Ekonomiski stručjaci, poduzetnici, analitičari… diljem regije prepričavaju i hvale tekst srbijanskog ministra gospodarstva Saše Radulovića objavljen u srbijasnkom listu “Nedeljnik”. Tekst, objavljen u tiskanom izdanju, ručno je na Facebook stranici pretipkao Denis Kuljiš uz opasku: “Pogledajte tu jasnoću mišljenja, čistoću patriotskog liberalnog opredjeljenja. Gotovo sve što kaže vrijedi i za Hrvatsku. A što mi imamo?…” , a potom se kao munja proširio diljem regije i izazvao mnoštvo pozitivnih komentara ljudi koji se bave gospodarstvom. Tekst prenosimo s hrvatskog portala Index uz nužne jezične intervencije.
DOSTA JE BILO
Srbija vodi promašenu ekonomsku politiku u poslednjih deset godina. Ekonomsku politiku baziranu na javnoj potrošnji, uvozu, državnom gospodarstvu, subvencijama, bacanju novaca u bunar, korupciji, odsustvu smislenih reformi i vječitoj nadi u strane investitore koji će preporoditi Srbiju. Ovo živo blato nas je koštalo ne samo izgubljenih deset godina, već i 300.000 izgubljenih radnih mjesta, uništenog gospodarstva, javnog duga na razini 60% BDP i deficita koji ove godine a i naredne – prelazi 6%.
Naše nada u strane investitore kao spasitelje Srbije mitskih je dimenzija. Od nje je možda jedino veća želja izbjeći sučeljavanje s realnošću. I želja da se ne promjenimo. Da sve ostane isto, a nama nekim čudom bude bolje. Pošto nismo u stanju promjeniti se, logično je kako su nam strani investitori jedino rješenje. Jer druge nemamo. Oni su nam omiljeni neizrečeni izgovor zašto i nije tako strašno što se ne mjenjamo. Netko drugi će umjesto nas. Umjesto da radimo, mi smo zamislili kako će stranci doći razvijati naše gospodarstvo. Ovo je naravno kapitalna budalaština. Svi investitori, domaći i strani, posluju zbog profita.
Domaće gospodarstvo, domaće gospodarstvo….
Ako sami sebi ne pomognemo, neće nam nitko pomoći. Glavni fokus ekonomske politike mora biti domaće gospodarstvo. Domaći gospodarstvenici. Domaći investitori. Domaće gospodarstvo čine sva gospodarska društva koja posluju u Srbiji, zapošljavaju u Srbiji i plaćaju porez u Srbiji, bez obzira na to jesu li u vlasništvu građana Srbije ili stranih osoba. Glavni fokus ekonomske politike mora biti rasterećenje domaćeg gospodarstva i stvaranje dobre poslovne klime za poslovanje. Najbolji način da privučete i strane investitore je napraviti zdravu državu i dobro poslovno okružje za domaće gospodarstvo. Najbolji signal stranim investitorima su uspjeh i profit domaćih tvrtki. Strani investitori su nam potrebni i oni su poželjni. Ali, strani investitori su šlag na torti. Domaće gospodarstvo je torta. Nama je propala torta.
Proveli smo katastrofalnu privatizaciju. Umesto velike generacijske prilike preporoda gospodarstva, privatizacija se pretvorila u veliku pljačku. Kao pripadnika toga naraštaja, sramota me je. Veliki dio privatizacije sveo se na grabež za građevinskim zemljištem. Novi vlasnici su uzeli velike kredite od banaka i umjesto da novac upotrijebe za razvoj poduzeća i rast osnovne djelatnosti, izvlačili su ga preko svojih offshore tvrtki i doveli svoje tvrtke na rub propasti. Država je sve samo nijemo promatrala.
Zašto bi to netko uradio sa svojom tvrtkom?
Prvo, tvrtka nije zaista njihova. I za privatizaciju su od nekog dobili kredit. Ali zato je njihova offshore tvrtka. I o njoj su zaista i vodili računa. Ova pouduzeća su za sobom povukla i banke koje su im dale velike kredite. Službeni NLP (problematični krediti) banaka prema gospodarstvu iznosi 22%. Neslužbeni NLP kod nekih banaka iznosi i 50%. Među njima su naše najvrijednije tvrtke sa zdravom osnovnom djelatnosti.
Deficit se rješava u javnim poduzećima!
Dvije najvažnije mjere za zauzdavanje deficita tiču se poduzeća u restrukturiranju i javnih poduzeća.
Na preostala poduzeća u restrukturiranju, nekadašnje gigante, njih 179, godišnje bacama 750 miljuna dolara. U njima je uposleno preko 50.000 radnika. Pored ovih tvrtki, Agencija za privatizaciju upravlja s dodatnih 430 poduzeća s preko 50.000 uposlenih. Ukupno preko 100.000 ljudi. I to naravno nije sve. Agencija za privatizaciju ima u svoj portfoliju i dodatnih preko 900 kompanija u kojima država ima manjinsko vlasništvo. Tu je uposleno još preko 135.000 ljudi.
A onda idu javna poduzeća. Njih gotvo 600. Na javna poduzeća trošimo dodatne stotine milijuna eura godišnje. Javna poduzeća kod nas nisu izvori pofita, već dio socijalne politike s ogromnom cijenom po cijelo društvo. I štetnim ugovorima, kupcima i dobavljačima, preko kojih se izlači ogroman novac i sliva u privatne, uglavnom stranački obojene džepove.
Za sva ova poduzeća napravili smo čitav sustav subvencija, fondova i državnih agencija, sustav neplaćenih računa, sustav privilegija i uništavanja zdrave konkurencije. Oko ovog sustava je tijekom godina izgrađen i širok krug ljudi okupljenih oko političkih stranaka koji su korisnici tog sustava. Koji parazitiraju na leđima zdravog tkiva privatnog gospodarstva.
Ovo su najveći uzročnici našeg deficita i rasta javnog duga. Ovako više ne može. Kao država, kao društvo, moramo reći – dosta. Sva poduzeća moraju se postaviti na zdrave temelje, ako za to postoji mogućnot. Restrukturirati i osloboditi dugova. Ako ne, moraju se ugasiti. Gospodarstvo mora biti temeljeno na profitu. Svako zdravo gospodarstvo temeljeno je na profitu.
Cijenu plaćaju svi građni. Sva naša djeca.
Šteta po društvo je veća od bačenog novca i samog deficita. Najveća šteta je u obesmišljavanju zdravog poslovanja utemeljenog na konkurenciji, profitu i pozitivnoj selekciji koju oni nose. Taj sustav ubija svaku inicijativu, svaki pokušaj stvaranja zdravog gospodarstva. Interesi korisnika sustava izravno su suprotstavljeni interesima društva i bore kako bi spriječili svaki pokušaj uklanjanja parazita i uspostavkljanja zdravog društva. Cijenu plaćaju svi građni Srbije. Sva naša djeca.
Kako bismo zauzdali deficit, moramo smanjiti javnu potrošnju. Prestati bacati navac u bunar. Perpetuum mobile ekonomija ne funkcionira. Subvencije ne rade. Da rade, nakon deset godina, imli bismo rezultate. Nadam se dkakosu rezultati očigledni svim građnima Srbije. Moramo reći – dosta. Anglosaksonci kažu da kad se čovjek nađe u rupi (u problemu) prva stvar koju treba uraditi je prestati kopati! Rješenje nikad nije dublje u rupi.
Ministarstvo gospodarstva je uvelo princip potpune transparentnosti trošenja novca poreznih obveznika. Mislim kako je konačno došlo vrijeme da shvatimo kako novac pripada poreznim obveznicima. Radniku iz Pirota, čistačici iz Beograda, umirovljeniku iz Valjeva. I prema novcu građana Srbije moramo se odnositi odgovorno. Na svojoj internet stranici ministarstvo je objavilo detaljne podatke o izvršenju proračuna na mjesečnoj razini kako za ministarstvo, tako i za sve agencije koje su dobile novac poreznih obveznika i iznose koje su dobili. Nema izuzetka. Ministarstvo je u prvih sedam mjeseci ove godine trošilo oko dvije milijarde dinara, u kolovozu je potrošilo 4,5 milijarde. U rujnu 25 milijuna dinara. Razlika su subvencije!
“Osobne iskaznice” javnih poduzeća i nova privatizacija
Ministarstvo gospodarstva je početkom rujna pokrenulo veliku akciju pravljenja “osobnih iskaznica” za svih 609 poduzeća u portfoliju Agncije za privatizaciju, kao i za 35 javnih poduzeća u vlasništvu države. “Osobne iskaznice” javnih komunalnih poduzeća bit će rađene u drugom krugu. “Osobne iskaznice” su jednostavne Excel tablice u koje se unose financijska izvješća, popisi i procjene imovine, popis obveza, kupci, dobvljači, hipoteke, sudski sporovi. Tko god vodi uredno knjigovodstvo, nije mu potrebno više od sedam dana kako bi napravio “osobnu iskaznicu”.
Sva poduzeća u vlasništvu države koja su u problemima mogu dobiti pomoć tek nakon što popune “Osobnu”, i to samo u kontekstu izvršenja plana restrukturiranja i postavljanja poduzeća na zdrave noge. Ovo važi i za Galeniku, i za Simpo, i za Politiku, i za FAP i za Srbijagas. Važi za sve.
Otpori su ogromni. Posebice u javnim poduzećima. Već polako prerastaju u otvoren otpor i u pretnje.
Direktori i vodstva tvrtki su izgleda vjereovali kako je to samo prolazna akcija i kako će ipak dobiti novac kao prije. Pa su otezali i izbjegavali dostaviti tražene podatke. Nadam se kako su konačno shvatili kako pomoći bez restrukturiranja neće biti. Na kraju su počeli surađivati.
Postavili smo nov okvir za pivatizaciju. Naprvljeni su nacrti zakona o privatiziaciji i zakona o stečaju i oni su pred vladom ovoga tjedna. Očekuje se njihovo usvajanje do Nove godine. Ključne riječi u izmjenama zakona su potpuna transparentnost, javnost i odgovornost državnih organa. Pvi korak ka transparentnosti je objavljivanje “osobne iskaznice” za sve tvrtke koje se privatizuju. Svi potencijalni investitori mogu vidjeti sve relevantne podatke o tvrtkama koje se privatizuju. Cilj rekonstruirnja je očistiti kompanije, eliminirati dugove i za tako čiste tvrtke pronaći kupce.
U skladu s novim zakonom o privatizaciji, sva vodstva koja ne surađuju s državnim organima bit će smenjena. Uvodi se obveza analize poslovanja u posljednjih pet godina, kako u stečaju tako i u privatizaciji. I analize se objavljuju javno. Mi imamo mnogo više spornih privatizacija od 24 velike koje je pokrenula Verica Barić. Da nije bilo nje, i ove 24 bi bile zaboravljene.
Pripremamo i izmjene zakona o javnim poduzećima koje će uvesti obvezno licenciranje svih direktora i članova nadzornih i izvršnih odbora. Uvodi se i potpuna transparntnost u radu javnih poduzeća monopolista i obveze izvještavanje države i građana. Domćinsko ponašanje. Tko ovo ne bude poštovao, bit će smenjen.
Zauzdavanje deficita i socijalna zaštita
Zauzdavanje deficita dolazi kroz uvođenje reda u poduzeća u restrukturirnju i javna poduzeća. Ne zvuči kao nuklearna fizika. Više kao topla voda. Problem nije u ideji, već u provedbi. Volji da se provede princip: ne dam pare! I snazi otpora. Prvo kod političkih stranaka i svih onih čije interese ova politika ugrožava.
Srbija praktično nema uređen sustav socijalne zaštite. Iako godišnje troši 150 milijardi dinara, taj novac ne dolazi do ljudi kojima je pomoć zaista potrebna. Recimo, subvencioniranje vrtića u koje roditelji dovode djecu u džipovima. Ili povrat PDV na bebi-opremu za ljude koji imaju dobre plaće.
Potrebna nam je potpuna reforma sustava socijalne zaštite. Za ljude koji iz ovog i onog razloga nisu u stanju da izdržavaju porodicu. Trajno ili privremeno. Umjesto stotina različitih sustava socijalne zaštite, treba nam univerzalni sustav. Recimo, svaka obitelj koja ima primanja manja od nekog mjesečnog iznosa, ima pravo dobiti razliku. Primjera radi, pomoć bi mogla biti određena na razini od 15.000 dinara mjesečno po obitelji, plus 5.000 dinara po dodatom članu domćinstva. Tako bi prosječna tročlana obitelj bez primanja mjesečno primala 25.000 dinara. Ako uzmemo sadašnji proračun za socijalnu zaštitu, on bi bio dovoljan za socijlnu zaštitu pola milijuna obitelji s milijun i pol građana!
Mnogo se govorilo kod nas o socijalnim kartama na kojima bi se zasnivao ovakav sustav i kako je tobože skupo praviti socijalne karte. I kako bi to trajalo nekoliko godina. Mislim kako to nije točno. Sustav se bazira na jednostavnoj prijavi neke obitelji da je socijalno ugrožena. U prijavi se dostavi imovinsko stanje, da izjava pod kaznenom i materijalnom odgovornosti i obitelj uđe u sustav i dobiva pomoć. Paralelno s tim, rade s dubinske i detaljne kontrole sustvom slučajnog izbora. Za one koje se utvrdi kako kradu od građana, prikrivaju svoje imovinsko stanje, kazne su drakonske.
Rast donosi zapošljavanje i nova radna mjesta. I nove porezne prihode.
Pored bacanja novca u bunar, glvni problem s deficitom jeste nedostatak rasta. Ovo se manifestira u padu poreznih prihoda. “Omašili” smo proračun na prihodnoj strani za jednu milijardu eura. Uradili smo rebalans, pa smo i njega “omašili” za dodatnih 200 milijuna eura. Zaduženost od 60% BDP ogoman je problem ako imate rast od 1%. Taj problem je za red veličine manji uz rast od 5%.
Znači, moramo potići rast. Rast donosi zapošljavanje i nova radna mjesta. I nove porezne prihode.
O problemu nedostatka rasta više puta sam dugo razgovarao s Vladimirom Gligorovim. I složili smo se oko neophodne stratgije. Kao rezultat naših razgovora, zamolio sam ga da za ministarstvo napiše dokument “Savjeti ministru ekonomije”, koji je i objavio na internet stranici “Peščnika”. Preporuke su veoma jasne: štednja s jedne strane, stimulans u vidu smanjenja poreza s druge. Štednja u vidu rješavanja pitanja poduzeća u restrukturiranju i javnih poduzeća. Rešavanje pitanja NLP-a u bankama. Regulatorna reforma. I smanjenje nameta na rad. Krenimo redom.
Za rast moramo olakšati poslovanje. Popravimo poslovni ambijent. Dva ključna zakona za ovo jesu Zakon o radu i Zakon o planiranju i izgradnji.
Kako lakše otpuštanje povećava zaposlenost?
Zakon o radu riješava pitanje otpremnine po godinama radnog staža, te će se one ubuduće isplaćivati za godine radnog staža kod poslodavca i njegovih povezanih lica, a ne za sve godine radnog staža. Mnogi zaposleni, pogotovo oni koji rade za državu, primili su i po nekoliko otpremnina. Zakon o radu također treba donijeti lakše zapošljavanje i otpuštanje. Cilj je rast zapošljavanja.
Neki ljudi se pitaju kako lakše otpuštanje može dovesti do rasta zapošljavanja. Poslodavac u velikoj većini slučajeva ne otpušta ljude zato što je bijesan. A ako i spadate u onu manjinu kod kojih je poslodavac zaista bijesan, bolje je svakako bježati od njega.
Poslodavac otpušta ljude zato što nema posla ili zato što misli kako radnik nije dobar. Težina otpuštanja izravno se odražava na lakoću odluke o zapošljavanju. Ako je rizik kako će vas loš radnik tužiti i dobiti parnicu na sudu čiji vam troškovi mogu uništiti malu obiteljsku tvrtku, onda ćete gledati da ga ne zaposlite na neodređeno vreme ako možete.
Kako stimulirati gospodarstvo?
Zakon o planiranju i izgradnji treba značajno ojdnostaviti postupak dobivanja građevinskih dozvola. Drugo važno pitanje koje rješava je pitanje prava korištenja građevinskog zemljišta. Nedefiniranost ovog prava je veliki uzrok propasti naše privatizacije i zakočenosti mnogih stečajnih postupaka.
A rast? Što će nam donesti rast i zapošljavanje? Poslovna klima će sigurno poboljšati stanje. Ali ona sigurno neće dati neophodnu injekciju adrenlina koja je potrebna gospodarstvu. Kako stimulirati gospodarstvo?
Najbolja, najtransprentnija i najučinkovitija “subvencija” je smanjenje nameta na rad. U Srbiji, kad legalno zaposlite radnika, kako biste mu dali minimalac od 180 evra, državi morate platiti još 120. Također, ako jedan moler ili veb-programer pogađa posao za 300 eura, kako bi poslovali legalno, od tog novca 120 eura moraju dati državi. To je nerazumno. Ne postoji porezna policija na svijetu koja to može utjerati. Poblem našeg poreznog sustava nije što nam je prosječna porezna stopa previsoka, već što nema progresivnosti. Na prvih 300 eura koji zaradite, a koji su potrebni za biološko održanje čovjeka, država hoće da uzme 120!
Ova porezna politika je glavni uzročnik zapošljavanja na crno ili na sivo (dio plaće legalno, dio na ruke). Računa se kako imamo preko 500.000 uposlenih na crno i kako je veličina sive ekonomije i crnog tržišta oko 30% BDP. I Strauss Kahn je uočio kako je veličina sive ekonomije i crnog tržišta i prevođenja njenog malog dijela najveća kratkoročna šansa za značajan rast.
Kako utjerati ovu sivu ekonomiju?
Kako utjerati ovu sivu ekonomiju? Smanjenjem nameta na rad, i to smanjenjem doprinosa i uvođenja progresivnog poreza na dohodak. Prijedlog je doprinose na teret poslodavca samanjiti sa 17,9% na 10%. Doprinos na teret zaposlenog bi pali s 19,9% na 15%. Bio bi uveden progresian porez na dohodak, i to tako da bi na brutto plaću do 15.000 porez bio 0%, od 15.000 do 50.000 din. 20%, a 30% i 40% preko 150.000 din. Ovo smanjenje nameta na rad napravilo bi rupu u prorčačunu od oko 30 milijardi dinara. Od toga deset milijardi se odnosi na jvana poduzeća i društvena poduzeća. Kako su ona i subvencionirana, rupa u proračuu bi bila manja od 25 milijardi dinara. Ovo sve bi moglo biti u cjelosti plaćeno smanjenjem subvencija.
Drugi korak bi u narednim godinama bilo dalje smanjenje doprinosa na teret zapsolenog s 15% na 10% (do kraja 2014. godine) dalje na 5% i konačno u cjelosti ukinuto. Preduvjet daljeg smanjenja je poširenje obuhvaća i bolja naplata poreza.
Uvođenjem ovakvog poreznog sustava za značajan broj tvrtki koje zapošljavaju na crno, nestao bi ekonomski interes za to. Porezi i doprinosi na minimalac bili bi oko 28% umesto današnjih 60%.
Došlo bi do rasta neto zarada, posebno u drugom krugu. Zdravstvo se više ne bi financiralo iz doprinosa već iz proračuna. Svi građni bi dobili zdravstveno osiguranje bez obzira na status zaposlenog. Ovjeravanje zdravstvenih knjižica bi otišlo u neslavnu povijest.
Ne smije izgubiti još deset naraštaja djece
Prije godinu dana bili smo suočeni sa sličnim problemom: veliki dficit, rast javnog duga i pad prihoda. Odlučili smo se na stezabnje kaiša, smanjenje potrošnje i podizanje poreza. Za rast nismo ništa uradili. Rezultat ovih mjera je da smo danas četiri milijarde eura dublje u rupi, s još većim deficitom i smanjenom gospodarskom aktivnosti. U nedostatku stimuliranja rasta, stezanje kaiša i rast poreza smanjili su agregatnu potražnju i ekonomsku aktivnost.
Ne bismo smjeli ponoviti istu grešku. I prije stupanja na snagu novih mjera, rast BDP u drugom kvartalu pao je na 0,2%. Bez stimulansa, mi smo na putu u treću recesiju. Kaiš treba stezati, ali moramo imati odgovarajuću mjeru stimulansa za gospodarstvo. Taj stimulans je smanjenje nameta na rad. Po mom dubokom uvjerenju, to je najvažnije što možemo učiniti za oporavak našeg gospodarstva, jačnje konkurencije i podsticanje proizvodnje i izvoza. Učiniti zapošljavanje jeftinijim i time proizvodnju profitabilnom.
Mislim da je bilo dosta. Ovako više ne može. Moramo okrenuti novi list. Ako ne zbog nas, onda zbog svoje dijece. Ono što danas trošimo, trošimo na njihov račun. Oni će plaćati sve naše račune. Sramota je. Kako ne bismo izgubili još deset naraštaja dijece koja će u punoletsvo ući u zemlji živog blata, korupcije, bez budućnosti, moramo prekinitoi s neodgovornim ponašanjem. Dosta je bilo.
Nedeljnik / Dnevnik.ba