Trenutno se nalazim u najneutralnijoj zemlji na svijetu. U zemlji koja graniči sa silama kao što su Njemačka, Francuska i Italija. U zemlji u kojoj s navršenih osamnaest godina građani dobivaju Marschbefehl i trebaju odslužiti određeni vremenski period u vojsci. Ovdje se od donošenja federalnog ustava 1848. godine formiraju Federalna vijeća (vlade na razini Konfederacije) u kojima oduvijek sjede ministri koji dolaze iz liberalnih stranaka. Sve do kraja 19. stoljeća Švicarska gotovo da nije upoznala „koalicijsku“ vladu. Nakon toga, u sastav ulaze stranke centra, ili „narodnjaci“. Sredinom 20. stoljeća, pred kraj Drugog svjetskog rata, u sastav Federalnog vijeća redovito ulaze i socijaldemokrati, koji će s liberalima i narodnjacima dugo voditi zemlju. Tek u posljednja dva desetljeća u Federalnom vijeću sjedi i desničarska stranka, Schweizerische Volkspartei, čiji se program temelji na antieuropeizmu, načelu neutralnosti, antiimigracijskoj politici i slobodnom tržištu. Nijedan totalitarizam nije se približio stabilnom švicarskom političkom sustavu.
___________________piše: Ivan Pepić
Unatoč toj brutalnoj sreći, i u ovoj državi tzv. internacionalisti, progresivci, antifašisti ili, tako ih zovem, „mlade snage“ traže Istinu i remete mir pokojnih švicarskih velikana koji su se znali oduprijeti bilo kakvom koaliranju u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Formiravši razne Komunističke partije na kantonalnim razinama definitivno izluđuju svoje roditelje, bogate liječnike ili obiteljske poduzetnike sa stoljetnom tradicijom. Progresivci ili „mlade snage“ nikad ne spavaju: kad su izbori u Venezueli ili bilo gdje u Južnoj Americi, oni s majicama Che Guevare, Fidel Castra i Eva Moralesa paradiraju po trgovima i dijele lekcije o važnosti tih izbora; kad ruski separatisti u Ukrajini proklamiraju državu u državi, „mlade snage“ slave i proklinju kijevski i američki nacizam, noseći zastavice i šalove s likom druga Lenjina, simbolima Sovjetskog Saveza i Vladimira Putina; kad Hamas raketira izraelski teritorij, i kad izraelske snage odgovore još brutalnije, onda se manifestacijama s palestinkama oko vrata bore protiv Izraelaca; svi su uz Bašara al-Assada kad fašisti iz SAD-a podrže demokraciju u toj državi. Teško je objasniti ovu borbu na više fronti „mladih snaga“ kojih je sve više u demokratskom svijetu i koji, umjesto da uživaju i usavršavaju plodove liberalne demokracije, kao da žele živjeti u najmračnijim vremenima totalitarizama.
Jedan element o kojima progresivni moralisti also known as internacionalisti ne raspravljaju jest komunistički antisemitizam. Nakon što je Europa oslobođena zahvaljujući raznolikim antifašističkim pokretima i velikoj ruskoj ofanzivi s istoka, antisemitska priča, izgledalo je, završava. Nacisti su na najogavnije načine ubijali milijune Židova, dok su Rusi oslobodili preživjele. Demokratska Europa odlučuje kažnjavati sve one koje negiraju holokaust. Je li i Sovjetska Rusija, kojoj se klanjaju mnogi mladići diljem zapadne Europe, postupila tako? Nije. Ipak, do Lenjinove smrti stvari su bile drugačije. Winston Churchill je zapisao kako „se ne može zanemariti uloga Židova u formiranju boljševizma i u uspjehu Ruske revolucije“. Povjesničar Rapoport zapisuje kako je Lenjinov Politbiro bio pretežito židovski, a Ovadia tvrdi kako su u dirigiranju gulaga ključne pozicije držali Židovi, što i ne čudi jer sam Lenjin je bio židovskog porijekla. Slično je bilo i u Čehoslovačkoj, Poljskoj i Mađarskoj (Béla Kun je također bio židovskog porijekla, a kasnije ga je Staljin dao likvidirati). Generalno gledajući u stvaranju komunističkih država osobe židovskog porijekla bile su itekako predstavljene, i to na svim razinama vlasti. Takvo je stanje stvaralo tenzije i sukobe između slavenskog stanovništva i židovskog pučanstva. Mlada lica nove intelektualne ljevice veličajući komunističke drugove od SSSR-a, Jugoslavije i Poljske u borbi protiv cionizma ne uzimaju u obzir da su ti lideri poticali na stvaranje židovskog Izraela, do te mjere da je ministar vanjskih poslova Izraela Shertok izjavio kako se Sovjetski Savez „u Vijeću Sigurnosti ne ponaša samo kao saveznik, nego kao i naš poslanik“, dok je izraelski lider ljevičarske stranke Mapam izjavio kako je „cionizam uspio samo zahvaljujući Ruskoj revoluciji“, osobito ako se uzme sovjetska pomoć u arapsko-izraelskom ratu.
Ipak, kako nas uči stari i dobri Heraklit, stvari se uvijek mijenjaju. Na židovsku populaciju u Sovjetskom Savezu počinje se gledati kao na teret, pa se postepeno isključuju iz svih važnijih političkih funkcija, osobito iz Politbiroa. Poznata Staljinova izjava kako je „svaki Židov nacionalist, potencijalni tajni agent SAD-a“ i da se „među židovskim liječnicima nalaze mnogi nacionalisti“ dolijeva ulje na vatru i uvodi u još žešću antisemitsku kampanju u Sovjetskom Savezu. Staljin 1952. naređuje ubojstvo 13 židovskih pisaca, a u siječnju 1953. godine u Pravdi objavljen je članak Pod krinkom doktora-profesora: tajni agenti i ubojice, u kojem se Židovi optužuju za ubojstva pojedinih sovjetskih političkih lica. Takve su laži naravno bile netočne i bile su samo dio antisemitske kampanje. CK Komunističke Partije Sovjetskog Saveza prisilio je iste godine, pod klasičnim pritiskom, poznate ruske Židove da potpišu otvoreno pismo u kojem je stajalo da u SSSR-u ne postoji antisemitizam. Naravno, to se kasnije koristilo za propagandu. Knjiga Trofima Kichka iz 1963. (Judaizam bez uljepšavanja) govori o Židovima kao o ljudima koji su uvijek na strani krupnog kapitala i koji služe bogatim klasama, dok je hebrejski kult trgovina, a Židovi su reakcionari. Nakon nekoliko godina Kichko dobiva posebnu nagradu od predsjednika ukrajinskog Sovjeta, a 1968. proširuje svoj opus knjigom Judaizam i cionizam. Godinu dana nakon toga u sovjetskoj Rusiji izlazi djelo Oprez: cionizam!. Ovakvi su naslovi specifični za sve totalitarizme, od nacionalsocijalizma do komunizma. Ne uočavam razliku između ovih naslova iz doba komunizma i onih iz najmračnijih nacističkih vremena u Njemačkoj. Danas ove pamflete zamjenjuju razne karikature, a mnogi se nekritički upravo pozivaju na njih.
Nekritički, jer kao i svi totalitaristi, opet, kao i nacisti i komunisti, ne uzimaju u obzir činjenice kao na primjer kako je Mahmud Abbas (suosnivač zloglasne Fatah) doktorirao 1982. na jednom od moskovskih sveučilišta s tezom kako je broj Židova koji su stradali u holokaustu preuveličan. Mnoge „mlade snage“ nikad neće uzeti u obzir kako je od 2012. godine do danas oko 2.500 Palestinaca ubijeno od Assadove vojske i da ti isti Palestinci jedva preživljavaju po izbjegličkim naseljima diljem Sirije, te da moraju bježati nelegalno u Libanon. Zašto nitko od njih nikad nije optužio Assada za ubojstva tih Palestinaca? Zašto se nitko nije pitao zašto im Assad ne pruža pomoć? Zašto Palestinci iz Gaze vrijede više od Palestinaca iz Sirije? Ili, zašto je nacistički antisemitizam loš (svi, a posebno lijeva intelektualna elita zna sve o njemu), a onaj komunistički nije tako loš, iako je dokazano da je on bio itekako prisutan i krut? Također, možemo pitati sveprisutne internacionaliste zašto kad Evo Morales legalizira dječji rad nitko ne stane u obranu djece, dok je za dječji rad u Bangladešu kriv nehumani kapitalizam koji se pretvara u fašizam? Ukratko, značajan dio suvremenih analitičara, profesora, a posebno studenata, nekritički i s dvostrukim standardima ocjenjuje iste fenomene, bazirajući se ne na postojeće teorije, nego na vrijednostima i subjektivnim preferencijama kako bi legitimirali vlastite (totalitarne) ideologije, što dodatno opterećuje tragične događaje kao one u Palestini.
Svaka žrtva ima svoj DNK i vlastitu povijest. Prema žrtvama terora bismo se trebali odnositi partikularno, bez ideološkog ili bilo kakvog drugog poopćavanja, jer bi to dovelo do mogućih osveta i drugih izazova, kao što je nemogućnost sklapanja mira. To bi ujedno moglo vrijediti i za hrvatsku povijest, posebno kad se gledaju žrtve ustaškog ili Titovog terora. Ili, ako baš hoćete, parafrazirajući Ivu Banca, totalitarizmu se ne odgovara totalitarizmom, nego demokratskim djelovanjem. Nažalost, to nije jasno „mladim snagama“ koji će učiniti ama baš sve kako bi opravdali propalu totalitarnu ideologiju iz koje su crpili ili crpe trule ideje i razne povlastice. Čineći to oni jednako opravdavaju djelovanja i Hamasa i Netanyahua, i Assada i islamskih fundamentalista, i ustaša i Titovih komunista. Hoće li im to biti jasno? Hoće, ali kad prestanu veličati razne drugove diljem svijeta i odluče se za iskreno antitotalitarno djelovanje.
poskok.info