‘Želimo dokinuti lijevu kulturnu hegemoniju’

U relativnoj medijskoj tišini prošao je kulfest – Prvi hrvatski festival ljudskog dostojanstva, ekonomske slobode i kulture života. Tom prilikom razgovarali smo s pokretačkom snagom tog festivala, ali i “konzervativne revolucije” u Hrvatskoj, agilnim Vincentom Batarelom.
Festival je okupio ugledne goste i govornike iz zemlje i inozemstva, a svakako najpopularnija gošća je bila Lila Rose, američka pro-life aktivistica iz organizacije Live Action koja radi na razotkrivanju industrije abortusa. U četvrtak i petak održana su odlično posjećena predavanja i okrugli stolovi u Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade: u petak, kad su na dnevnom redu bile ekonomske teme, nije bilo slobodnog mjesta. U subotu je Lila Rose gostovala u Branimir centru.
“Naš pogled na hrvatsku stvarnost jest obojen dubinskim iskustvom života u zrelim zapadnim društvima. Ideologije su poharale hrvatsko društvo u vrtlogu dvadesetog stoljeća. Države i društva kao pojedinci moraju na neko vrijeme duboko pogledati u sebe i pitati ona prava i puno puta bolna pitanja; koji je smisao života ili postojanja i kako stvoriti društvo u kojem će se poštivati tri važne osnovnice konzervativizma: poredak, pravda i sloboda”, naveo je Batarelo u uvodnoj riječi.
MH: Gospodine Batarelo, što vas je potaknulo da organizirate kulfest, da krenete protiv prevladavajuće struje u Hrvatskoj, gdje postoji jaka predrasuda o desnici kao zaostaloj, neukoj, kao o retrogradnoj političkoj struji?
VB: Lijeva kulturna hegemonija je u kulturnom i civilnom prostoru Hrvatske dominantna, što je sociološki razumoljivo. Ona traje od drugog svjetskog rata, i ona je sveobuhvatna jer jednostavno niste smjeli imati alternativu, a danas korijeni su tako duboki u svim porama društva da čak i nesvjesno svojim ponašanjem produljujemo njezinu opstojnost. Naše “politički korektno” ponašanje danas je mnogo puta u skladu s agendom koji je artikulirala i uspostavila intelektualna i politička elita ljevice kroz nekoliko desetljeća svoje strahovlasti. Ljudi koji imaju konzervativne poglede nisu imali vlast, alate, mogućnosti za djelovanje.
MH: Je li to posljedica među ostalim nedostupnosti obrazovanja “djeci narodnih neprijatelja”, indoktrinacije na fakultetima…?
VB: Znamo tko je mogao studirati društveno-humanističke predmete za vrijeme komunizma, koja i čija djeca su tu mogla ulaziti. Početkom devedesetih imali smo jako puno liječnika i inženjera koji su naginjali konzervativnoj, građanskoj ideji, dok je humanistička inteligencija manje-više bila ljevičarski orijentirana. I danas je Filozofski fakuktet takav, to se nije promijenilo, i Fakultet političkih znanosti. Nisu svi imali privilegiju školovati se, pa i dalje živimo posljedice komunizma. Mi se ne želimo vraćati u povijest, ali želimo istaknuti određene činjenice: i to ne ispod tepiha, po sistemu “ajmo se praviti da se to nije dogodilo”.
Mi ne okrivljujemo nikog, ali upućujemo na činjenice: Socijalizam je onaj sivi dosadni konformizam, egalitarizam koji ubija ljudski duh i kreativnost.
Takvi sustavi opstaju upravo radi našeg konformizma i radi jednog dugoročne posljedice svih totalitarnih sustava, a to je strah. Strah izražavanja svog mišljenja, strah suprotstaviti se uvriježenom mišljenju ili samoproglašenim „autoritetima”, strah što će netko misliti, strah za posao, strah za vlastiti život… strah paralizira ljude u Hrvatskoj. I nekima takvo stanje odgovara.
MH: Ali ideja osobne slobode je u defanzivi svugdje u svijetu, nekad se govorilo o slobodama, onda o pravima i slobodama, a danas se sloboda više nigdje ne spominje, samo prava… naravno, ako vam netko daje prava, sutra vam ih može i uzeti, izmisliti neka posve prava… ako nekog morate pitati za dozvolu, za pravo, onda baš i niste slobodni.
VB: Točno, to je bit radikalnih lijevih ideja, primjerice u Francuskoj ali i eks-komunističkim zemljama gdje je jaka ta lijeva misao, koja je u biti apstraktana filozofska misao koja nema veze sa stvarnošću i ljudskom prirodom. Dam ti pravo – oduzmem ti pravo. I tu se otvara opasnost, lijeva misao jest većinom totalitarna. Ne, mi kažemo da postoje stalne vrijednosti, koje su dokazane kroz stoljeća i generacije.
Konzervativizam nije sklon socijalnim eksperimentima. Konzervativizam nije ideologija, on poštuje ljudsku prirodu, iskustvo generacija, tradiciju, i prije svega zdrav razum. Uzimamo ono što je kroz ljudsko iskustvo dokazano kao dobro. Ako uzmemo komunizam, ljevičarstvo, znamo da je to svugdje i bez iznimke završilo u ogromnim tragedijama. Iz apstraktnih elitističkih ideja je došlo do vrlo konkretnih gubitaka, stotinu milijuna mrtvih, ako uključimo i nacizam u njih onda sto dvadeset i pet milijuna.
Ako gledamo povijesno, svi ti sustavi su skrahirali. I ekonomski i politički.
MH: Ali danas svjedočimo reviziji tog dijela povijesti, često možemo čuti kako je socijalizam bio nevjerojatno uspješan u svakom pogledu, a onda je unatoč svojoj uspješnosti propao iz čista mira.
VB: Velimir Šonje, Hrvoje Serdarušić, i dr. Robin Harris, bivši ekonomski savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher su vrlo lijepo rekli, Jugoslavija je imala neki blaži komunizam koji se priklanjao zapadu, koji je od njega dobivao milijarde kredita u zamjenu za političke ustupke i razbijanje jedinstva istočnog bloka.
Kad je pao Berlinski zid, istočne zemlje su morale debelo promijeniti svoj sustav, prihvatiti reforme, to je bilo teško. Mi smo živjeli na krivim pretpostavkama da je nama bilo dobro, ali jugosocijalizam je samo zavaravao da je nešto stvorio. On nije stvorio ništa, živio je od stranih kredita, kad su presahnuli propao je.
Mi u Hrvatskoj živimo u nerealnom svijetu te mitologije, mi moramo realno sagledati činjenice. Naši politički vođe ne smiju stvarati mitove, oni moraju realno govoriti narodu.
Mi međutim nastavljamo podgrijavati mitove – “mi smo imali besplatno školstvo i zdravstvo”. Pa imamo ga i sad, ako tako gledamo. No ništa nije besplatno, samo se možda ne plaća izravno već se izdvaja iz plaće, a ta izvdajanja mogu biti i mnogo veća nego kad se nešto izravno plaća, zbog neučinkovitosti sustava. Treba gledati bruto plaću, a ne samo neto plaću, treba vidjeti koliko država troši od naše zarade i prije nego je dobijemo.
MH: .. U Hrvatskoj država raspodjeljuje oko 60% BDP-a, to je stvarna visina ukupnih poreza i doprinosa, možemo li uopće govoriti o postojanju slobodnog tržišta u takvim uvjetima?
VB: To je “državni kapitalizam”, državni intervencionizam. Imamo situaciju da državna elita našim novcem financira svoju vlast i dižu sebi svoj rejting na račun poreznih obveznika, nuđenjem ovog ili onog navodno “besplatnog”.
I sama ta riječ “vlast” i kako je mi doživljavamo je ostatak prošlosti. Vlast – to je državna administracija, koja bi trebala upravljati našim novcem kao trgovačko društvo, s evaluacijama i pokazateljima, učinkovito, prema suhim podacima a ne tako da se ljudima nameće ideologija i liberalan seksualni odgoj, da nas maltretiraju našim novcem.
Sporan je sam naš način gledanja na državu. Kao što je Robin Harris jako lijepo rekao, “kriza je mogućnost da stvorimo nešto novo”. Trebamo iskoristiti krizu, stati, pogledati što smo imali do sada i što želimo imati, jer nam najvitalniji dio naroda iseljava. Moramo stvarno sjesti i napraviti nešto što će Hrvatsku pokrenuti, a neće biti na ideološkim temeljima.
To znači prije svega malu državnu upravu, i uvođenje tržišne ekonomije. Sve uspješne države imaju tržišnu ekonomiju, ona je nešto normalno, prirodno, ona nije ideološki nametnuta. Sve što imamo i ne samo u materiljalnom pogledu dolazi iz kapitalističkih ekonomski slobodnih društava, ne dolazi iz Sjeverne koreje i Kube. I što je važno, slobodno tržište prepušta inicijativu pojedincu, daje mu maksimalnu slobodu da pokrene neku ideju i potiče konkurentnost. Mi i dalje imamo situaciju da nam državni birokrati određuju kako ćemo se ekonomski ponašati.
MH: Upravo spomen slobodnog tržišta u Hrvatskoj nailazi na najviše otpora. Dojam je da kod nas prevladava klijentelistički mentalni sklop, rad je zapravo i dalje nekako sramota, više se nekako u stvarnosti cijeni one koji žive od neke rente ili povlastica, “one koji su se snašli”, nego one koji rade i zarađuju?
VB: – Rad je u socijalizmu stvarno bio obezvrijeđen iako su se svi kleli u radnika, jer je sve bilo planski, nije bilo važno koliko je to bilo kreativno ili produktivno. Socijalizam ubija kreativnost i ljudski duh, on je protiv ljudske naravi. On onesposobljuje, on je poput kaveza. Mi smo sad slobodni, ali imamo državnu upravu i ekonomiju koje su i dalje socijalističke.
Slobodno tržište ne znači da nema državne regulacije, naprotiv, upravo je posao države da regulira tržište. Tu je bitna vladavina prava, i time se država treba baviti da se slobodno tržiđte ne bi pretvorilo u monopol, džunglu.
Ovdje je ubijen duh konkurentnosti, nema pravog tržišta. Zašto bih ja uopće išta radio kad će me ubiti birokracija. Strani investitori ne vole kad se porezni zakoni mijenjaju, a najmanje vole politički kontrolirane ekonomije, u kojima se poslovi namještaju podobnima ili se uklanja nepodobne.
Mi moramo ograničiti vladu, treba nam “limited government”: svaka uspješna država mora imati prirodnu elitu, školovane ljude, profesore, ekonomiste, ljude koji mogu konceptualno razmišljati, i koje vlada neće u tome ograničavati.
MH: Mi pak imamo elitu koja podržava klijentelistički model ponašanja, i ima u tome široku podršku. I danas prevladava ideja da država treba svima osigurati sve, doživotno sigurno radno mjesto, socijalna prava… proizlazi li to samo iz socijalizma, ili tu utjecaja ima i onaj mediteranski kulturni krug, naspram sjevernjačkog koji priznaje samo rad, gdje se smatra da pojedinac treba brinuti o državi, zajednici, ako je u stanju, a ne ona o njemu?
VB: Kad sam došao u Hrvatsku pred 20 godina bio sam šokiran izjavom “ne mogu oni mene tako slabo platiti koliko ja mogu slabo raditi” – ali to je konformistički način razmišljanja koji je uveo komunizam. To je kao da imate dijete i sad ćete mu sve vi osigurati. Ono nikad neće naučiti što je život, neće se moći snaći jednom kad bude moralo brinuti samo o sebi. Pogledajte stotine tisuća Hrvata koji su vani, uspješni su, prilagodili su se, svi ih hvale, dobri radnici. To dokazuje da kad ima drugačiji sustav, sustav koji poštuje slobodnu ljudsku volju, čovjek cvjeta.
Vezano za rad, cijeli taj koncept nije vezan samo za za protestantski svijet – nije to više samo Švedska, pogledajte sjever Italije, pogledajte Quebec u Kanadi. Pogledajte Čile, ta zemlja je priča o uspjehu temeljenom na tržišnoj ekonomiji, dok socijalistička Venezuela unatoč nafti propada. Bit su ljudi s vizijom. Mi živimo u katoličkoj kulturi, a ona podrazumijeva veliko poštivanje rada, suvremeni katolički pogled je da je rad važan.
MH: Kod nas međutim prevladava viđenje da je bogatstvo sramota, pa čemu onda raditi i truditi se, ako ste bogati onda vas se najčešće gleda kao lopova, što često kod nas i jest slučaj…
VB: To su gluposti, bogat čovjek isto ima dušu, da nema bogatih ljudi bi li drugi bili bogatiji? Ako netko tko kritizira bogatog čovjeka, bi li on preuzeo tu odgovornost pripremati svaki mjesec novac za plaće radnika? Ja znam da ima jako puno kriminalaca, ali i mnogo poštenih ljudi koji pokušavaju održati svoj posao i dati drugima temelj za egzistenciju, moraju svaki mjesec isplatiti plaće u neprijateljskom okruženju, anti-business okruženju. Skidam kapu svima koji u ovom okruženju posluju i bore se.
MH: Ipak, ljudi više teže ekonomskoj sigurnosti nego slobodi. Sjećam se jednog istraživanja iz SFRJ o tome zašto jako malo ljudi želi raditi kod privatnika, većina srednjoškolaca je odgovorila da bi tamo stvarno morali i raditi…
VB: Slobodno društvo daje čovjeku mogućnost da dođe do svoje punine. Moramo imati razumijevanja za one koji se neće snaći, i tu je bitna solidarnost, ali bitna je subsidijarnost. Bitno je da se ide od pojedinca, da pojedinac ima što više mogućnosti da vlada sa svojim životom. Sigurnost je iluzija. To je uništenje ljudskog duha i kreativnosti.
Moramo smanjiti birokraciju. Oni uzimaju naš novac, to je u redu ako država može podnijeti, ali ne može. Ljudi ne vole raditi u realnom sektoru, ali on sve pokreće.
MH: Ali u Hrvatskoj ipak ljudi više naginju konceptu političke ekonomije, popularne su ponovo ideje o nacionalizaciji…
VB: Ti sustavi su dokazano disfunkcionalni, financijski se to ne može plaćati. Jedina opcija koju imamo je tržišna ekonomija. Ili ćemo je prihvatiti, ili ćemo propasti. To o nacionalnom vlasništvu je mitologija. Svaki komunistički sustav je propao, to ne funkcionira.
MH: Na kraju, kako ste zadovoljni odzivom?
VB: Izvanredno. Prve večeru je bilo preko tristo ljudi, druge preko 550, a najviše su za nas saznali preko socijalnih mreža. Ljudi žele čuti drukčije mišljenje. Ovo nije lagan posao, ali mi koji jesmo nešto u društvu ne smijemo govoriti populističke laži, nego istinu.
MH: Mediji vas ignoriraju?
VB: Nisam previše opterećen s time. Pomalo ulazimo u mainstream. Otvorili smo delikatnu temu prava nerođene djece. Ponudili smo debatu feminističkim grupacijama, one su to odbile. Mi se ne bojimo otvarati određene tabu-teme i ne bojimo se dijaloga. Ne bojimo se ekonomski drukčije promišljati. Ne bojimo se razgovora o temeljnim ljudskim pravima, nemamo tabua.
MArcel Holjevac l dnevno.hr