“Ako sve ostane na represiji nad zaluđenim mladićima, a ne krene se dublje prema financijerima i političkim pokroviteljima, vrlo je izvjesno da će uskoro uslijediti nova epizoda terorističkog serijala.” Tim riječima završio sam kolumnu “Teror u Zvorniku samo je epizoda dugačkog serijala” prije malo više od šest mjeseci i, nažalost, bio u pravu.
Nakon terorističkog napada u Zvorniku, kad je Nerdin Ibrić, povezan s vehabijama, usmrtio jednog i ranio dva policajca, prije nego što je i sam ubijen, nije se učinilo ništa pa se danas možemo samo čuditi onima koji se iščuđavaju najnovijem terorističkom napadu u Sarajevu, čiji počinitelj dolazi iz istog miljea.
Teroristički serijal o kojem sam već pisao, a na koji se očito opet mora podsjetiti, započeo još za vrijeme rata u BiH, kad je nekoliko tisuća dragovoljaca iz islamskih zemalja, koje su tada, po afganistanskim veteranima, skupno nazivali mudžahedinima, sudjelovalo na strani bošnjačke Armije BiH. Većina je došla preko Hrvatske za vrijeme početnog hrvatsko-muslimanskog savezništva. Ratovali su u okviru jedinice El Mudžahid Armije BiH i počinili teške zločine, među kojima se ističe ritualno odsijecanje glave zarobljenika, najprije srpskih, a onda, u drugom poluvremenu rata, i hrvatskih. Uz blagoslov tadašnje bošnjačke vrhuške dijeljena su im državljanstva bez nadzora, a dio njih poslije rata ostao je živjeti u BiH, uglavnom u izoliranim zajednicama, gdje su im se pridruživali i neki domaći mladići. Te će zajednice postati rasadnici budućih terorista. Neki od njih marljivo su odrađivali i poslijeratni posao maltretiranja hrvatskih povratnika, pretežno u Srednjoj Bosni, što je u Hrvatskoj uglavnom prešućivano.
__________ Piše: Nino Raspudić/Večernji list
U Hrvatskoj se o islamskom terorizmu govori kao o nečemu dalekom, što se tiče velikoga svijeta, npr. Pariza, no i građani Hrvatske bili su mete islamskog terorizma, od pokolja dvanaest radnika Hidroelektre u Alžiru 1993. do terorističkog napada koji je u listopadu 1995. organizirala Al-Gama al-Islamija u Rijeci, nakon što je Hrvatska izručila njezina čelnika. Tada se bombaš samoubojica automobilom bombom zabio u riječku policijsku postaju, ranjeno je trideset ljudi, a pravo je čudo da žrtava nije bilo i više. U susjednoj BiH islamistički terorizam prisutan je u kontinuitetu od rata. Godine 1997. izveden je veliki teroristički napad u Mostaru. U zapadnom, većinski hrvatskom dijelu grada eksplodirala je autobomba. Napad je organizirao Ahmed Zuhair Handala, islamist koji je kasnije završio u Guantanamu. Bombe su bile podmetnute pod katoličke crkve u Bugojnu 1996. i u Sarajevu 1997. Iste godine spriječen je atentat na papu Ivana Pavla II. tijekom njegova posjeta Sarajevu, eksploziv je na vrijeme pronađen ispod mosta kojim je trebao proći. Godinu dana kasnije islamisti su u odvojenim akcijama podmetnutim bombama ubili dva hrvatska policajca povratnika u Travnik. Sljedeće godine, 1999., bombom u automobilu ubijen je zamjenik ministra unutarnjih poslova Jozo Leutar. Počinitelji do danas nisu otkriveni, iako postoje brojne indicije da je atentat izvela ista islamistička ekipa, povezana s dijelom bošnjačke političke vrhuške.
Najpotresniji primjer je sudbina povratničke obitelji Anđelić iz Kostajnice kod Konjica, koju je na Badnju večer 2002. u njezinu domu pobio vehabija Muamer Topalović. U robnoj kući FIS Vitez, jednoj od najuspješnijih hrvatskih gospodarskih priča u BiH, 2008. podmetnuta je bomba, od koje je jedna osoba poginula. Islamski teroristi nisu napadali samo “vlahe” nego i institucije BiH, o čemu svjedoči napad na policijsku postaju u Bugojnu 2010., u kojem je poginuo jedan policajac. Sljedeće godine, 2011. vehabija Mevlid Jašarević je usred dana pola sata iz kalašnjikova pucao po američkom veleposlanstvu u Sarajevu.
U međuvremenu, uz stare ratne mudžahedine i kasnije vehabije, novu opasnost počele su predstavljati stotine boraca iz BiH koji su se borili, i još se bore, u Siriji i Iraku na strani Islamske države. Odlasci iz BiH u džihad na Bliski istok poprimili su tolike razmjere da je u BiH lani donesen poseban Zakon o zabrani odlaska na inozemna ratišta. Pametnome bi samo to bilo dosta da shvati razmjere terorističke opasnosti u “komšiluku“.
Hrvatski mediji sramežljivo su prenijeli vijest da se ISIL-ove crne zastave povremeno zavijore u vehabijskim selima, koja su potpuno izvan sustava države BiH. Nama najbliže nalazi se na području općine Velika Kladuša, samo sat vožnje automobilom od Zagreba.
Tko je odgovoran za takvo stanje? Prije svega oni koji su dovodili islamiste i tolerirali njihovo djelovanje. Pisao sam nakon napada u Zvorniku kako je vehabijski pokret uvezen i uglavnom financiran iz Saudijske Arabije. Obavještajne i sigurnosne agencije BiH više puta su saudijski centar “Kralj Fahd” u Sarajevu označile kao mjesto okupljanja radikalnih islamista. I nikom ništa, jer je, najblaže rečeno, do sada nedostajalo političke volje da se stvar raščisti. Saudijska Arabija je veliki američki saveznik, a Amerikanci su najjači faktor u BiH, pa im valjda nije zgodno. Da su samo djelić energije, vremena i novca koje su zadnja dva desetljeća uložili u političko slamanje najmalobrojnijih u BiH, Hrvata, posvetili borbi protiv islamističkog terorizma, danas ne bi imali taj problem.
Američki odnos prema muslimanima u BiH je shizofren, s jedne strane su im držali stranu u pokušajima političkog eliminiranja Hrvata, pljačkali i uništavali banke (v. slučaj Hercegovačka banka), groteskno krojili izborni zakon, podržavali i tetošili “poštene Hrvate”, od Lijanovića do Komšića, a s druge strane su Bošnjake u cjelini stalno konotirali kao potencijalni teroristički poligon, u slučaju da “ostanu sami”. Na sličnom tragu je i dio hrvatskih medija, zanimljivo upravo onih koji su do jučer sotonizirali Hrvate u BiH, a sve probleme u BiH relativizirali pričom o ćevapima, raji i šegi, a koji danas, valjda prema novim direktivama, pumpaju sve što Bošnjake u BiH stavlja apriori u islamistički kontekst, poput anonimnog portala na bošnjačkom jeziku Vijesti ummeta, koji je slavio pokolj u Parizu. Istina, materijala ne nedostaje – svijet je obišla i vijest da su pojedini navijači reprezentacije BiH, u uzvratnoj utakmici dodatnih kvalifikacija za Europsko prvenstvo protiv Irske, uzvicima “Palestina, Palestina” prekinuli minutu šutnje za žrtve napada u Parizu. A Daily Mail pod naslovom “Bosanski izbjeglice koji su financijski pomagali američke neprijatelje” ovaj tjedan prenosi već staru vijest da su američke vlasti optužile najmanje 66 osoba za planiranje terorizma povezanog s ISIL-om na tlu Amerike, među kojima je i šest osoba iz Bosne i Hercegovine, a koje su uhićene i optužene još u veljači.
Jutarnji list piše ovaj tjedan da bi borbena skupina EU, čiji će dio biti i hrvatski vojnici, trebala postati aktivna sljedeće godine. Ističu kako se, prema dostupnim informacijama, “u ovom trenutku najznačajniji hrvatski doprinos očekuje kroz obavještajni rad u Bosni i Hercegovini i nadziranje ekstremnih islamističkih skupina u toj zemlji te kroz pojačani nadzor izbjeglica koji prolaze kroz našu zemlju.”
Čini se da i unutar Amerike dolazi do pucanja po tom pitanju. Dok predsjednik Obama tvrdi da bi zatvaranje vrata sirijskim izbjeglicama bila izdaja američkih vrijednosti, istodobno se čak 34 američka guvernera ne slažu s njim i odbijaju prihvatiti migrante iz Sirije, jer strahuju da među njima ima infiltriranih terorista te bi se lako mogao dogoditi pokolj poput onog u Parizu. A dr. Ben Carson, kako stvari stoje najizgledniji republikanski predsjednički kandidat, izjavljuje kako, uzevši u obzir događaje u Parizu, SAD jednostavno “ne može, ne bi trebao i ne smije prihvatiti nijednog sirijskog izbjeglicu.” Za puno blažu izjavu bi se u Hrvatskoj prije mjesec dana dobilo etiketu fašista i ksenofoba od istih onih medija koji nas danas uvjeravaju da bismo trebali biti silno ponosni što ćemo “komšijama” biti kerber u tuđoj službi.