Busanje u prsa najskupljim, odnosno najjeftinijim riječima čest je političko-magijski ritual u zemljama Bosne i Hercegovine.
Baš kao i citiranje Ive Andrića kad presahne vlastiti kritički aparat. Ali avaj, nekada jedno naprosto išće drugo. Godišnjica potpisivanja Dejtonskog sporazuma je takav poseban datum kada se, u hiljadama, začuju kukavno-svečani glasovi zabrinutih građanskih patriota koji iz petnih žila plaču i zapomažu, rone grozne pravedničke suze, uzdišu i jecaju nad nenormalnošću onoga što se naziva našom zajedničkom domovinom, odnosno njenim administrativnim uređenjem. Jedno od najopštijih mjesta u toj kuknjavi je, svakako, lament kakav je, nedavno, opet i opet, isplakao sarajevski režiser i, biće, nekakav politički aktivista, Dino Mustafić.
“BiH treba da bude građanska država”, uskliknuo je, “jer nas nametnuta, anahrona i protivprirodna etnička demokratija drži u političkoj agoniji i ekonomskom siromaštvu više od dvije decenije. Mi se suočavamo sa etnonacionalističkim politikama koji po definicijama i idejama pripadaju 17. i 18. vijeku.” Nametnuta, anahrona, protivprirodna? Neko bi Dini Mustafiću – i ne samo njemu, jer se radi o mejnstrimu građanskog mišljenja u Sarajevu – konačno trebao objasniti da njihova narcisoidno-mesijanska “plemenitost”, najčešće bazirana na onome što se, o vrlo kompleksnim fenomenima, izbrblja za kafanskim stolovima najčešće ne odražava realnost mimo tih stolova. Ako i za njima. Odavno sam postao svjestan da je očekivanje da se politička realnost BiH u Sarajevu počne ozbiljno promišljati, jednaka narcisoidno-mesijanskim utopijama i tlapnjama o građanskoj državi.
Ali, kada se, već, ispisujući hronike građanskog bezumlja ne možemo pozvati na politikologa kalibra Wayna Normana (i savršeno potkrijepljenu tezu još iz 2001. da u posljednjih 200 godina ne postoji nacionalistički i secesionistički pokret koji ne bi bio baziran na etničkim razlikama, te da isti prethode Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Belgiji i Španiji), jer građanisti s argumentima nisu navikli raspolagati, otvorimo “zbornik mudrih misli” i pozovimo se na Andrića. Tog vječnog raskovnika budalaština na kojeg se vole pozvati u svojim umovanjima. On je vidiou čemu je takozvana borbenost nekih “borbenih” ljudi. “Oni izmisle svoju borbu, na silu joj nađu razloge, nadjenu ime, i bore se, bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.”
I, zaista, toliko je lakše mantrati o nametnutosti, anahronosti, pa čak ući na teren rasizma i govoriti o “protivprirodnosti” etničkih politika nego misliti i raditi na sebi. To jeste staviti prst na čelo i shvatiti da Dejton, sam po sebi, nije ništa katastrofično. I da se, zapravo, radi o ZAVNOBiH-u u novim uslovima. Istim onim uslovima koji nisu smetali Mustafićevim i građanskim političkim mentorima kada su podržavali nacionalizme koji su rastočili Sovjetski savez. Ili onim građanskim snagama koje nas i danas nastoje ubijediti da je ostanak u Jugoslaviji sa Slobodanom Miloševićem na čelu bio nemoguć, ali da je bilo sasvim prirodno, a ne protivprirodno, očekivati da će unitarna multinacionalna BiH sa Alijom Izetbegovićem na čelu biti vrlo moguća. Ili da je građanska politika borbe za državu centralizovaniju od one koju je predlagao Milošević, u tom smislu prirodnija od one, navodno, jedino odgovorne za rat.
S obzirom da nacionalizam nikada nije bio, niti će biti svodiv na neki prost zajednički mogući sadržilac, zbog čega u tolikoj mjeri satanizovati Dejton, mimo, naravno, njegovih autokolonijalnih aspekata? Radi se, sasvim sigurno o jednom od najuspješnjih mogućih integracija postkonfliktnih društava, koje, do sada, prirodno, produkuje isključivo političke, a nikako oružane krize. Dakako da je to tako samo zbog, zbiljski, a ne iz mašte Mustafića i građana, nametnutog, patronata međunarodne zajednice. Zbog čega, onda, jedan takav patronat ne iskoristiti za poštovanje, a ne rušenje jedinog mogućeg okvira za održavanje Bosne i Hercegovine i šanse da ona, kad tad, stasa kao društvo koje može opstati bez tog patronata, odnosno da sazre do mjere kada on više neće biti potreban?
Zbog čega je toliko teško shvatiti da je u politici najlakše biti pragmata kada su u pitanju tuđi, a nateže kada su u pitanju vlastiti principi? I da je takva igra vrlo prirodna, a ne neprirodna za sva složena društva? S tim da nije svejedno kako se igra. Godišnjica Dejtona se ove godine gotovo poklapa sa datumom vrlo izvjesne osuđujuće presude vrhovnom zapovjedniku VRS Ratku Mladiću, te ne treba sumnjati da će plitka pamet koja smatra da se istorija piše, a politika vodi, isključivo temeljem presuda, za, ma kako ozbiljne zločine, takvu igru ponovo zaigrati. Time dalje rastačući ono što je bilo vidno rastočeno prije nego što se dogodio i jedan zločin.
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.