Ovih dana u sarajevskim unitarističkim krugovima, koji sebi tepaju da su „ljevica“, odvijala se prava „obiteljska drama“. Kao u sapunicama svakodnevno isplivavaju mračne epizode iz prošlosti, razmijenjuju se uvrede i blati svatko svakoga onako čaršijski podmuklo, kao u Selimovićevim romanima.
Sve je počelo zajedničkom sjednicom SDP-a i DF-a na kojoj su Niksić i Komšić najavili političku suradnju za Izbore 2018.
Istodobno su Emir Suljagić i Reuf Bajrović održavali prvi kongres svoje Građanske stranke. Njima dvojici to je treća stranka u zadnjih 5 godina. Prvo su napustilI SDP koji nije zadovoljio njihove liderske ambicije. Onda su iz SDP-a za uši izvukli zbunjenog Komšića i na njegovom političkom kapitalu zbrčkali Demokratsku frontu. Nedugo zatim Komšić ih je u paketu izbacio iz DF zbog nemorala, spletki i montiranja afera stranačkim drugovima.
Sukob na unutarističkoj ljevici
Još za vrijeme trajanja kongresa Suljagić je počeo tvitati otrovne opaske nazivajući svoj nedavnog političkog intimusa Komšića ublehašem, insinurajući mu nedostatak inteligencije i sl. Onda je vrijeđanje proširio na ostatak DF-a i SDP-a. Razlog je naravno tretman koji je Suljagić-Bajrović stranka dobila u famoznom ujedinjenju ljevice.
SDP i DF su očito samostalno krenuli u smjeru predizborne suradnje ne računajući na Suljagić-Bajrović stranku kao neki faktor. To je i razumljivo jer povijest Suljagić-Bajrović političkog djelovanja ukazuje da su svaki politički projekt okrenuli u radikalni unitaristički šovinizam, izazvali sukobe sa svim političkim akterima, zatim interne sukobe, te bi na kraju potkopali politički projekt kojega su dio i to birajući politički trenutak u kojem nanose najviše štete.
Da SDP i DF nisu puno izgubili zaobilaženjem Suljagić-Bajrović stranke jasno je iz fotografija sa Suljagić-Bajrović kongresa. Pola prvog reda je novo i staro vodstvo stranke. Već drugi red popunjavaju besposleni penzioneri koji se odazovu na svaki Kongres. Uz takvu podršku Suljagić-Bajrović stranka teško može biti ikakav politički faktor, što znači da bez uguzivanja u projekt „Ujedinjene ljevice“ (ali po njihovim pravilima) Suljagić-Bajrović ostaju na marginama političkog djelovanja, te će se morati ugnijezditi u građanskim inicijativama.
Pozadina sukoba na unitarističkoj ljevici
Ipak jedan fenomen u „borbi oko mrginja i međa na ljevici“ posebno privlači pozornost! To je moguća Komšićeva kandidatura za hrvatskog člana Predsjedništva. Odjednom Komšićeva namjera da se vrati tamo gdje mu je bilo najljepše, gdje se teferičilo, putovalo, lupalo po prstima postaje problem.
Posebno postaje problem medijsko-političkoj grupici oko Suljagić-Bajrović stranke koja je godinama uzurpiranje mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH prikazivala najvećim uspjehom „građanske“ ideje.
Ova panika oko Komšićeve moguće kandidature nema izvor samo u privatnoj mržnji dvojca Suljagić-Bajrović, nego je dijelom uzrokovana brigom za budućnost unitarističkog političkog projekta. Pitanje koje svima visi nad glavama je kako bi u međunardnoj zajednici bilo primljeno destruktivno potkopavanje fragilne političke stabilnosti u vidu ponovljenog inženjeringa s istom osobom u Predsjedništvu.
Svima osim Komšića je jasno da je on u dva mandata bio samo političko oružje unitarista. Ali još je očitije da je Komšićeva upotrebna vrijednost nakon ta dva mandata nikakva. Stoga medijski megafoni unitarističke politike poput Vildane Selimbegović iz Oslobođenja i Nevena Anđelića „teoretičara Bosne i ljudskih prava“ iz Londona odjednom konstruiraju da je važno da ljevica kandidira Bošnjaka u Predsjedništvo BiH (naravno oboje su bliski Suljagić-Bajrović idejama).
Iznenadjuje kako su ovo dvoje podržavatelja projekta Komšić naglo okrenuli ćurak. U člancima koje su nedavno objavili argumentacija „Zašto ovaj put Bošnjaka u Predsjedništvo a ne Hrvata“ je nevjerojatno tanka. Naravno, jer ako probaju suvislo argumetirati onda bi se pos…li po svemu što su godinama pisali u fazonu „Zašto baš Hrvata a ne Bošnjaka“.
Iz svega se može zaključiti samo jedno. Komšiću je u smislu upotrebne vrijednosti za bošnjačku unitarističku ideju istekao rok. Od 2018. pa nadalje on bi bio samo teret. I najzagriženiji unitaristi su svjesni da se priča o Komšiću kao predsjedniku svih građana ne može prodati dalje od Kalesije.
Gdje je u svemu tomu Komšić? Pa gdje je i bio. On je politički ekvivalent sarajevskog vodovoda. U nekoj kafani svojim nejakim umom bistri politiku. Da imalo čita i misli bilo bi mu jasno da nikada nije bio predsjednik svih građana nego oruđe unitarističke politike.
Da oni isti koji su ga kovali u zvijezde sada misle da on, kao projekt, više nije koristan za unitarističku politiku! O njegovoj kandidaturi lijepo ne misle ni Reuf, ni Emir, ni Neven ni Vildana.
Pozadina pozadine sukoba na unitarističkoj ljevici
Ipak čitava priča kako je sad unitaristička ljevica naglo svjesna da je izbor političkog Bošnjaka u hrvatsku stolicu neodgovoran potez nije baš uvjerljiva. Osobni šovinizam i antihrvatska histerija koja je obuzela gradžanske krugove sugerira da i pozadina ima pozadinu. Onima kojima je promaklo valja spomenuti da Suljagić-Bajrović stranka sa sobom voda novu „mečku“- Slavu Kukića, s kojim bi rado napali „stolicu u predsjedništvu“ pod uvjetom da im SDP i DF daju na raspolaganje svoju infrastrukturu unutar projekta „Ujedinjenje ljevice“, i to onako kako su ga Suljagić-Bajrović zamislili.
Tako da opet s tuđih leđa Suljagić i Bajrović podignu vlastitu stranku i uguraju svoje zadnjice u parlamente. Sličan plan je već dva puta uspio s Komšićem.
Jednostavan recept je da se istakne za mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BIH gurne neki đonobraz i to bez ikakve podrške unutar hrvatskog naroda, koji je istodobno medijski eksponiran u Sarajevu s ugledom „velikog borca protiv nacionalista“, te da se s njim populistički podilazi bošnjačkom biračkom tijelu.
Tako je Komšić povukao rezultat SDP-a prema gore. Tako je Komšić osigurao Bajroviću i Suljagiću ministarska mjesta stvaranjem Demokratske fronte s njima dvojicom kao frontmenima dok ih nije izbacio.
Sad bi Suljagić-Bajrović osovina koristila isti recept sa Slavom Kukićem koji bi kao kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva ispred GS-a povukao rezultat stranke prema gore i osigurao njima dvojici stolice u Parlamentu FBIH i Parlamentu BIH.
Da bi se sve ovo realiziralo „Ujedinjena ljevica“ ne smije imati drugog kandidata. Posebno ne Komšića!
Ako kandidat GS za hrvatskog člana predsjedništva bude Kukić, a uz podršku SDP-a i DF-a Suljagić i Bajrović su na konju.
Ako im stvar iskomplicira kandidatura Komšića njih dvojica idu na NGO sisu jer u tom trenutku oni neće moći isturiti svoju marionetu Slavu Kukića kao kandidata. Ako se pojave „Dva Komšića“ ishod je neizvjesan za obojicu, ali puno teži za Suljagić-Bajrović stranku jer su oni privatni projekt koji bez preuzimanja infrastrukture SDP-a i DF-a nema šanse.
Po svemu sudeći ovaj put su i SDPovci i DFovci prilično rano „ubrali“ da im Suljagić-Bajrović u dramatične i histerične floskule o presudnim izborima za Bosnu valjaju instant profiliranje vlasitite stranke od jednog reda vodstva i četiri reda penzića u lidera ljevice i da je protiv energičnog spletkarenja njih dvojice jedino rješenje karantena….
PPA (Poskokova politička akademija), članak prvi