Berlin ili München to je jedna Njemačka, živjeti i biti čovjek u zabiti na istoku zemlje znači sukobiti se s tim tipovimaMedijski izvještaji s ovogodišnjih rasističkih nereda na istoku Njemačke u Chemnitzu pokazali su samo vrh ledenog brijega: ono što se skriva ispod površine, ostaje sakriveno. Ja sam sveučilišni student i antifašistički aktivist iz njemačke pokrajine Saske, živim nedaleko od Chemnitza. Dugo vremena sam podcjenjivao razmjere desnog ekstremizma u Njemačkoj. Prije nego što sam prije nekoliko godina doselio ovamo, Sasku nisam poznavao, antifašizam sam uzimao za činjenicu.
Nikada ranije nisam se susreo s “pravim” nacistima ili nasilnim rasistima. Odrastao sam u Berlinu, kao dijete metropole u kojoj je normalno ne biti bijel ili nemati njemačko ime. Moj francuski djed borio se u Drugom svjetskom ratu u savezničkom ratnom zrakoplovstvu, te je tako u Njemačku došao i moj otac. Moja majka, Njemica, rođena je u Zapadnom Berlinu, zapadnoj enklavi usred Istočne Njemačke, u “utočištu” alternativnih ljudi, pankera i prigovora savjesti.
Dugo sam si vremena govorio da me se podjela na Istok i Zapad ne tiče. Ali, otkako sam odselio u bivšu Istočnu Njemačku, počeo sam puno dublje razmišljati o svom zapadnjačkom odgoju. Pokušao sam odbaciti i predrasude i puno kritičnije razmišljati o tome kako je Njemačka provela ujedinjenje. Uvijek sam bio voljan ustati protiv diskriminacije, svuda i u svakom trenutku, ali u ovako malim mjestima to može biti teško i iscrpljujuće.
Pomislili biste da je povijest Njemačke bila dovoljna za osigurati da se fašizam i nacionalizam više nikada ne pojave niti u naznakama. To bi se trebalo ticati svih, zar ne? Nažalost, stvari tako ne stoje. Kada se pojavila krajnje desna Pegida, s i po 20.000 ljudi koji marširaju na skupovima kroz Dresden, skandirajući islamofobne i rasističke parole, javnost je isprva bila šokirana.
No, uskoro se medijski diskurs promijenio, pojavili su se glasovi da bismo trebali razumjeti one među tim prosvjednicima koji su “bili dobre volje”. Pegida je slične skupove održavala po mnogim drugim gradovima i u dobroj mjeri nailazila je na odobravanje. Onda se u tisku pojavila rasprava o “pitanju azila” kao o problemu, o potrebi da se ograniči broj izbjeglica. Pegidi je to bio novi vjetar u jedra. Sljedeći se pojavio AfD, nova stranka u politici; euroskeptična, ksenofobna, nacionalistička.
Glavnim političkim strankama centra proširila se panika pred gubitkom glasova, a “problem azila” postalo je glavno pitanje na parlamentarnim izborima 2017. Zakon o azilu se postrožio. Kao protureakcija, određene skupine organizirale su se kako bi demonstrirale “Willkommenskultur” ili “kulturu dobrodošlice”. Izbjeglice se dočekivalo i pozdravljalo u Münchenu uz čaj i kekse. Ljudi su počeli nešto poduzimati protiv diskriminacije. A mediji su voljeli pokazivati slike Njemačke koja u krizi reagira s ljubavlju i harmonijom.
Samo, istodobno su uvelike ostali neprimijećeni napadi na strance i hostele za tražitelje azila. Od 2015. godine dogodilo se više od 4000 napada, od kojih su neki bili bacanjem Molotovljevih koktela, premlaćivanjem bejzbol palicama i naoružanim upadima neonacista u dječje sobe. U 2016. službeno je registrirano prosječno 10 zločina iz mržnje dnevno. Što to znači za svakodnevicu u mjestima u kojima se takvi napadi događaju? Za dobiti pravi dojam, trebali biste tamo živjeti.
Recimo, u pekarnici starija žena govori o “lošim” strancima, a žena koja ju poslužuje slaže se s njom. Ili u tramvaju, kondukter koji namjerno pregledava karte samo kod crnoputih putnika. Tu su i napadi na lijeve kulturne projekte ili društvene centre; bacanje kamenja, premlaćivanje, nasilje koje ćete doživjeti ako se pokušate uključiti. Tu je i pasivnost tzv civilnog stanovništva, lokalaca koji stoje po strani dok u centru grada netko premlaćuje crnoputu osobu.
Rasistička, fašistička normalnost se uvriježila. Centri za mlade i socijalni radnici su rijetki. Ljudi koji pokušavaju djelovati protiv ekstremno desnih grupa tako što pokreću “alternativne” projekte, žive opasno, svakodnevno se susreću s mržnjom. Trudiš se pokrenuti školsku radionicu protiv ekstremizma i jedva pronalaziš ljude koji bi makar i pomislili na takav način rada u ruralnim mjestima. Uostalom, tko bi uopće htio živjeti u nacističkom selu?
Oni s njemačkom putovnicom mogu birati da se drže podalje od mjesta u kojima se buše gume i u kojima se pale požari na domovima samo zato što neki ljudi ne vole tko ste, odakle ste došli ili kakvih ste političkih nazora. Ali ne može svatko tako lako otići. Tražitelji azila imaju obavezu stanovanja na određenom mjestu ako žele zadržati pravo na rad ili pomoć. Popis gradova i mjesta koji imaju problem s nacizmom, danas se čini beskonačan. To se ne zaustavlja na Chemnitzu ili na Dresdenu.
Ako se gleda šire po Europi, jasno je da se fašizam mora suzbijati u samoj osnovi, a to znači biti tamo, fizički. Moramo razumjeti i to da dopuštanje nacionalističkih parola kako bi se profitiralo u medijima i politici, da dopuštanje neonacističkih okupljanja i neprocesuiranje zločina iz mržnje, sve pridonosi jačanju neonacista. Očite su sličnosti takvog stanja s dobom za koje smo mislili da je ostalo zaključano u povijesne knjige, s tamnim dobom uoči Hitlera.
Svoje ime radije ne pokazujem, ne navodim u kojem mjestu stanujem ili kojoj aktivističkoj skupini pripadam zato što nema potrebe da ljude izlažem daljnjem riziku. Prije nekoliko tjedana skupina nas zaglavila je u noći u kojoj su organizirali još jedne rasističke nerede. Skupina neonacista nas je zaskočila i počela nam urlati da smo “antifašističke pičke”. Tada su shvatili da sa sobom vodimo psa i pustili su nas. Takve sitnice, kao i veće stvari, sve skupa čini da se osjećate da ste na liniji bojišta protiv nečeg velikog i zlokobnog.
Tekst je u cijelosti preuzet iz Guardiana, autor je student i antifašistički aktivist iz pokrajine Saske u Njemačkoj
wpDiscuz