Bakir Izetbegović ali i šira bošnjačka javnost gotovo svakodnevno ulazi u sukob s činjenicama kad je u pitanju politički položaj Hrvata u BiH. U cilju pretvaranja Federacije BiH u unitarni entitet s bošnjačkom dominacijom, Izetbegović je spreman gaziti preko neoborivih činjenica i ustvrditi kako „Hrvati imaju i više vlasti nego što im pripada“. Stoga donosimo analizu kojom ćemo precizno pokazati u čemu se to točno ogleda politička majoriziranost Hrvata u BiH. Pored toga, Hrvati u BiH su majorizirani i u drugim sferama društvenoga života, o čemu ćemo posebno pisati, no ovdje ćemo se fokusirati samo na političku obespravljenost.
___________piše: Jurica Gudelj I Dnevnik.ba
Već duže vremena u bošnjačkoj se javnosti provlači teza kako Hrvati u BiH nisu politički majorizirani, kako ne stoje tvrdnje da im se otimaju političke pozicije i kako zapravo imaju više vlasti nego što im pripada. Bakir Izetbegović, predsjednik SDA i bošnjački član Predsjedništva BiH je jedan od najglasnijih, ali nikako ne i jedini, zagovornika navedenih teza.
Tako je Izetbegović nedavno u intervjuu sarajevskim medijima na pitanje „koliko je ta priča o majorizaciji Hrvata realno utemeljena“ rekao sljedeće:
„Ma, nije. Da vam kažem, brojke to potpuno demantiraju. Prije svega, Hrvati majoriziraju druge tamo gdje su oni većina u kantonima, gdje imaju 50-60 posto, pretvore to u 100 postotnu vlast. U FBiH, gdje ih je nekih 22 posto, imaju 40 posto pozicija, to je značajan broj pozicija. Dakle, nerazmjerno više imaju ministara i naniže te bitne pozicije. Drže poluge čitave. Recimo financije, kompletnu vertikalu financija, dugo, od Daytona do danas. Dalje, na državnom nivou mislim da je Hrvata nekih 12 posto, imaju paritet, dakle 33 posto, stotine pozicija. Tako da to zaista ne ‘pije vode’, ne stoji takva tvrdnja hrvatske strane. (…) Mislim da se gospodin Čović i HNS boje da bi moglo doći do toga (majorizacije, op.a.), jer Bošnjaka je tri ili u perspektivi četiri puta više nego Hrvata, da bismo mi mogli početi tako da im biramo predstavnike na raznim nivoima i zato je pomalo i bio neki jak pritisak s njegove strane u ovom mandatu kad je bio neizbježan da neke stvari, kako on vidi, definitivno riješi za hrvatski korpus“.
Riječ je o tezama koje Izetbegović izrekao više puta. No, činjenice su ipak bitno drugačije. Stoga pogledajmo u čemu se to točno ogleda politička majoriziranost Hrvata u BiH.
Barryevi amandmani
U BiH se dulje od 20 godina sustavno provodi politika dekonstituiranja Hrvata. Ustavna i politička prava koja su Hrvati dobili Washingtonskim i Daytonskim sporazumom značajno su umanjena. Posljedice ove politike su pogubne i za sami biološki opstanak Hrvata. Gubljenje političkih prava nosi i ekonomsko, financijsko i kulturno slabljenje, te konačno iseljavanje ili asimilaciju.
Šef misije OSCE-a u BiH Robert Barry je 2000. godine nametnuo prvi set amandmana na Izborni zakon koji su doveli do erozije ustavnih i političkih prava Hrvata u BiH.
Do 2000. godine, samo su hrvatski zastupnici u županijskim skupštinama mogli glasovati za hrvatske izaslanike u Domu naroda Parlamenta FBiH (isto je vrijedilo i za Bošnjake). Barryevim amandmanima je uvedeno pravilo da svi zastupnici u županijskim skupštinama, bez obzira na nacionalnost, mogu predlagati i birati sve zastupnike u županijskim skupštinama za Dom naroda Parlamenta FBiH. Ovom promjenom je dozvoljeno bošnjačkim zastupnicima da glasaju i biraju hrvatske (ali i srpske i ostale) zastupnike u županijama u kojima su oni većina (pet od deset županija u FBiH). Time je po prvi put direktno prekršena izborna volja i ustavna prava hrvatskog u BiH.
Spomenuti amandmani su nametnuti samo mjesec dana prije općih izbora 2000. godine. Posljedica ovih amandmana je bilo formiranje vlade „Alijanse za promjene“.
Alijansa
„Alijansa“ se je sastojala od devet bošnjačkih stranaka (SDP, SzBiH i sedam manjih stranaka) i samo jedne hrvatske stranke NHI, koja je bila osvojila manje od 1 posto glasova u FBiH i samo jedan mandat. Iako je HDZ BiH osvojio preko 18 posto svih glasova u FBiH, dakle, ogromnu većinu svih hrvatskih glasova i 25 mandata, ta stranka koja je tada predstavljala oko 90 posto svih Hrvata u FBiH bila je izbačena iz vlasti.
Kao odgovor na „Alijansu“ i izbacivanje legitimnih hrvatskih predstavnika iz vlade FBiH, HDZ BiH je pokrenuo samoupravu, koju je ugušila međunarodna zajednica. Vlada „Alijanse“ je vladala dvije godine Federacijom BiH. U tom razdoblju Hrvati nisu imali legitimne predstavnike u vlasti zajamčene Ustavom, i ovaj period je bio uvod u daljnje amandmane OHR-a koji su u potpunosti erodirali ustavna prava Hrvata u BiH.
Odluka o konstitutivnosti na cijelom teritoriju BiH
Godine 2000. Ustavni sud BiH je donio povijesnu odluku o konstitutivnosti naroda u BiH. U ovoj odluci, Ustavni sud je presudio da su sva tri konstitutivna naroda konstitutivna i jednakopravna na cijelom prostoru BiH. Do tada, iako su sva tri naroda bila konstitutivna na državnoj razini, u Republici Srpskoj su samo Srbi bili konstitutivni, a u Federaciji BiH samo Bošnjaci i Hrvati.
Ovom odlukom Ustavni sud je jasno istaknuo kako je konstitutivnost i jednakopravnost tri konstitutivna naroda temeljno načelo Ustava BiH kojem se svi zakoni i akti (uključujući i entitetske ustave) moraju povinovati.
Ova odluka je imala dalekosežne posljedice, jer je Ustavni sud naložio i FBiH i RS da izmjene svoje ustave i promjene način na koji funkcioniraju političke institucije i izbori. Odluka je amandmanima visokog predstavnika Wolfganga Petritcsha nametnuta i u FBiH i u RS kada je njihova legislativna tijela nisu uspjeli do kraja implementirati.
Iako je odluka potvrdila ravnopravnost hrvatskog naroda na cijelom teritoriju BiH, njena implementacija je kroz nametnute amandmane OHR-a otišla u potpuno suprotnom pravcu od slova i duha Daytonskog i Washingtonskog sporazuma. Odluka je implementirana na način da je de facto omogućeno Bošnjacima upravljanje FBiH bez obzira na hrvatsku (ili srpsku) izbornu volju. Također, u RS Hrvati i Bošnjaci nisu dobili punu jednakopravnost te Srbi i danas sami vladaju RS-om. Iako je sama odluka Ustavnog suda bila dobra za Hrvate i pratila je duh Daytona, njena implementacija ih je u potpunosti obespravila.
K tomu, visoki predstavnik Wolfganga Petritcsh je 2002. godine nametnuo amandmane na Ustav FBiH koji su obespravili Hrvate i omogućili Bošnjacima da biraju hrvatske (ali i srpske i ostale) predstavnike u Domu naroda Parlamenta FBiH. Također, promjene u vladi FBiH su oduzele prava i političku moć hrvatskom narodu u entitetu u kojem živi preko 90 posto svih Hrvata u BiH.
Manipuliranje Domom naroda
Do 2002. godine Dom naroda Parlamenta Federacije BiH se je sastojao od po 30 bošnjačkih i hrvatskih izaslanika dok su Ostali bili zastupljeni proporcionalno njihovom broju prema popisu iz 1991. godine. U taj broj bili su uračunati i Srbi.
No, nakon 2002. godine Dom naroda Parlamenta Federacije BiH se sastoji od po 17 bošnjačkih, hrvatskih i srpskih izaslanika dok Klub Ostalih broji sedam izaslanika.
Smanjenje broja hrvatskih izaslanika s 30 na 17 samo po sebi nije problematično. Ipak, zbog Barryevih amandmana iz 2000. godine, uvedeno je pravilo da se najmanje jedan zastupnik svakog od tri konstitutivna naroda mora izabrati u svakoj od županija.
To je dovelo da apsurdne situacije u kojoj 24 Hrvata u Bosansko-podrinjskoj županiji (Goražde) biraju isti broj izaslanika (jedan) kao i 33.600 Hrvata u Posavskoj županiji. Stoga, „hrvatski“ zastupnik u Domu naroda iz Goražda uvijek biva izabran bošnjačkim glasovima na način da bošnjačke stranke na svoju listu stave Hrvata za kojeg glasuju Bošnjaci, ili, što je još češći slučaj, bošnjačke stranke na listu stave Bošnjaka koji da izjavu da je Hrvat i kao takav bude izabran isključivo bošnjačkim glasovima. Jasno je, pak, kako 24 Hrvata iz Goražda nikada ne mogu izabrati svoga legitimnog predstavnika.
Ovi amandmani su omogućili Bošnjacima da u Dom naroda Parlamenta FBiH izaberu sve članove klubova Bošnjaka i Ostalih, potom dvije trećine srpskih izaslanika te jednu trećinu hrvatskih.
Za usvajanje odluka u Domu naroda FBiH potrebna podrška najmanje jedne trećine izaslanika iz svakog kuba. Budući da Bošnjaci de facto mogu kontrolirati sva četiri kluba u Domu naroda Parlamenta FBiH, jasno je da odluke mogu donositi ne uvažavajući stavove legitimno izabranih hrvatskih političkih predstavnika a time i stavove hrvatskoga naroda.
Nadalje, s obzirom da čine 70 posto populacije FBiH, Bošnjaci uvijek imaju dvotrećinsku većinu u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH. Dakle, Bošnjaci potpuno samostalno kontroliraju oba doma Parlamenta FBiH. U tom smislu FBiH je već danas entitet s izraženom bošnjačkom dominacijom.
S obzirom da je za izbor Predsjednika i Vlade FBiH dovoljno imati potporu samo jedne trećine izaslanika u nacionalnim klubovima Doma naroda te natpolovičnu većinu u Zastupničkom domu, Bošnjaci mogu izabrati Predsjednika FBiH i imenovati Vladu FBiH bez hrvatskih predstavnika. To se je već dogodilo dva puta, 2000. godine (tzv. Alijansa) i 2011. godine (tzv. Platforma).
„Otimanje“ Vlade FBiH
Petritcshevi amandmani su također promijenili i sastav Vlade FBiH. Broj hrvatskih ministara je smanjen na pet od ukupno 17, čime je prekršen originalni paritet dogovoren Washingtonskim sporazumom, a ukinute su i pozicije zamjenika ministara čime su najviše izgubili Hrvati koji su imali najviše zamjenika.
Ukinut je princip donošenja odluka u Vladi konsenzusom svih naroda. Prije su hrvatski ministri morali odobriti sve odluke, dok je danas moguće da Bošnjački ministri prostom većinom donose sve odluke na sjednicama Vlade, odnosno, da preglasaju sve hrvatske ministre u Vladi FBiH.
Fenomen Komšić
I dok su nametnute izmjene Ustava FBiH imale daleko teže posljedice na Hrvate u BiH kroz vladavinu „Alijanse“ i „Platforme“ u FBiH, najveći simbol majorizacije Hrvata u BiH je zasigurno izbor Željka Komšića kao hrvatskog člana predsjedništva u mandatima 2006.-2010. i 2010.-2014. Ovaj slučaj danas je kolokvijalno poznat i pod nazivom fenomen Komšić.
Kao kandidat SDP-a, većinski bošnjačke stranke, Komšić je osvojio preko 116.000 glasova na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva 2006. godine. Te godine svi kandidati za hrvatskog člana Predsjedništva su osvojili oko 294.000 glasova, što je za oko 100.000 glasova više nego na izborima 2002. godine. Taj „ višak“ od 100.000 glasova su bili glasovi Bošnjaka koji su glasovali za Komšića.
No, 2010. godine Komšić je osvojio čak 337.000 glasova. Pri tom nije ostvario zapaženiji rezultat niti u jednoj općini u kojoj su Hrvati većina. U isto vrijeme, u općina gdje su Bošnjaci većina osvojio je gotovo pa sve svoje glasove. Primjerice, u Kalesiji gdje živi samo 20-ak Hrvata, Komšić je 2010. osvojio preko 7.000 glasova. Ako svima fenomen Komšić nije bio jasan 2006. godine, 2010. godine je i matematički svima bila jasno da su Komšića izabrali Bošnjaci. Analize su pokazale kako je Komšić tada dobio oko 98 posto bošnjačkih i dva posto hrvatskih glasova, donosno, 330.000 bošnjačkih i 7.000 hrvatskih glasova.
Time je postalo jasno da se trenutni izborni zakon mora promijeniti, jer on omogućava Bošnjacima da izaberu i bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
Platformaška prijevara
2011. godine bošnjačke stranke SDA i SDP su, skupa s dvije „hrvatske“ stranke koje su osvojile manje od 15 posto svih hrvatskih glasova u FBiH, oformili ilegalnu i protuustavnu Vladu u FBiH, koja je kasnije postala poznata pod nazivom platformaška Vlada FBiH.
Bošnjaci i njihovi partneri su kontrolirali pet od sedamnaest hrvatskih izaslanika u Domu naroda FBiH. Da bi se izabrao Predsjednik FBiH, a time poslije i oformila vlada, potrebna je bila potpora barem šest hrvatskih izaslanika u Domu naroda, jer za usvajanje bilo koje odluke potrebna je podrška jedne trećine izaslanika svakog kluba.
Kada su stranke „Platforme“ pokušale izglasati Predsjednika FBiH i oformiti vladu bez ustavno potrebne potpore hrvatskih zastupnika, Središnje izborno povjerenstvo je poništilo izbor tih ilegalnih predstavnika izvršne vlasti u ožujku 2011. godine.
No, tad je visoki predstavnik Valentin Inzko iskoristio svoje „bonske ovlasti“ i poništio odluku SIP-a. Time je dao potporu neustavno i nelegalno izabranim predstavnicima izvršne vlasti tzv. Platforme i pogazio izbornu volju 85 posto Hrvata u FBiH.
Tijekom vladavine platformaša položaj hrvatskog naroda u FBiH se dodatno pogoršao, posebno položaj hrvatskih branitelja koje je tadašnji ministar branitelja FBiH Zukan Helez diskriminirao kroz revizije.
Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu „Ljubić“
1. prosinca 2016. godine Ustavni sud BiH je donio odluku U-23/14 (Ljubić) prema kojoj je Izborni zakon BiH diskriminatoran prema konstitutivnim narodima. Ova odluka potvrđuje da su zastupnici u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH predstavnici konstitutivnih naroda, a ne predstavnici županija. Ustavni sud je naložio Parlamentarnoj skupštini BiH da u roku od šest mjeseci izmijeni Izborni zakon kako bi osigurala da izaslanici u Domu naroda Parlamenta FBiH i PS BiH budu uistinu legitimni politički predstavnici konstitutivnih naroda.
Nadalje, ova presuda je stvorila i pravni presedan po pitanju Predsjedništva BiH. U paragrafu 47 presude Ustavni sud jasno kaže da ista pravila za legitimne političke predstavnike vrijede na svim administrativno-političkim razinama.
Ovime je Ustavni sud neizravno naložio da se izmjeni i način izbora hrvatskog člana Predsjedništva te da se osigura legitimno predstavljanje Hrvata i na toj razini. Jedini prijedlog izmjena Izbornog zakona koji je poslan u parlamentarnu proceduru unutar propisanog šestomjesečnog roka bio je prijedlog hrvatskih zastupnika koji je najprije blokiran, a kasnije i odbijen od strane bošnjačkih zastupnika u Zastupničkom domu PS BiH.
Budući da Parlamentarna skupština BiH nije uspjela donijeti amandmane na Izborni zakon u roku od šest mjeseci koji je postavio Ustavni sud, Ustavni sud BiH donio je novu odluku 6. srpnja 2017. godine. Tom odlukom su van snage stavljeni dijelovi Izbornoga zakona kojima se regulira izbor izaslanika u Dom naroda FBIH.
Posljedično, to znači kako trenutno ne postoji valjani legalni mehanizam za izbor izaslanika u Domu naroda FBiH, a time i hrvatskih i bošnjačkih izaslanika u Domu naroda PS BiH.
Bošnjačkim je strankama, pak, cijelo vrijeme neprihvatljivo načelo da jedan konstitutivni narod drugom ne bira političke predstavnike.
Izetbegović u sukobu s činjenicama
Bošnjačka politika već dulje vremena ne vodi nikakvoga računa o činjenicama, dokumentima, presudama, a posebno ne vodi računa o potpisanim sporazumima.
Stoga ni ne čudi da Bakir Izetbegović priča bajke o tomu kako Hrvati u BiH nisu majorizirani, nego, štoviše, da imaju i viška prava.
No, Bosna i Hercegovina je moguća jedino kao država u svemu jednakopravna konstitutivna naroda. Sve osim toga vodi urušavanju bh. društava i bh. institucija, čemu upravo danas i svjedočimo.
Hrvatska javnost vjeruje kako je konačan cilj bošnjačke politike na ruševinama Federacije BiH izgraditi vlastiti nacionalni entitet u kojem Hrvati ni formalno neće biti priznati kao tvorbeni narod. To je uostalom i otvorena predizborna poruka niza bošnjačkih stranaka.
U ime tog cilja, Bakir Izetbegović ne preže ni od laži i spreman je uporno ponavljati bjelodane neistine. Problem je, pak, što bošnjačka javnost vjeruje njegovim ocjenama i tako onemogućava bilo kakvu argumentiranu raspravu o temeljnim društveno-političkim problemima s kojima se BiH suočava.
Među konstitutivnim narodima u BiH moraju biti „čisti računi“ jer samo tako možemo krenuti ka nekoj svjetlijoj budućnosti.