Biti konzervativac u bilo kojoj zdravoj sredini i nije osobit krimen. Dapače. No, pledirati konzervativnom spektru u zatrovanom društvu kakvo je hrvatsko, nije lagano. Na pijedestalu srama iz dana u dan bivaju izloženi svi koji misle drugačije. Ili uopće misle. Jučerašnji prosvjed kao i dio lijevo liberalne elite koji je prosvjed pretvorio u otvoreni sukob s konzervativcima najbolji je primjer. Postoje tako u društvu teme o kojima se ne smije raspravljati, a reforma koju je radio tim SDP-ovih stručnjaka jedna je od njih. Tu se kritičko mišljenje jednostavno ne dopušta, jer, zašto misliti ako već netko drugi može misliti umjesto vas?
_________piše: Marijan Knezović l poskok.info
Odsustvo razmišljanja posljedica je kognitivne stagnacije, koju vaši neistomišljenici kod vas priželjkuju. Pristati na takva pravila igre značilo bi i uzmaknuti pred onim čemu smo kao civilizacija težili, a to je sloboda. Jurica Pavičić u današnjem Jutarnjem listu piše kako je meta prosvjeda jučer bila konzervativno – klerikalna kulturna revolucija. Sintagmu ukrašenu konzervativizmom i klerikalizmom progresivni lijevi autori koriste samo kada se s nekim ne slažu. Kada se s nekim slažu, oni ga opjevaju kao heroja. Biti opjevan ili prozvan kao konzervativni klerikalist, pitanje je sad? Kaže i kako je: „tijekom posljednje tri godine narativ kulturne konzervativne fronte bio taj da su elite protiv njih, a narod za njih.“ Zar, primjerice, referendum o braku nije dokazao upravo to? Zar na referendumu koji je iniciran od strane konzervativnijeg djela populacije na vidjelo nije izašlo to kako postoji dislogičan nesklad između tendencija svih većih medija u državi i većine uvjerljive državljana te države?
Pavičić tvrdi i kako je „desnica izgubila svaku racionalnu busolu.“ Zar racionalnost ne podrazumijeva umjereni skepticizam i sklonost kritičkom razmišljanju? Zašto netko tko se usudi otvoriti pitanje kvalitete predviđene reforme školstva ad hominem zaradi titulu iracionalnog desničara? Nejasno pritom ostaje upravo adresa s koje kritika dolazi. Ona je, nerijetko, prebivalište lijevo liberalnih umova. No, što ikone ljevice kažu o raspravi, propitkivanju i razmišljanju? Friedrich Nietzsche u svom djelu „Svitanje: Misli o moralnim predrasudama“ objavljenom 1881. godine piše kako je kršćanska dogmatičnost pogrešna upravo zbog manjka sumnje i propitkivanja, što se lako može primijeniti i na današnju situaciju. Pavičići od konzervativaca očekuju da budu pragmatični skeptici ondje gdje se on s njima ne slaže, ali također očekuje i da oni budu razumski inferiorni i podložni ako se on začudo s njima složi. I Richard Dawkins u megapopularnoj knjizi „Iluzija o Bogu“ iz 2006. godine tvrdi kako „Ne trebamo indoktrinirati našu djecu. Trebamo ih učiti kako da misle za sebe, kako da evaluiraju činjenice i kako da se ne slažu s nama.“ Postaju li djeca koju odgoji lijeva moralna vertikala, Dawkins, iracionalne busole? Tko daje garanciju da će dijete koje bude odgojeno slobodoumno izrasti u liberalnu, a ne konzervativnu osobu? I za slučaj da se formira kao konzervativna, kod koga se može zatražiti zamjena djeteta zbog nepravilno napisanog priručnika iz 2006.? I koliko vrijedi ta i takva garancija?
Blasfemično, a nadasve i sociološki intrigantno, upravo je to što samoprozvani progresivci, liberali i profesionalni borci za ljudska prava i demokraciju niječu ostalima pravo na mišljenje i artikuliranje, prezentirajući ga kao nešto anomalično. Pavičić tvrdi i kako su vladanje društvom preuzeli Opus Dei, dio Crkve i krajnje konzervativni političari. Suludost takve teze nemjerljiva je. Možemo, u Pavičićevom stilu, banalizirati, pa se upitati bi li u državi kojom vladaju Opus Dei, Crkva i konzervativci abortus bio dozvoljen? Bi li Stjepan Mesić dva puta osvojio izbore? Državom ne vlada kršćanska udruga, bez obzira na to što netko u tiražnom listu insinuirao. A ne insinuira samo Pavičić, već je tek jedan od garde netolerantnih boraca za toleranciju.
Također, piše se i kako je jučer ustala većina za podršku ovakvoj reformi. Takvo izvrtanje činjenica i nakaradno desetkovanje istine je skandalozno. Na Trgu Bana Jelačića bilo je 10 tisuća ljudi, i to jest velika brojka. No, to je u postotku jedva 1.25% stanovnika Zagreba. Ostali se možda slažu, a možda ne, no sami postupak mistificiranja i poistovjećivanje jednog postotnog promila s gotovo milijun ljudi u gradu je u najmanju ruku nepametno. Kritizira se i današnje školstvo. Osobno, smatram kako je vrijeme za reformu školstva i amortizaciju istog s novijim standardima. No, ako uistinu imamo tako devastirano školstvo koje kreira „štrebere“ i ne pruža mladima dovoljno realnog i kapitalnog znanja, kako je moguće da svaki dan u novinama čitamo priču o hrvatskim srednjoškolcima koji su postali prvaci Europe ili svijeta u matematici, kemiji i biologiji? Jesmo li toliko izniman narod da unatoč „katastrofalnom“ ustroju školstva proizvodimo toliki broj genijalaca? Sumnjam.
Ono što nam žele prodati kao samorazumljivo je izvrnuta percepcija po kojoj se o nekim pitanjima mora raspravljati, a o nekima ne smije. No, to što nam ugledni novinari one koji su se usudili kritizirati nešto što je uistinu javna stvar nazivaju „klerikalistima“ i „iracionalnima“ zapravo je najbolji dokaz kako nam je reforma školstva pod hitno potrebna. Možda će, ali samo možda, neki novi Pavičići za par godina imati priliku u školi se upoznati sa spomenutim Dawkinsovim ili Nietzscheovim tezama, pa neće osuđivati druge zato jer misle već će i sami krenuti s nedosanjanim procesom razmišljanja. Za kraj, jako zanimljive teze ima izraziti borac za sekularnu državu i jedan od najpozantijih svjetskih antiklerikalista. Radi se o Kanađaninu Stefanu Molyneuxu, a često ističe kako oni koji ne dopuštaju dijalog i raspravu zapravo potiču pogubnu eskalaciju. Nažalost, postupci onih koji govore u ime tobožnjeg liberalizma i sekularizma u Hrvatskoj bi mogli dokazati kako je Molyneux u pravu.