O Zoranu Galiću, čovjeku s crvenom Interpolovom potjernicom, mogli bismo napisati vodič pod naslovom “Kako živjeti pod optužnicom i pritom ne izgubiti na kvaliteti života”. Prema Raportu, Galić već mjesecima bezbrižno balansira između Imotskog i Makarske, dok pravosuđe BiH gleda prema granici i duboko uzdiše, a hrvatski sudovi poput dobrog domaćina poručuju: “Samo vi ostanite, nema žurbe.”
Snimljen u trgovačkom centru u Makarskoj, Galić djeluje kao čovjek bez briga. Njegova kolica, nagađamo, puna su osnova za miran bijeg: kruh, mlijeko i ono ključno – debela granica između njega i pravosuđa BiH. Jer, zašto bježati dalje kad su hrvatski sudovi odlučili da ga neće izručiti zbog državljanstva?
Makarska terapija za kroničnu neodazivnost
Galićevi odvjetnici tvrdili su kako je na liječenju u Hrvatskoj. Iako nije jasno što točno liječi, pretpostavljamo da je riječ o kroničnom sindromu neodazivanja na sudske pozive. Obavještajni podaci otkrivaju da je smješten u bratovim apartmanima u Makarskoj, gdje mu klima očito izuzetno pogoduje.
Praksa iz granice
Kao bivši direktor Granične policije BiH, Galić očito poznaje sve trikove kako ne završiti s krive strane zakona. Dan prije planiranog uhićenja elegantno je preskočio granicu u Imotski, a Split se pobrinuo da sve ostane pod kontrolom – to jest, izvan dohvata BiH.
Sud s pogledom
Dok se čekaju odgovori o njegovoj mirovini i otpremnini, Interpolova crvena potjernica ostaje simbol nemoći pravosuđa. Galić, pak, uživa u blagodatima Makarske rivijere, koja, čini se, ne nudi samo terapiju za tijelo nego i za dušu.
Zaključak: A gdje je Mahmuljin?
Ako su novinari Raporta već otkrili tajne apartmane Galića, postavlja se logično pitanje: hoće li uskoro javnost saznati i gdje se točno smjestio Sakib Mahmuljin? Jer ako jedna potjernica vodi do Makarske, druga bi mogla završiti u nekom sličnom, podjednako sunčanom “terapeutsko-rehabilitacijskom centru”. U međuvremenu, BiH pravosuđe neka barem osvježi kartu granica – čisto da zna gdje su im nestali svi klijenti.
Primjećujete intrigantan fenomen. Dok se Zoran Galić, optuženik za korupciju, razvlači po naslovnicama i društvenim mrežama zahvaljujući, među ostalim, bošnjačkim građanskim portalima, Sakib Mahmuljin, osuđeni ratni zločinac s pravomoćnom presudom, ostaje u zoni tišine. Odsutnost interesa za ovakve teme doista otvara prostor za razmišljanje – i poneku nelagodnu usporedbu.
Dvostruki standardi ili kontrola štete?
S jedne strane, Galić je neosporno “medijski sočan”: bivši šef Granične policije, bjegunac koji šeta Makarskom i nekako uspijeva ostati nedodirljiv. S druge strane, Mahmuljin je već presuđena priča – čovjek koji je pobjegao nakon što je pravosuđe BiH zaključilo da je odgovoran za strašne zločine nad Srbima. Logika nalaže da bi Mahmuljin trebao biti prioritet, no čini se da medijski prostor djeluje po nekim drugim pravilima.
Znači li tišina odobravanje?
Građanski portali koji često govore o pravdi, ljudskim pravima i transparentnosti izbjegavaju temu Mahmuljina. Možda zato što bi fokus na njega razotkrio neugodne kontradikcije ili izazvao moralna pitanja unutar vlastite publike. Ignoriranje Mahmuljina svakako ne šalje poruku neutralnosti – naprotiv, podsjeća da i najglasniji borci za pravdu često imaju rupe u vlastitoj etici.
Je li riječ o nacionalizmu?
Teško je izbjeći pitanje – gdje je građanska hrabrost kada su u pitanju “svoje” osobe? Jer ako je cilj građanskih portala promicanje univerzalnih vrijednosti, onda bi Mahmuljin trebao biti pri vrhu prioriteta. Tišina oko njega sugerira da se možda biraju teme koje najmanje bole vlastitu zajednicu – ili one koje najviše štete “onima drugima”.
U konačnici, ovo nije samo priča o Zoranu Galiću ili Sakibu Mahmuljinu, već o tome koliko su mediji i društvo spremni suočiti se s neugodnim istinama – bez obzira na to tko je u pitanju. A to je, nažalost, mnogo teže nego napisati još jedan tekst o korupciji, posebno ako ona dolazi s druge strane granice.
wpDiscuz
