Zemlja lažova i prevaranata

Vic nije nešto smiješan, pogotovo danas, jer se u to vrijeme devedesetih barem mogao i praktično pokazati, ali mi uvijek padne na pamet kada gledam na televiziji neke ankete ili priloge o stanju u Bosni i Hercegovini i uvijek ostanem u čudu – ako je u ovoj zemlji toliko nezadovoljnih, potlačenih, potkradenih, obespravljenih, ako svaki, ama baš svaki u anketi kaže da mu je ovdje loše, kako to da nema nikakvog opipljivog otpora svemu tome?

Majka mu stara, učili smo iz fizike, još tamo u osnovnoj, kako sila akcije uvijek mora izazvati i silu reakcije, pa čak i u Bosni i Hercegovini ti zakoni ne bi prestali funkcionirati. Jest da kolokvijalno volimo reći kako smo crna rupa, ali nekako ne bih rekao da smo time suspendirali sve fizičke zakone koji vladaju ovim našim planetom. No, očito je kako sila akcije, barem kako ljudi i mediji govore, tlači li tlači, ali sile reakcije nema ili je toliko slaba da jedva pokreće tipke na tastaturi.

Kako sam i ja u jednom od prošlih života učio za inženjera, tako sam ovom problemu pristupio čisto matematički. I došao sam do zapanjujućeg zaključka kako sile reakcije ovdje nema, između ostalog, i zbog toga jer se sila akcije ozbiljno prenapuhuje! A čini se to na isti način na koji su oni iz ne baš sjajnog vica s početka teksta uradili ušavši u disko klub – tresi glavom da ne misle da smo seljaci!

Drugim riječima, kaži i ti, kad te budu pitali, da ti ništa ne valja, kako ovdje nije dobro, kako je vlast užasna, kako se ovdje ne da živjeti! Pridruži se općoj kuknjavi, to je ionako ovdje stalan trend, ne iskači iz sive zone, barem ne u javnosti. A onda sjedi u broj preveliki auto i zovni majstora za ederpuc, pokupi ženu iz frizerskog ili s manikure, malog odvedi na plivanje ili nogomet i na kraju zaruži s društvom na večeri i pijanki u omiljenom restoranu.

I zbilja, ogromna je razlika između službene kuknjave i stvarnog stanja. Znam da će nekima zvučati zapanjujuće, ali u Bosni i Hercegovini živi jako puno ljudi kojima je zapravo dobro! I nisu to samo djeca stranačkih uglednika, njihove tetke i strine, rođaci i rodice, kao i oni sami, njihovi kumovi, zemljaci i kolege iz školskih klupa.

Tu su i svi oni koji su se na neki način snašli, uguzili, ustoličili, izmolili ili pozicionirali na mjesta koja su „puna šaka brade“, pa makar bio neki mlađi referent ili čistačica. Svi oni čvrsto drže položaj, k’o busiju u ratu, primaju plaću, obično dovoljno dobru za nivo posla koji obavljaju, i samo za javnost čine predstavu u kojoj rado kažu kako im nije dobro, a ustvari se plaše svake promjene, jer su potajno u strahu da bi im promjena oduzela komfor koji imaju.

Ne zaboravimo i sve one koji plivaju u sivoj zoni koju im ovakva Bosna i Hercegovina omogućuje, a u sivoj zoni se dadne nahvatati gomila ribe, samo treba znati plivati nizvodno. Naravno, pritom ćeš javno kazati kako je u ovoj zemlji uzvodno plivanje ravno samoubojstvu, želeći se prikazati baš takvim plivačem. A iza kulisa samo si jedan od onih koji parazitira na curenju javnih para. I nema problem s tim. Osim kad te pitaju za televiziju ili kad se u kafani kuka pred društvom (po onom principu iz vica –  tresi glavom da ne misle da si seljak).

Nikad se to javno ne ističe, ali mislim da je suštinski problem Bosne i Hercegovine upravo taj što se ovdje dobro živi. Barem dobro živi puno veći broj ljudi nego se želi prikazati, jer i sami ti ljudi pričaju jedno, a u dubini duše misle nešto posve drugo. Ovoliko kafića, restorana, kladionica, pekara i pečenjara nije bilo nikad! Zlatna vremena koja često spominju bila su vremena kalje, graha i raštike, prevrtao se svaki dinar po tri puta, čak i tamo gdje je dvoje radilo. A danas tamo gdje dvoje radi ima se i za luksuza nezamislivog nekad. I nemojte reći da nije tako!

Otud i odgovor na pitanje zašto nema preokreta u zemlji Bosni i Hercegovini? Upravo zato jer lažemo jedni drugima! Upravo zato jer se ljudi ovdje boje kako će izgubiti ono što imaju, jer preokret, vidi vraga, nekako ne garantira da će se zadržati beneficije koje ljudi uživaju. A beneficije nisu samo državni posao, javna funkcija ili redovna plaća, nego i luksuz da se na guzove živi bolje nego što se priznaje, plivanje u sivoj zoni bez straha od sankcija i još niz malih nestašluka koji su ovdje čisti the way of life. I kojih se nitko ne želi odreći po cijenu nekakve smjene vlasti, koja nosi nesigurnost i neizvjesnost.

Uostalom, jeste li sigurni da živimo lošije nego prije? Je li vam trpeza siromašnija nego prije 20 ili 40 godina? Izmišljate li što ćete jesti? Koliko puta se dnevno ili tjedno spustite do pekare ili naručite hranu? Čeka li vas kući hladna kalja ili ste se navikli na dostavu? Koliko automobila imate danas uz obitelji, a koliko ste imali prije par desetljeća? Koliko putujete vi, a koliko su igdje išli vaši stari?

Mislim da bi mnogima njihovi stari pozavidjeli na luksuzu kojeg danas imaju, a koji nisu samo opći civilizacijski i tehnološki doseg, nego i nešto sasvim drugo. Nešto o čemu se šuti. Ovdje kad se javno priča onda se ravnamo po najjadnijem, ne bi li istresli svu žuč i nezadovoljstvo, a kad je pravo stanje stvari u pitanju onda je ravnanje po onom najvišem, gdje se zine toliko da ni Njemačka ne može zadovoljiti apetite koji su narasli po pitanju kvadrata i kubika.

I dalje sumnjam da postoji zemlja na svijetu u kojoj se za manje rada bolje živi, a vi me, eto, demantirajte. Recite mi da ljudi odavde odlaze jer nije dobro, a ja ću vam reći da odlaze jer taj naš način života jednostavno nije mogao izdržati još 20 godina, a da netko ne otpadne s trampoline. Previše kvadrata i kubika je ušlo u glavu da bi ova trampolina izdržala svakoga.

Što neće promijeniti suštinsku stvar, da je i dalje na ovoj trampolini preveliki broj ovih koji ostaje i živi zapravo prilično dobro. I tako će biti i dalje. Javno će se kukati, a tajno će se bacati hrana u kontejner, nepojedeni viškovi naše neumjerenosti i nezahvalnosti skrivat će se po škripama i šumarcima oko grada. A naše iluzije letjeti poput malih bijelih PVC kesa za smeće.