata do 1952-e godine samo na području od Livna do Neuma) razdoblje komunizma od 45 godina kao da nije dozvolilo suočavanje sa zločinima nacizma od 1941 do 1945-e u Hercegovini.
Kvislinški ustaški pokret u emigraciji, isti onaj koji je zavladao uz stranu silu nad vlastitim narodom, vođe tog naroda utamničio (Maček) potom vojsku izručio , a sebe spasio, uspio je u marginalnim i neukim krugovima podmetnuti romantiziranu sliku sebe, pa je tako odmazda partizana koja se događa 1945-e i kasnije shvaćena u istim tim neukim krugovima kao “grom zla iz vedra neba” koji je pogodio našu “blagu sredinu” u kojoj je stolovala “blaga vojska” koja narod “nije dirala”.
U Hercegovini je eto navodno stanovao “dobri režim” i onda upadoše oni Zli i pobiše nam fratre.
No taj “blagi režim” koji su predvodili Hansi i Goerrinzi bio je sve samo ne blag.
Ovdje ćemo pobrojati neke od zločina koje su činile nacističke okupatorske vlasti i sluge okupatora od 1941-e do 1945-e godine:
- 31. svibnja – 1. lipnja 1941: Prva uhićenja Srba u Mostaru uslijedila su 31. svibnja, kada su uhićena petorica muškaraca. U noći između 31. svibnja i 1. lipnja ustaše su, na čelu sa Ivanom Hočevarom i Stankom Šarcem, izvršile likvidaciju uhićenika kod sela Ortiješ. Jedan od uhičenika, Fedor Lukač, uspio je pobjeći sa stratišta.
- 24. – 28. lipnja 1941: Masovna uhićenja u Mostaru otpočinju 24. lipnja i traju do 26. lipnja. Pojedini izvori procjenjuju da je uhićeno oko 450 osoba, tj.. odraslih muškaraca. Uhićenici su izolirani u privremeni sabirni logor. Nakon nekoliko dana uhićenici su kamionima transportirani u pravcu Čitluka i Širokog Brijega, da bi u blizini ovih nasjela bili likvidirani. Likvidacije su vršene i na obali Neretve, izvan Mostara, kako zaključujemo na temelju svjedočenja preživjelih. Smatra se da je za nekoliko dana (od 24. do 28. lipnja) samo iz grada Mostara ubijeno 160 ljudi. ” Poimenice je poznat dio stradalih.
- 19. srpnja 1941: Početak masovnih uhićenja i represalija nad stanovništvom Mostara. Uhićenja su trajala do početka kolovoza i procjenjuje se da je kroz ustaški zatvor u Mostaru u tom razdoblju prošlo oko 750 Mostaraca srpske, bošnjačke, hrvatske i židovske nacionalnosti. Većina uhićeenika deportirana je u logore Gospić i Jadovno, gdje je ubijena. Preživjeli zatočenici mostarskog zatvora spominju intenzivnu torturu u zatvoru. Najodgovorniji za ovu kampanju zločina bio je ustaški povjerenik u Mostaru, Ivan Herenčić. Poznata su imena organizatora i izvršitelja zločina na području Mostara.
- 1.-3. kolovoza 1941:Stradanje stanovnika Stoca. Ustaše su najprije 1. kolovoza ubile 7 bolesnika srpske nacionalnosti iz stolačke bolnice, da bi sutradan ubili 18 stanovnika Stoca, uglavnom muškaraca. Ove osobe su ubijene tako što su živi bačena u bezdan na Bivoljem brdu pokraj Domanovića. Potom su 3. kolovoza stolačke ustaše pohvatale žene i djecu pobijenih stolačkih Srba s namjerom da i njih poubijaju. Međutim, ovaj zločin su spriječili domobrani pristigli iz Mostara. Nekoliko osoba je pušteno kućama, dok su ostali (ukupno 59 osoba) provedeni od strane domobrana u Mostar, a odatle internirani u logore. Od ove grupe rat su preživjele samo tri osobe, dok su ostali stradali u logoru Jasenovac.
- 2. kolovoza 1941:Stradanje stanovnika Žitomislića, južno od Mostara. Publicirani su poimenični podaci za 42 stradale osobe. Bestijalnost ustaških snaga nije bila usmjerena samo protiv Srba. Stradavali su svi koji su se pobunili. U Žitomoslićima su u isto vrijeme ustaške snage iz čiste obijesti dale srušiti katoličku ckrvu. Osobno je to naredio ministar u Pavelićevoj vladi Fra Glavaš. O tome kakva je zla taj sve činio treba poseban tekst.
- 16.-18. rujna 1941: Ubojstvo većeg broja osoba srpske nacionalnosti u Jajcu. Prema podacima oružništva NDH zločin se dogodio 16. rujna 1941. u pravoslavnoj u crkvi u gradu gdje je zaklano 158 osoba. Zločin su počinili ustaše iz Mostara i Gacka. Prema jednom drugom izvoru NDH provenijencije zločin se dogodio u selu Podmilačje gdje su provedeni i pobijeni konfinirani Srbi iz Jajca (izvor navodi broj od 185 ubijenih). Ovaj izvor također potvrđuje da su zločin počinili hercegovački ustaše i navodi da su isti počinitelji prethodno, nepoznatog datuma u prvoj polovini rujna, izvršili pokolj nad “oko 165” srpskih stanovnika sela Jezero pokraj Jajca. Treći izvor, koji je najpouzdaniji, govori da se zločin odigrao 18. rujna, ali ne u pravoslavnoj crkvi, već na nepoznatom mjestu, i da su ustaše na čelu sa vodnikom Ivanom Srdanovićem preuzeli 151 srpskog zatočenika koji su bili zatočeni u pravoslavnoj crkvi i potom ih odveli u nepoznatom pravcu.
Ovo je samo manji dio nacističkih zločina, spomenute smo izdvojili jer se tiču Mostara i Mostaraca. Primjetimo da su meta ustaških pokolja u prvom redu bili Srbi. Podatke o stradavanju Židova trenutno nemamo, no oni su već u prvim godinama okupacije pobijeni i počišćeni iz Mostara.
Tko su bili kvislinzi u Hercegovini?
Važno je znati da su većina pristalica ustaškog pokreta u BIH, ali i u Hrvatskoj bili i mnogi Hrvati no i mnogi Bošnjaci. Iz današnje medijske harange koja dolazi iz Sarajeva, grada pokraj Koševa , ključnog sjedišta Crne Legije, ustaški pokret se nastoji prikazati kao isključivo hrvatski, monoetnički. No on je daleko bio od toga.
Broj Bošnjaka u Ustašama bio je toliki da je jednom prilikom imam zagrebački kazao kako je Bleiburg najveće stratište Bošnjaka, veće od Srebrenice.
Prema Žerjavićevim istraživanjima preko 71% vojno aktivnih Bošnjaka bili su pristalice ili ustaškog pokreta ili Handžar divizije, direktno podređene Hitleru. Sama Armija BIH u ovom ratu imala je postrojbu koja je nosila naziv Handžar divizija. A samo Sarajevo nakon rata dalo je jednu od svojih ulica po ustaškom ideologu Mustafi Busuladžiću. Uz tu ulicu u Sarajevu postoji ulica po Hitlerovom komponzitoru Franzu Leharu. Stoga je Komšićevo dociranje Mostaru pred izraelskim ambasadorom dok šuti o nazi Busuladžiću pretužno.
Imena jedinica Armije BIH koje sudjeluju u napadu na Kreševo 1993-e godine
Ne pišemo ovaj pasus teksta iz bilo kakve mržnje prema bošnjačkom narodu, nego iz potrebe da se zaustavi fakturiranje ustaških zločina isključivo Hrvatima.
To fakturiranje se ne radi slučajno, nego s jasnim ciljem. Ustaštvo je postalo medijska municija današnjice. Meta kojoj pripišeš ustaštvo lagana je meta za odstrijel. Posve je logično kako u OHR-ima lagano ide dokidanje prava narodu kojeg tamo uspiješ prikazati kao ustaški narod. Makar OHR dužnosnika u to uvjeravao u nekom restoranu u Busuladžićevoj ulici, a u razgovor vam upadali bivši pripadnici Handžar divizije ABIH iz 90ih.
spin sarajevske kuhinje učinio je da narod koji je dao 17.000 zrtava u postrojbama NOBa i 6 tisuća manje ustaša od bošnjačkog mora se Sarajevu od Koševa pravdati da nije ustaški narod. @Federalnaba treba biti zabranjena u hrvatskim kantonima. to je stvar antifašizma. pic.twitter.com/hxyWEYmqLg
— Jan Palach (@nikollayzhird) February 14, 2019
Točno je, da su mnogi Hrvati bili u Ustašama, no mnogi Hrvati su bili i u partizanskim brigadama koje su rušile nacistički režim u Hercegovini, točno je i da su Hrvati u BIH dali ogromne žrtve na strani NOB-a.
Tri od 4 nagrađene partizanske brigade statusom brigade heroja, jesu osnovane u Hercegovini. Sarajevo je jedan od rijetkih glavnih gradova ex Jugoslavije koji ne nosi orden grada heroja. Zašto?
Isto tako je točno da je mnogi Bošnjak Hercegovine bio u ustaškom pokretu i da je mnogi Bošnjak Hercegovine sudjelovao je u gore pobrojanim ustaškim zločinima. Jednako su trpili odmazdu kao i Hrvati. Točno je da su prema rasnim zakonima, i naređenju nalogodavca iz Berlina, dominantna meta ustaša, Hrvata i Bošnjaja, bili Srbi i Židovi.
Jure Francetić osnovao je Crnu legiju u Bosni. Sjedište je bilo na Koševu. U samom Sarajevu nacistički režim poubijao je tisuće Židova i Srba te 400 Bošnjaka Muslimana i 420 Hrvata. Što nam govori taj broj?
Zašto su dva naroda u Sarajevu bila pošteđena u ustaškom režimu, a ubijani su tek pobunjenici?
Kako je moguće da u Sarajevu u kojem je i tada broj Bošnjaka u odnosu na Hrvate bio nekoliko puta veći, nastrada više hrvatskih pobunjenika protiv nacizma nego bošnjačkih?
Ustaštvo kao dio postratne BH “pop kulture”
90-ih godina Paraga u Ljubuškom proglašava NDH, njegov prvi vojnik za BIH je Blaž Kraljević.
Kraljević oko sebe okuplja opskurne likove, ustašoide iz raznih krajeva Ex Ju. Od emigracije preko Sandžaka do Rijeke. On postaje i šef logora za Srbe u Dretelju. Službeni pozdrav Kraljevićevih postrojbi je “Za Dom Spremni”.
Novinar Blaža Kraljevića je Mladen Bošnjak Kobila, koji HOS pozdravlja sa “Za Dom Spremni”. Postrojbe su opet multietničke, bošnjačkohrvatske, a žrtve su opet Srbi.
Simptomatično je da je Blaž Kraljević, i njegova ustaška vojska danas ostala u sjećanju mnogog “patriota BIH” označena kao “patriotska” jer eto oni su bili za cjelovitu BIH do Drine. To što su se koristili rasnim povicima, i radili zločine nad civilima Srbima u Hercegovini nekog naročito danas ne brine. Kraljevićeve vojnike dovodi se i u vezu s rušenjem Saborne Crkve u Mostaru.
Jedan od njegovih vojnika tjerao je Srbe da pasu travu u Ljubuškom. Isti se kasnije, što je skandalozno, pojavljuje u filmu Svetlane Broz kao svjedok humanosti. Film s nacistom u njemu osvaja nagrade. Danas se krije u Hrvatskoj od Interpola.
Blaž Kraljević se pojavljuje i u uredu Željka Komšića. Ustaštvo je tako i službeno postalo dio službene BH pop kulture. Zahvaljujući političkom Sarajevu.
Ako tome svemu dodamo da su Lagumdžija, Bakir i Komšić u vlast 2010-e uveli stranku za koju je upravo ovaj portal otkrio da u svojim uredima drže biste Ante Pavelića, jasno je i zašto se Poskok na svim medijima u okolici Koševa mora označiti kao problematičan, i nedopustiv. Žao nam je , no mi smo doista u posjedu platformaške Pavelićeve biste.
Simbolički bunkeri, Partizansko groblje i Hrvati
Uljuljkani u emociju autoviktimizacije isključivo fokusirani na 1945-u, Hrvati u Mostaru sve ove godine gledaju kako se nad Partizanskim grobljem, velebnim Bogdanovićevim spomen kompleksom vrši privatizacija antifašizma. Okupacija antifašizma.
Kao da univerzalnist antifašizma ne baštinimo svi jednako i kao da svi nemamo pravo biti ponosni na sve časne pripadnike partizanskog pokreta, pa ako ćemo gledati stvari usko i nacionalno, posebno na svoje Hrvate pale u njemu. Naročito one na Sutjesci.
Partizanski spomen kompleks umjesto da postane spomenik nulte kategorije, mjesto tišine, projekata, dijaloga, postalo je mjesto optužbi. Sudište. Prepucavalište današnjim ideologijama koje ne zaslužuju biti unešene na njega.
Antifašizam je ideologija daleko uzvišenija iznad naših ideologija 90-ih. Simboličke točke drugog svjetskog rata nastoje se prenijeti u današnje vrijeme.
Tako se hoće reći da je jedna vojska u BIH bila praktički kopija NOB-a. Alija je tako bio Tito, a Naser je bio Boško Buha, El Mudžahid je valjda bio posebna interventna partizanska jedinica a Edin Gačić narodni heroj koji je nesretnim spletom okolnosti poludio.
Sve ostalo je bio goli fašizam. Svaki pripadnik VRS-a je goli fašist. Nema časnog pripadnika VRS-a i HVO-a. Sve gol fašist do fašiste.
Međutim ova statistika progona svjedoči nešto drugačiju istinu:
— Komadant Kater (@KomadantKater) January 11, 2019
Časni antifašisti na kojoj god strani danas bili, i kojoj god naciji pripadali, morali bi se protiv toakvih generalizacija i takvih okupacija antifašizma pobuniti.Antifašizam pripada svima.
Moderna BIH nastala je na antifašističkim vrijednostima, i jednako i ona pripada svima. Ušla je u bratoubilački rat 90-ih koji nam se nije smio dogoditi i samo takvim stavom se može ići naprijed.
Antifašističke vrijednosti jednako baštinimo svi.
Inače, oni koji tvrde da je antifašizam nešto što je bilo daleko od hrvatstva neka onda iz Mostara izbrišu i Brešanovu ulicu, jednog od narodnih heroja Mostara koja je i sada u ovom gradu, a neka ukinu i lanac trgovina koje nose ime u čast partizanu Vinka Džidiću, također Hrvatu iz Mostara.
Sudbina Hrvata u BIH je daleko kompleksnija od onakve kakvom ju neki centri nastoje predstaviti a najbolje se vidi iz slučaja obitelji Vinka Džidića. Dok mu jedan brat u domobranima, preživljava Bleiburg, on postaje junak NOB-a u partizanima. I takvu sudbinu među Hrvatima naći ćete širom BIH.
Tribalisti i Plemenizacija naroda
Današnje generacije Hrvata u BIH dovoljno su daleko rođene od 40-ih da bez frustracije i smireno mogu sagledati sva događanja tog vremena i ne dopustiti sebi da budu uvedeni u stanje emotivne ucjene. Oratori hrvatske viktimizacije od strane komunizma, godinama, govoreći isključivo o komunističkim zločinima, nisu dopuštali drugačiju emociju niti propitivanje onog što je bilo prije.
Gore smo pobrojali što je bilo prije. To prije je jednostavno nazivano “komunističkom laži”. No kamo sreće da je sve bila samo jedna velika komunistička laž. Na žalost nije.
Oni koji sudbinu Hrvata nastoje prikovati uz ustaštvo, a Hrvate staviti isključivo u poziciju žrtve nad kojom su se vršile obredne odmazde komunista, ne sagledavajući šire cijelo to vrijeme drugog svjetskog rata, ovom narodu čine upravo isto ono što nam nam čine oni koji žele da nas nema. Takvi “naši” pretvaraju nas iz naroda u pleme, koje će se eto zastidjeti svoje antifašističke prošlosti.
Pa ćemo 3000 Hrvata Dalmacije koji su zaginuli na Sutjesci gledati kao otpad od našeg naroda?
Neće to tako ići.
Hrvat je bio i onaj koji je prodro u Mostar i onaj koji ga je dočekao u Mostaru. Sve je to Hrvat.
Jedan narod u dvije vojske. Jedan narod u rovovima obračuna velikih svjetskih sila. Fašizama i antifašizama. Dva brata. Jedan koji drži cijev i drugi koji je ispred cijevi.
Pravdanje NDH “viekovnom željom Hrvata za svojom državom”, naprosto ne ide. Sve je o tome neki dan rekao Bozanić. Sve je o Ustaštvu rekao i Stepinac. NDH je bila negacija hrvatstva, ustaše su bile negacija Hrvatske. Hrvatska koja dijeli svoju zemlju nije hrvatska.
Uostalom da se u samoj Jugoslaviji dogodila pobuna Hrvata protiv beogradskog režima prve Jugoslavije, da je ona bila autentična i samo svoja, bez stranog goriva i strane vojne moći, taj rat ne bi imao razmjere zločina koji su se tu dogodili, onomad kada su Veliki, malim narodima, dali veliko oružje. I naučili nas da se igramo fašizma.
Svi kasniji ratovi, nakon 40-ih, u sebi nose opet traume tog rata, uvezenog rata, pa tako ni rat 90-ih ne bi imao obrise niti razmjere koje je imao da su te traume u 45- godina Jugoslavije bile zaliječene.
Na žalost zaliječene bile nisu i to je možda jedan od najvećih krimena komunizma.
Da ništa nije dobrog učinio, ni zlog, a da je samo narode Jugoslavije uspio natjerati da zaborave traume 40-ih komunizam bi bio vrijedan svakog divljenja. No on to uspio učiniti nije.
Mnogi zločini 90-ih, pa tako i onaj najveći koji se dogodio u Srebrenici, dogodio se uz govor generala oratora i okupatora, kada je vojsci koja je u Srebrenicu ušla klati, kazao kako je “došlo vrijeme da im se osvetimo za klanje predaka 40-ih”. Ne treba uopće naglašavati o kome se radi, i tko je spominjao bačve srpske krvi “koje ćemo danas osvetiti”. Ironično ili ne al na glavi je nosio petokraku.
Vrijeme ratova mora stati, prenošenje rana iz jednih ratova u druge mora stati. A antifašizam, ne dakle komunizam, nego antifašizam, humanizam, ljubav prema čovjeku, vrijednosti su na kojima se jedino mogu raditi bolja društva.
Kultura optuživanja, fašizacije drugog, nisu odlike stvarnog antifašizma. To čine paradni antifašisti.
Ovaj tekst stoga je posvećen stvarnom antifašizmu, i stvarnim antifašistima. Humanistima. Ma kojem Bogu se molili i kojoj god naciji pripadali. Oni će ga i razumijeti. Ostali i nisu bitni.