Posrnuće Agrokora postalo je važna medijska tema, a prigodni tajni sastanci u Vladi javni kad je već postalo prekasno. Početak kraja poslovnog carstva Ivice Todorića označio je bizaran istup ruskog veleposlanika Anvara Azimova, koji je prije mjesec dana dao intervju odjeven u vojnu uniformu i okićen ordenima. Tako opremljen iskazao je očekivanje da će Agrokor ispuniti svoje obveze vezane za vraćanje kredita ruskim bankama. Uniforma i ordeni, potpuno neuobičajen outfit za veleposlanika, jasna su poruka da iza njega stoji ruska država i sila. Jer u vlasništvu su ruske države banke Sberbank i VTB koje drže oko 1,3 milijarde eura od 3,4 milijarde eura duga Agrokora.
___________piše: Nino Raspudić I Večernji.hr
Medijski tampon oko Todorićeve firme puknuo je ovog tjedna, a šteta u javnosti se sada pokušava sanirati mitom kako je Agrokor prevelik da bi propao, točnije da bi država pustila da propadne, jer ta tvrtka zapošljava 30 tisuća ljudi u Hrvatskoj, te još toliko u “regiji”. Dakle, javnosti se nudi slika svojevrsne talačke krize. Rusi, i drugi, drže za gušu Agrokor, a taoci Agrokora su njegovi zaposlenici i dobavljači. I mi svi s njima. Veliki ekonomski analitičari oglašavaju se sa svojim tezama po istim medijima u kojima se obilno oglašava i Agrokor. Nejasno je stoga kome iz struke vjerovati i tko je od njih uopće neovisan o Gazdi. S druge strane, eksplodiralo je uobičajeno likovanje raje nad propašću bogataša. Ne znam dovoljno o ekonomskih aspektima ove priče, i o tome će govoriti drugi, ali znam kako se priča priča, u ovom slučaju kako se sklapa i medijski plasira narativ u svoju korist. Trenutno nas se svim medijskim silama uvjerava, kako, Bernardićevim riječima: “kad se ljulja Agrokor, ljulja se i Hrvatska”, pa bismo valjda zato svi trebali preko proračuna sudjelovati u spašavanju privatne firme koja se, u svojim boljim danima, nije nešto posebno iskazala u brizi za javno dobro. Već sada je jasno kako bi bilo kakvo uplitanje države i bilo koji oblik angažiranja proračunskih sredstava za spašavanje Agrokora značilo političko samoubojstvo za onoga tko bi to odlučio ili podržao. Imidž Ivice Todorića u javnosti je katastrofalan. Odavno je postao simbol (post)socijalističkog tajkuna, na kojeg se tovari bijes javnosti i gdje jeste i gdje nije odgovoran. Dok mu se slika u dominantnim medijima održavala besprijekornom, kivnost javnosti je, dijelom upravo zato, jer nije bilo javnih “ventila”, bivala sve veća. Tzv. običan čovjek, koji sve više glasa za nemušte tipove koji uživo na televiziji tipkaju po mobitelu guglajući teze za raspravu, u komentarima uz Todorića samorazumljivo veže očeve veze u jugoslavenskoj poljoprivredi, politiku i HDZ-a i SDP-a koja mu je išla na ruku, kupovanje posrnulih firmi za kunu, neplaćanje dobavljačima, gušenje malih i sitnih riba iz istog sektora, nezasitnost u širenju, uvoz i plasman nekvalitetne robe, nedostatak domoljublja jer je obilno investirao u Srbiju, instaliranje svojih kadrova u Vladu kako bi mu pogodovali, dvorac i helikopter itd. To su slike koje prevladavaju u komentarima na vijesti o Agrokoru. …………