Nije li jedna od najvećih zamki, koju nam je donio patrijarhat, ona koja, bilo izrijekom bilo između redaka- ističe lajt motiv kako žene nisu zainteresirane za tjelesnu ljubav jednakim intenzitetom koliko i muškarci? Muškarcima je to čak i dobro došlo kao argument kojim “opravdavaju” svoju osobnu nezainteresiranost. Maskirajući se u vječno ugrožene i gladne seksa ustvari su nedorasli. A sve pod parolom- Njima, ženama i nije naročito stalo. Ta je teza, naravno lažna, jer ženama je stalo, no čini mi se da se muškarac današnjice teško nosi s ravnopravnošću na toj platformi.
Višestoljetni mit o ženskoj seksualnoj nezainteresiranosti imao je i višestoljetnu potkrjepu – upravo zbog tog mita mnoge su žene stvarno i zazirale od spolnosti, plašile se, ponašale suzdržano, ili su odgojem i okolnostima bile formirane tako da je izbjegavaju, pa čak da ni ne misle o njoj. (Do pojave knjige Nency Friday „Moj tajni vrt“ 1968. godine znanstveno se tvrdilo da žene nemaju seksualnih maštarija, a one koje imaju – njih treba liječiti.) Zapošljavanje žena u ratnoj industriji u vrijeme Prvog svjetskog rata načelo je patrijarhalni svijet, ista pojava u vrijeme Drugog svjetskog rata ga je značajno uzdrmala, buntovničke šezdesete godine prošlog stoljeća začele su procese koji su ga dalje rastočivali, ali ipak još ne možemo reći da je patrijarhat iskorijenjen. (Prisjetimo se samo jedne naše nedavne ministrice koja je ponosno isticala da ustaje kad muškarac ulazi u sobu.) Šire socijalne okolnosti i zbivanja nužno se odrazuju i na intimnom seksualnom planu. Sad smo došli u situaciju da i u razvijenim zemljama nije dovoljno za preživjeti čak i ako oboje partnera radi, pa traže i dodatne poslove, i tek ćemo vidjeti kako će se to odraziti u odnosu među spolovima.
Da se obrasci ponašanja u seksualnim odnosima mijenjaju možemo se očigledno osvjedočiti ako pogledamo u povijesnim razmjerima nedavno snimljenog film Aleksandra Petrovića „Dvoje“ iz 1961. godine. Svojevremeno je bio vrlo popularan u cijeloj Jugoslaviji, na glasu po „slobodnijim“ scenama. Ljudi su ga očitavali kao romantiziranu, ali realističnu priču, prepoznavali su u njemu svoju svakodnevnicu ili ono što žele. Pogledajmo taj film usmjerivši pozornost na ponašanje ženskog lika u intimnim scenama. Ona je tada bila shvaćena kao strastvena žena. Kako se ona drži? Otprilike kao lutka iz izloga koja povremeno duboko uzdiše i sklapa oči prepuštajući muškarcu da „vodi igru“, a on se uopće ne ističe nekom maštovitošću ili posebnim poduzetništvom. Usporedimo li to s likovima iz suvremenih plitkih holivudskih ostvarenja, te nove žene su prema onim prethodnima kao oličenje agresivnih demona strasti. Usporedimo li pornografske filmove s početka šezdesetih godina i današnje, u starima ćemo vidjeti uglavnom klasičnu „misionarsku pozu“ u izmjeni s rjeđom „psećom pozom“ i vrlo malo oralnog seksa, pri čemu se žene stvarno ponašaju otprilike kao bezvoljno meso. U današnjim pornografskim filmovima glumice su aktivni faktor, naskakuju na partnere na sve načine, eventualno čak vode igru od početka do kraja. Danas više nitko ne može reći da „ženama nije stalo“.
Naravno da su žene zainteresirane za tjelesnu ljubav, ali teško možemo reći koji je spol zainteresiraniji. Čak i ako isključimo individualne razlike, preostaje problem da je to nemoguće izmjeriti, a još više da je priroda zainteresiranosti drugačija. Po svemu sudeći i žene i muškarci imaju dio zainteresiranosti koji je identičan, ali i dio po kojem se razlikuju. Značaj spolnosti za oba spola nije isti.
U uhodanom patrijarhalnom društvu muškarcu je vjerojatno bilo lakše ispunjavati svoju ulogu jer se točno znalo što se od njega očekuje, što ne znači da mu je bilo ni lako ni dobro. Danas je teže jer su neka očekivanja kontradiktorna, a neka je nemoguće ispuniti. (Nezaposleni muškarac teško može biti ravnopravan ženi-hraniteljici ako se očekuje da sve terete života snose pola-pola, pa i financijske.) Mnoge karakteristike seksualnih ponašanja plod su civilizacijskih tokova koji sa spolnošću nemaju izravnije veze od toga da je sve u životu povezano. Recimo, kad spominjete nedozrelost muškaraca, ne smijete ispustiti iz vida utjecaj masovnih medija, u prvom redu televizije. Televizijski program se radi tako da može zadovoljiti što širi krug publike, idealno je ono što može privući i što mogu pratiti oni od 7 do 77 godina. I oni to prate. Prva posljedica je da djeca ubrzano sazrijevaju kao ona stoka što na industrijskim farmama dorastu do pune veličine u trostruko kraćem roku od prirodnoga, a druga da odraslo stanovništvo do kraja života ostaje infantilno.
Poplava internetske pornografije također će utjecati na seksualno ponašanje muškaraca, a ima izvještaja da već i utječe, i to ne baš blagotvorno.
Upravo u ovom što je rečeno nalazi se nešto što me već dugo muči to jest zašto bi muškarac bio više ili manje seksualno privlačan ukoliko zarađuje ili ne. To jest ukoliko je žena privlačnija ako je i financijski slabija- u pravilu, znači li to da smo od izvorne seksualnosti ipak predaleko odmakli? Dragocjen bi mi bio odgovor na pitanje- Zašto muškarac sebe samoga doživljava u uskoj vezi s novčanikom- znači da je njegov libido ipak okljaštren društvom. I zašto se pojmovi jači i slabija (ekonomski i kroz društvenu pozicioniranost) uopće vežu uz tjelesnu ljubav? Je li nam to uistinu prirodno? Mislim da nije jer to bi značilo da ipak tražimo zaštitnika a ne ljubavnika, a muškarci potvrdu a ne partnericu. Ako je tome tako ne čudi gomila nesretnih brakova. Što opet znači da ljudi žive i umiru seksualno duboko nerealizirani.
Vlastita tjelesna ugoda samo je jedan od razloga zašto se ljudi svjesno upuštaju u seksualne odnose, pa čak nije ni nužan, uvijek prisutan razlog. Romantičnim, naročito mladim ljubavnicima teško je i uglavnom nepotrebno i nemoguće objasniti da i ekonomski razlozi imaju nekakvu ulogu, ali imaju. Kroz povijest su se ljudi ženili da bi spojili imanja, kraljevske porodice orođivale da bi proširile i učvrstile geopolitički utjecaj, i danas je brak – između ostaloga – i ekonomska zajednica. Ako ekonomsko-financijski razlozi nisu prisutni u početku, ako veza potraje možete biti sigurni da će kad-tad iskrsnuti. Čak i ako ne iskrsnu kao turbulentni faktor, uvijek su prisutni kao okvir ili potka. Utoliko ni muškarac niti žena nisu više ili manje SEKSUALNO privlačni ukoliko dobro zarađuju, ali su takvi poželjniji kao ŽIVOTNI partneri, pa to uključuje i seksualne odnose (premda je moguće životno partnerstvo i bez njih). Nepatvoreni, čisti seks bez ikakvih drugih primjesa vrlo je rijetka pojava. Pa i ono što se često može čuti od žena „samo iz ljubavi“ ili drugim riječima „prvo ljubav, pa seks“, zapravo znači da se upuštaju u spolne odnose da bi zadobile ili učvrstile nešto drugo – ljubav, što god im to značilo.
Čovjek je društvena životinja i možemo ga sresti isključivo u društvenim okolnostima društveno oblikovanog. Društvo utječe na libido, bilo da mu omogućuje nesmetano izražavanje, bilo da ga potiskuje, kastrira. Utječe i tako da ga oblikuje, kanalizira. Unutar društvenih okolnosti postoji i široki spektar individualnih iskustava koja ostavljaju trag, ali – naglašavam – spektar unutar zadanih okvira. Pojmovi „jači“ i „slabiji spol“ najvjerojatnije vuku porijeklo iz banalne fizičke snage. Muškarci su u načelu naprosto fizički veći i jači. Ta razlika je sama po sebi naprosto prirodna, ali ni ona se nikada ne može javiti van društvenih okvira. U tradicionalnim ratničkim i lovačkim društvima ta razlika je imala značajnih posljedica, u matrijahatnim miroljubivim zajednicama nije imala nikakvu ulogu.
Ne može se reći – naročito danas – da žene uvijek traže zaštitnika i hranitelja, a muškarci služavku i kuharicu, ali se malo tko buni ako ih pronađe. Seksualni partner koji je ujedno i hranitelj-zaštitnik vrjedniji je od onoga koji to nije. Obrni, seksualni partner koji NIJE hranitelj-zaštitnik manje je vrijedan od onoga koji to jeste.
Čovjek u svemu napreduje tijekom života, zaključujemo da se razvija i kao seksualno biće. Nije li ironično da upravo tijelo koje nam je, ipak potrebno, propada a da želja za užitkom raste kao i svijest o mogućnostima tjelesne ljubavi. Meni se to ponekad čini kao neka dobro podmetnuta biološka ironija. Zrela žena poželjeti će probati mnogo štošta što mlada djevojka neće, u pravilu, no zrela žena zbog fizičkog biti će manje privlačna- u prosjeku. I ovaj princip jednak je za oba spola.
Marksistička dijalektika uči da je svaki napredak ujedno i nazadovanje. U životnom ciklusu nakon razdoblja rasta i razvoja slijedi razdoblje slabljenja i propadanja. Pa ni razvoj nije jednocrtan – neki se razvijaju ukrivo. Pored toga, čovjek nije biće kod kojega je sve jedinstveno usklađeno – u nekim elementima može postajati sve bolji dok se u drugima istovremeno kvari. Recimo, što sam stariji, utvaram si da sam to pametniji. Drugim riječima, software mi je sve jači što je hardware mekši. Ima u svemu tome i ironije i apsurda i paradoksa; raznih literarnih figura. Život je općenito dobra građa za literaturu.
„Biološka ironija“ koju spominješ možda bi se mogla nazvati i „životnom pravdom“. U našem društvu u doba kad mladićima provru hormonima, kad bi – kako se ono kaže – jebali muhu u letu, djevojke im najviše uskraćuju. Kasnije, kako se muškarci uglavnom duže bolje drže od svojih vršnjakinja (one ranije ocvatu), one koje su prije odbijale odjednom bi rado dale, ali se vršnjacima s njima više ne da. Ima Boga, ima pravde! Žalosna je to pravda. Krivci bivaju kažnjeni za grijeh nečinjenja, ali to žrtvama ni na koji način ne nadoknađuje štetu, a žrtve se preobraćaju u nove krivce. Sve to ne djeluje ni preventivno, da se takve stvari drugima ne ponavljaju. Nad tom i takvom životnom pravdom nitko nema razloga likovati. Bilo bi bolje da je nema jer su svi sretni i zadovoljni. Ti isti muškarci koji su kasnijim godinama odbijaju svoje vršnjakinje istovremeno sline i cvile za nedostupnim mlađim ženama, ili se ne usude o njima ni sanjati. Općenito, život nije pravedna pojava.
Ranije smo govorili da mnogi ljudi kroz život zapravo ne uspiju izživjeti svoju seksualnost. Da. Čak i oni koji su imali bogat, raznovrstan, redovan i zadovoljavajući spolni život najčešće bi u konačnom rezimeu mogli reći da ono što im je uzmaklo uvelike nadmašuje sve ono što su realizirali.
Hm, ja u ovom posljednjem odgovoru iščitavam ostrašćen “napad” na ženski rod. Dapače osjećam se prozvanom uzvratiti lopticu pa reći da je u tom slučaju muškarcima tjelesna ljubav ipak samo tjelesna. Znači da im libido ipak ovisi o vanjskim podražajima a ne o njihovoj unutarnjoj erotskoj potrebi. Kako god rekli izgleda da nisu ni u kom slučaju jači spol kada je tjelesnost u pitanju. No kako su uglavnom, ipak, najpoželjniji partneri reklo bi se da ih treba pričekati da sazriju. To jest valjda treba dočekati da povežu ljubav, erotiku i potrebu u jednu cjelinu. Dakle, žene imaju izbor ili biti strpljive ili frustrirane.
Ma kakav napad? A kamoli na ženski rod! Ne razumijem što bi to značilo „tjelesna ljubav ipak samo tjelesna“. Tijelo se ne može pokrenuti bez svijesti, a svijest na sve reagira i nekakvim emocijama. Ni kiseli krastavac se ne može pojesti bez svijesti i bez nekakvih emocija. Čini mi se kao da u tvojim riječima čujem prizvuk teorija o dualizmu tijela i duše po kojima bi tijelo bilo nešto nisko, a duh nešto uzvišeno. Ako je to, to je bez veze. Tijelo bez duha je leš, za bilo što nesposoban. Tijelo bez svijesti je čovjek u nesvijesti, također erotski nikakav. Govorimo li o živom ljudskom stvoru pri svijesti, kod takvog/takve nema tijela bez duha niti duha bez tijela. Tijelo i duh ne samo da su jednako vrijedni, oni su zapravo jedno. Njihova razdvojenost postoji samo u našim predodžbama. Mi možemo reći za nekoga „divan duh u ružnom tijelu“, ili obrnuto, i možemo komunicirati s takvim izjavama i svi će znati što pod time mislimo, ali u stvarnosti su taj duh i tijelo jedno, dolaze samo zajedno u istom paketu. Naravno da libido ovisi o vanjskim podražajima, nema u tome ništa lošega niti u tome išta lošega i može biti. Moj libido se nikada nije mogao aktivirati na bukvu ili kozu, uvijek mu je potreban odgovarajući vanjski poticaj. Istovremeno libido živi i kao unutarnja potreba koja želi da naiđe vanjski podražaj čak i kada ga nema, kao što nijedan vanjski podražaj ne može ništa aktivirati ako (privremeno ili trajno) nema te unutarnje potrebe. Vidim da me se ovdje uzima kao nekakvog muškog glasnogovornika, ali mogu reći da sam uvjeren da ni kod žena nije drugačije. Izrazi „jači“ i „slabiji spol“ su po ovom pitanju sasvim neprimjereni, isto kao i „zrelost“. Naravno da ljubav, erotika i „potreba“ mogu doći kao jedna cjelina, ali to nije nužno. Postoji više vrsta ljubavi u kojima nema ni primjese erotike ili seksualnosti: roditeljska ili ljubav prema kućnim ljubimcima. Mogu zamisliti i dvoje invalida u čeličnim plućima koji se iskreno, duboko vole, a u njihovoj ljubavi nema praktične seksualnosti osim kao žalovanje što je nema, iako bi moglo biti i erotike i seksualnog naboja. Svi znamo da postoji potreba za spolnom aktivnošću čak i kad ljubavi nema, pa se ta potreba često utaži i u praksi. Ženski, i bilo čiji, izbor nije između strpljivosti i frustriranosti nego između mitova koji se ne mogu ostvariti i istine o stvarnosti u kojoj mogu biti djelatne.
Ljubav, tijelo, duša, eros, libido, potreba, spolovi, susretanja i razilaženja, sve kao koloplet ponude života. Nije li sukus svega u tome da ljudi budu sretni? A nisu. U ovome -nisu- pokušavam doći do odgovora, zašto nisu, ukoliko je to sve tako logično i od prirode ponuđeno. Uslijed crkvenog odgoja, koji je strahovito unazađuje razvoj, zatim brojnih društvenih uvjetovanosti događaju se i odvijaju ljudski životi, desetljeća dugih potiskivanja. Sve je naizgled tako jednostavno- priroda je dala i ponudila i potrebu i mogućnosti no u konačnici imamo nesretne ljude. Ljude, naravno da je potpuno svejedno muške ili ženske- dovoljno je reći ljude, koji potiru u sebi jedan od najvećih darova života, a to je ispunjenje putem seksualnosti. Naime seksualnost je u našim temeljima, to smo mi. Čovjek ukoliko ne bi jeo hranu umro bi. Pitam se što umire kada ne “hranimo” naš eros?
Sreća je samo jedan od sastojaka života; uvelike precijenjen, iluzoran, često dvojben, i sam pojam je višeznačan. Precijenjenost: plodan, konstruktivan, sadržajno bogat, smislen život može biti takav i bez sreće. Recimo da je Galileo Galilejo imao takav život, a teško da je mogao biti sretan čim je pogledao oko sebe, što ne znači da nije imao mnoge trenutke sreće u životu. Iluzornost: nitko ne može biti sretan dvadeset i četiri sata na dan, sedam dana tjedno, pedeset i dvije sedmice godišnje. Ne proizlazi li često nesreća upravo iz razočaranja što se ne može ostvariti nemoguće? S druge strane, i kad nije dobro možemo biti sretni da nije gore.
Dvojbenost: ako smo zdravi, uspješni, zadovoljeni i zadovoljni, zar uz to trebamo biti još i sretni ili to već jeste sreća? Naravno da jeste, ali sreća je i subjektivan osjećaj, pa zdravi, uspješni, zadovoljeni i zadovoljni mogu biti nesretni. Narkoman je jako sretan kad si zabije iglu. Pitanje je kakva je to sreća, koliko je dobra. Višeznačnost: netko vrlo nesretan može biti veliki srećković, dobiti na lutriji i izaći neozlijeđen iz saobraćajne nesreće u kojoj je sve skrhano. Naposljetku, razlikuju se stvarna sreća i osjećaj sreće.
Osjećaj sreće je prvenstveno binaran. Ili si sretna ili nisi. Tek ako jesi možeš stepenovati jesi li više ili manje sretna. Ako si nesretan možeš procjenjivati koliko si nesretan.
Naravno da svi želimo biti sretni što više, što češće, što duže vremena. Sreću se može pospješiti tako da kupi se loz, ode na izlet ili se vozi sa zavezanim pojasom.
Generalno se može reći ako želiš biti sretna ne mistificiraj, ne živciraj se, ne filozofiraj pretjerano i nepotrebno, ne pravi od muhe slona ni od banalnosti nauku, ne dramiti ni dramatizirati, bezrazložno komplicirati, ne cirkusirati.
Civilizacija je restriktivna, globalno i lokalno. Čitajmo Herberta Marcusea „Eros i civilizacija“. Jedan od osnova civilizacije je kanaliziranje seksualnosti. Nije pametno biti protiv civilizacije, ali je korisno osvijestiti koja su ograničenja nepotrebna, pretjerana, kontraproduktivna, izmjenjiva, postoje li alternative, odušci i olakšanja.
S jedne strane možemo govoriti o relativnosti i rastezljivosti sreće, s druge nema sumnje da je seksualnost ključna za nju. Bez zadovoljavajućeg seksualnog života možeš biti zadovoljna, ali teško sretan. Ako si seksualno zadovoljen, sreća ti ni nije potrebna. Kad je sve kako treba, pa ti sreća nije potrebna, obično i ona dođe. Zapravo, dolazimo do toga da je najpotrebnija kad je nema – velike li mudrosti! Slično kao s novcima: novac kvari ljude, naročito one koji ga nemaju. Naravno da čovjek može živjeti i funkcionirati bez seksualnosti, ali kad bi mogao birati samo zatucana budala bi tako nešto odabrala. Što umire kad ne „hranimo naš eros“? Sve. U najboljem slučaju sve je kao jelo bez začina, u najgorem čovjek gubi tek i vene.
Hana Konsa
Izvadak iz započetog ali nedovršenog romana, preneseno s bloga Pere Kvesića
“Prvi puta ju je vidio nekoliko mjeseci ranije. Hodao je jednom od onih ulica što se sa sjevera spuštaju na Ilicu i već je bio dvadesetak koraka do krkljanca tramvaja, automobila i prolaznika koji se kovitlajući razvlačio od centra grada do Črnomerca kada ju je ugledao kako mu presijeca put prelazeći raskršće. Plamena boja raskošne crvene kose sjevnula je kao eksplozija bombe. Zablenuo se nevjerujući da je tako šta moguće, a ipak – bila je stvarna, gledao je svojim očima. U mozgu kao da mu je nastao kratki spoj. Pogriješio je u koraku, spotaknuo se i zamalo pao.
Ona je prešla ulicu i zamakla za ugao. U glavi mu se kovitlalo, u grudima tuklo i jedva je obuzdavao noge koje su ga vukle da potrči za njom. Takva ženska je sve o čemu je oduvijek sanjao, zbog nje bi sve napravio ili sve napustio. Zaokrenuo je za ugao iza kojeg je ona nestala, iako je prvotno kanio u suprotnom smjeru.
Zaprepastio se kao da je ulovljen u kakvoj sramnoj opačini. Ona se zaustavila desetak metara dalje i posmatrala neki izlog. Shvatio je da joj mora prići, da je ovo jedina prilika. Propusti li je ne samo da neće biti druge, već je najvjerojatnije više nikada neće ni vidjeti. Imao je svega nekoliko koraka da smisli kako će joj se obratiti, munjevitom brzinom smjenjivale su me se najluđe ideje – i već ju je prošao.
Odahnuo je, a onda se postidio osjetivši se skrajnje glupo. Bio je na rubu toga da se ponese kao skrajnji prostak ili manijak, kao nedoraslo derište, i – evo – ide u pravcu kamo nije želio. Pomislio je da se okrene i vrati, ali se prepao da će ona primjetiti šta radi, shvatiti šta mu se dogodilo, da će ispasti smiješan pred tom neznankom i – najgore – da će je ponovo pogledati, ali će ovaj puta i ona vidjeti njegovo lice, a bio je uvjeren da ništa ne može sakriti.
Kao izlaz ukazao mu se neki dućan do kojega je naišao. Naglo je zaokrenuo u njega, našao se usred samoposluživanja bez košarice u ruci i pitao se: da li da kupi nešto bespotrebno ili da naprosto pričeka nekoliko trenutaka dok ona prođe dalje Ilicom, te nakon toga izađe i zaputi se svojim putem. A onda je spazio – trgovac ispred njega se uspravio podigavši teški sanduk da ga premjesti i ukočio se s teretom u zraku zapiljivši se preko njegovog ramena, razjapio je usta a vilica mu pala na prsa, odužilo mu se lice; dvije prodavačice iza pulta su prekinule pričanje i zagledale se ka ulazu; neki kupci su se uzmuvali, drugi izokrenuli glave… Shvatio je da je i ona ušla za njim.
Zgrabila ga je panika. Osjetio se ulovljenim u klopci. Pojurio je između stalaža s naslaganom robom glavom bez obzira. Učas se našao u dnu dućana, u slijepom odvojku, ne znajući kamo dalje. Naglo se okrenuo.
Ona mu je prilazila tražeći nešto na policama. Ukočio se i pognuo glavu. Prišla mu je. Pravio se da usredotočeno posmatra nešto na dnu stalaže i vidio je samo rub njezine talasaste suknje ispod kojeg su izvirivala koljena i nepojmljivo dugi i savršeno oblikovani listovi nogu. Upijao je očima liniju njezinih članaka i rista koji se oblio nad cipelicama s tako visokim petama da je izgledalo nevjerojatno da u njima uopće može hodati, a kamoli tako sigurnim i plešućim korakom kojim je prelazila raskršće kada ju je prvi puta ugledao.
Ona se okrenula i udaljila. Ostao je uzdrhtan i slomljen, postiđen pred samim sobom. Ne sjeća se ni kako je izišao iz tog dućana, ni kako je stigao do svog parkiranog automobila. Svalio se na sjedište, sklopio oči i pokušavao pribrati, ali pod spuštenim kapcima iskrsavala mu je samo njezina slika izazivajući bolnu prazninu očaja u želucu.”
http://piprpr.blog.hr/2006/03/index.html