Na današnji dan, 18. studenog 1898. godine u Drinovcima kod Gruda rođen je jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika Antun Branko Šimić.
A.B. Šimić je svoje pjesništvo na tragu Antuna Gustava Matoša okrenuo najprije prema ekspresionizmu, a onda svojom zbirkom ”Preobraženja” unio jedan novi stil u svoje, ali i cjelokupno hrvatsko pjesništvo. Uz to, Šimić je bio i prevoditelj, esejist i veliki književni kritičar.
Pučku školu pohađa u rodnim Drinovcima. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega, upisao je četvrti razred gimnazije u Vinkovcima. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji.
U osmom razredu, 1917. godine, napušta školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica u Zagrebu, a književni časopis Juriš pokreće 1919. godine pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis, Književnik.
Antun Branko Šimić je kao vrlo mlad čovjek obolio od upale pluća. Odlazio je u Dubrovnik, pa na Cavtat kako bi se izliječio, ali uzalud. 1925. godine vratio se u Zagreb i na proljeće iste godine umro od tuberkuloze. Pokopan je na Mirogoju, zagrebačkom groblju.
Inače, Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Kao pjesnik nastojao je sublimirati do maksimuma izraz, osloboditi ga suvišnog, slika i opisa, tražeći jezgru postojanja i kretanja, bez pjevanja i intoniranja.
Sve je bez patosa, podignuta tona, euforije, sve je mirno, fatalistički pomireno. Spoznaja o vlastitoj tragici i taj ledeni mir čovjeka osuđenog na smrt u godinama kada se tek počinje ozbiljno živjeti i stvarati, svojevrstan je i samosvojan obračun ljudskoga duha sa smrću, njezinom neumitnošću.
Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman Dvostruko lice.
Posmrtno su mu objavljena izabrana djela, sabrana djela, proza i poezija. Danas se najznačajnijom ostavštinom Antuna Branka Šimića smatra njegova zbirka pjesama “Preobraženja”, objavljena 1920. godine.
To je zbirka u kojoj je objavio samo 48 pjesama, među kojima su i neke njegove rane pjesme, ali ih je Šimić prije objavljivanja preradio. Ova zbirka pjesama uzrokovala je zaokret ne samo Šimićevog, već i cjelokupnog hrvatskog pjesništva u smjeru neoklasicizma. Pjesnik tijela i siromaha, kako ga je nazvao Ivan Goran Kovačić, ostaje, bez dvojbe, prvo ime hrvatskog ekspresionizma te “čuđenje u svijetu”. /HMS/
wpDiscuz