Predavanje “Misterij starenja”, koji je održao prof. dr. sc. Ivica Rubelj, znanstvenik u Zavodu za molekularnu biologiju Instituta “Ruđer Bošković”, pomoglo je mnogim ljudima da otkriju brojne tajne tog procesa koji stoljećima zaokuplja laike i znanstvenike. U poplavi medijskog propagiranja raznih pripravaka i metoda koji čuvaju mladost, teško je prosuditi što je istina, a što marketinški trik, pa smo u razgovoru s ovim znanstvenikom otkrili kako se snaći i ima li nade da znanost zaista i pronađe eliksir mladosti.
Dulje telomere, dulji život
Priznali mi to ili ne, svi bismo rado proživjeli koju godinu više nego su nam zvijezde predvidjele. Vi ste otkrili da se mjerenjem telomera može predvidjeti životni vijek, točnije da dulji telomeri najavljuju sporije starenje. Mi praktički počinjemo starjeti trenutkom rođenja, ali kako prepoznati u onim “ozbiljnim” godinama da se taj proces ubrzava, da je starih stanica koje se više ne dijele, sve više?
– Riječ je o jednoj statistici koja je možda krivo interpretirana.
Ako pratimo duljinu telomera, struktura na krajevima naših kromosoma, jedne populacije ljudi, ili više jedinki neke životinjske vrste, primjećujemo da ona populacija čiji članovi imaju dulje telomere u prosjeku živi dulje. To znači da pojedinci koji imaju dulje telomere imaju puno bolje izglede za dulji i zdraviji život, ali se ne može kazati da će zato sigurno živjeti dulje. Starenjem se telomere skraćuju, što je prirodna posljedica diobe stanica, a analizom dužine telomera može se odrediti nečija biološka starost.
Primjerice, poznato je da već pri rođenju djevojčice imaju dulje telomere nego dječaci i činjenica je da žene u prosjeku žive šest do sedam godina dulje. No, ako pogledamo statistički telomere većeg broja ljudi, možemo reći da je njihova duljina siguran predikativni faktor za dugovječnost i zdravlje. To je dokazano i u studiji na pticama zebama u uzgoju, ali i onima u divljini, koja je provedena na Sejšelima. Pokazalo se da je kod ptica u divljini duljina telomera bila bolji predikativni faktor preživljenja nego njihova kronološka dob. Brojni znanstveni rezultati pokazuju da su telomeri glavni mehanizam kontrole starenja, i to ne samo u laboratorijskim uvjetima, nego i u prirodi. Faktori koji također utječu na taj proces su antioksidansi koji se često spominju u raznim dijetama te u zaštiti od slobodnih radikala.
Oni su, međutim, sekundarni, modulirajući faktor, jer sve dok su telomere dovoljno duge i u funkciji, stanice se normalno dijele, ali kada se telomere skrate do kritične dužine, počinju promjene koje prepoznajemo kao proces staničnog starenja. Na organizam se to reflektira kao pojava raznih bolesti, poput osteoporoze, promjene kože i drugih tkiva, te povećanje incidencije tumora…
Što se tiče samog procesa starenja, točno je da se ti mehanizmi aktiviraju već pri rođenju iako se efekti ne vide do završetka rasta i razvoja jer ljudi kao viši sisavci imaju visok potencijal regeneracije tkiva tijekom odrastanja. Tako se već u drugoj polovini 20-ih godina pojavljuju prvi znakovi koje mi percipiramo kao starenje, a kod ljudi koji uđu u tridesete taj se proces prepoznaje pojavom prvih bora.
To je otprilike vrijeme kada 30-godišnjaci posežu za različitim preparatima koji pomlađuju kožu za neki postotak, recimo 47 posto, 63 posto… barem tako deklariraju pojedini proizvođači kozmetičkih preparata. Takvi postoci ponekad zvuče neuvjerljivo!?
– Komercijalni preparati za lice pomažu u popravljanju izgleda kože, a procjene u postocima se određuju na temelju izgleda kože u smislu elastičnosti i prikrivanja bora, što, naravno, nema utjecaj na sam proces starenja. Mene zanimaju procesi starenja na molekularnoj razini. Usporavanje procesa starenja je moguće u određenoj mjeri pod uvjetom da čovjek živi zdravije, a to znači da se kontinuirano bavi sportom koji čuva vitalnost organizma, da uživa kvalitetnu hranu i da živi manje-više umjerenim društvenim životom bez velikog stresa. Takav se životni stil očituje i u duljini telomera. To je potvrdilo istraživanje na grupi ispitanika i mjerenja duljine njihovih telomera su pokazala da se usporava njihovo skraćivanje i do 30 posto. Kada bi se, na primjer, naše stanice dijelile kao što je to slučaj kod djece, mi bismo mogli jako dugo živjeti.
Koji narodi danas najdulje, odnosno najkraće, žive i kako to objašnjavate?
– Najkraće žive zajednice u Centralnoj Africi. Njihov prosječni životni vijek je ispod 50 godina, što je bio europski prosjek u srednjem vijeku. Najdulje žive Europljani, stanovnici skandinavskih zemalja i SAD-a gdje je prosječni životni vijek produljen kod žena na više od 80 godina, dok muškarci u ovim zemljama žive između pet i sedam godina kraće od žena. Rekorderi su trenutno Japanci, pa tako njihove žene prosječno žive 86,1 godinu, a muškarci 79 godina. Inače prosječni životni vijek na svijetu prati se od 1900. godine, kada je iznosio oko 47 godina, a danas je 67,2 godine.
A Hrvati?
– U Hrvatskoj muškarci žive prosječno 72,5 godine, a žene 79,3.
Što je sve u proteklom stoljeću utjecalo na produljenje života?
– Na značajno produljenje života utjecalo je podizanje životnog standarda, podizanje razine osobne higijene i higijene na razini društvenih zajednica, u čemu je najvažnije bilo odvajanje fekalnih voda od voda za piće, zatim promjena načina prehrane jer je hrana mnogim zajednicama postala dostupnija i, što je također vrlo važno, postala je raznolikija što je svakako pridonijelo zdravlju. Golemu ulogu odigrala je bolja medicinska zaštita, poglavito cjepiva, bolja zdravstvena skrb, te zaštita od nepovoljnih atmosferskih utjecaja, pa su ljudi manje izloženi pregrijavanju ili smrzavanju, što je sve zajedno rezultat općeg civilizacijskog napretka.
U populacijama koje usvoje zdrave životne navike, manja je učestalost visokog krvnog tlaka, dijabetesa i pretilosti što im također produljuje život. Istraživanja su pokazala da pušenje statistički značajno potiče rizik od nastanka nekih bolesti koje su povezane i s procesom starenja. Slično je i s alkoholom i opojnim drogama, pa tako, primjerice, u SAD-u pušači plaćaju veće rate zdravstvenog osiguranja jer je opravdano očekivati da će zbog te navike biti ranije podložni određenim bolestima i da će živjeti kraće.
U kojem pravcu idu najnovija istraživanja procesa starenja?
– Istraživanja idu u smjeru ispitivanja starenja na staničnoj razini i proučavanja mehanizama koji utječu na dinamiku skraćivanja telomera. Proces starenja nije jednoznačan, tako da neke stanice u tijelu stare brže, neke sporije i zato je starenje postupan proces koji se odvija ujednačenom dinamikom u svim dijelovima tijela. Na taj se proces nastoji utjecati upotrebom antioksidansa koji se široko primjenjuju jer se vjeruje da će se uz njihovu pomoć dulje živjeti. No, oni djeluju jedino zaštitno, a ne obnavljaju stanice.
Znanstvenici žele naći način kako obnavljati stanice, kako im produljiti život. Najnovije istraživanje o tzv. kalorijskoj dijeti, provedeno na makaki majmunima, pokazalo je da majmuni koji su tijekom 25 godina bili podvrgavani takvoj dijeti nisu imali dulji životni vijek! Pretpostavlja se da bi kalorijska dijeta trebala imati isti efekt i kod čovjeka, što je upozorenje mnogima koji se podvrgavaju takvom režimu prehrane.
Možemo li očekivati da će znanstvenici pronaći nekakav eliksir mladosti, eliksir života… kojim bi se zaustavio proces starenja?
– Možemo očekivati znanstvena otkrića koja će bitno produžiti životni vijek jer je proces skraćivanja telomera biološki proces i izvjesno je da možemo naći način kako na njega utjecati. Slično je i s drugim procesima u organizmu, na primjer u nastanku i razvoju karcinoma i drugih bolesti za koje se uporno desetljećima traži odgovarajući lijek i usprkos poteškoćama od toga cilja se ne odustaje. Ono što se trenutno nudi na tržištu primarno ima utjecaj na vanjski izgled čovjeka, ali ne i na produljenje životnoga vijeka.
Na koncu jedno etičko pitanje: ima li smisla, i isplati li se, državama ulagati u produljenje životnog vijeka koji sa sobom nosi zdravstvene, socijalne i mirovinske izdatke, to više što se starija populacija ne može u velikom broju pohvaliti vitalnošću tijela i uma. S godinama raste učestalost malignih i degenerativnih bolesti, među kojima su u osobitom porastu Alzheimerova i sl. Kako sve to financirati?
– Medicina je davno odgovorila na pitanje treba li produljivati životni vijek i zdravlje ljudi. Treba, i to se već dogodilo. U posljednjih 200 godina životni vijek je produljen gotovo dvostruko. Društva se moraju prilagoditi novonastaloj situaciji, ali bilo bi nehumano ne usporiti razvoj bolesti i tegoba povezanih sa starenjem a da imamo sredstva i načine da to napravimo. Gotovo sva razvijena društva već projiciraju kretanje svojih populacija s aspekta dugovječnosti u idućih 30-50 godina i planiraju svoje nacionalne ekonomije u skladu s predviđenim porastom troškova za zdravstveno i mirovinsko osiguranje.
wpDiscuz