Zdravko M. loše spava, strahuje da će ga oteti i vratiti u RH

Ljeto u Međugorju se napokon bliži kraju. Hvala Bogu više, križaju se i mještani i hodočasnici. Ako se nikad niste zatekli u zapadnoj Hercegovini tijekom srpnja ili kolovoza, ne znate što je ćelopek, zvizdan ili jara. Tako, naime, domaći svijet naziva strašnu, neizdrživu vrućinu koja do usijanja sprži svaki kamen u ovom krševitom komadu zemlje. Nitko ne izlazi ako ne mora. I mlado i staro diše na škrge dok dočekuju rijeke uznojenih vjernika. Za ikakvu aktivnost izvan spasonosnog zagrljaja klima-uređaja čeka se na blagu noć ili na koju kap iznenadne, osvježavajuće kiše.

A sad žega polako blijedi. Gase se zadnji plamenovi nemilosrdnog hercegovačkog sunca. Može se živjeti. Lakše se diše. Ulice se pune ljudima.

Ipak, jedan čovjek u Međugorju znoji se više nego ikad. Zdravko Mamić, osuđenik i bjegunac od hrvatskog pravosuđa, ovih dana sjedi u hotelu Forum, zakriljen tjelohraniteljima. Preselio se iz 500 metara udaljene Ville Regine, koja mu je proteklu godinu predstavljala privremeni dom.

Netko bi pomislio da je nekadašnjoj alfi i omegi zagrebačkog nogometa produljeni boravak u Hercegovini lagodan. Na kraju, zašto ne bi bio? Međugorje nije toliko daleko i bilo koji crni Audi s važnim gostima se, ako tako želi, može u roku od nekoliko sati stvoriti u Forumu. Njegovo ime još nešto znači u krugovima koji su ga izdigli na poziciji moći. Domaći službeni organi ga, zasad, uspješno ignoriraju, a on jednako uspješno i suvereno plasira kompromitirajuće informacije u hrvatski medijski prostor.

Ali dokad?

Jest, Mamić mjesecima izbjegava hrvatske sudove i pravosudnu policiju.

EXPRESS

Jest, Bosna i Hercegovina je ponovno, krajem kolovoza, odlučila da ga neće izručiti jer je sud utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti da Mamić bude isporučen ni po novoj optužnici Uskoka. Jest, Glava tvrdi da je i dalje u kontaktu s Dinamom te da se u upravi kluba još uvažava ono što ima reći. Jest, u Hercegovini je stekao mnogo prijatelja te je rado viđen gost po svadbama i feštama. Jest, u neposrednoj blizini sadašnje adrese, u Zidinama kraj Tomislavgrada, ima brojnu obitelj koja će ga vjerojatno pokrivati bez ikakve zadrške.

Ali dokad?

Blaženo plandovanje u hercegovačkoj verziji religioznog Las Vegasa ne može potrajati vječno – i Mamić to zna. Utjecaj preko međudržavne telefonske žice nije ni približno snažan kao osobni, svakodnevni presing. Podrška, vjerojatno kupljena i masno plaćena, istopit će se istog trenutka kad prestane kapati novac brižnih suradnika. A kad nestane novca, nestat će i utjecaja. Kad ode utjecaj, ode i zaštita. Kad padne zaštita, past će i lokot na vratima Mamićeve zatvorske ćelije.

Davno su prošli dani kad je u svojoj vili na Tuškancu organizirao feštu s trubačima za aktualnu predsjednicu, kad je klečao pred njom i zaklinjao joj se da je njegova boginja. Davno joj je pumpao kampanju retorikom, utjecajem i novcima. Kao da su desetljeća prošla od one kuverte u kojoj se, službenim pečatom ovjeren, skrivao poziv na njezinu inauguraciju.

Tad je, vjerojatno mu to često ovih dana padne na pamet, Sigurno-obavještajna agencija (SOA) već intenzivno njuškala oko njega i njegova društvenog kruga, kojemu je i Kolinda otvoreno pripadala. Na kraju, tko kaže da državni špijuni svoj obruč oko njega ne stežu i danas? Gdje su špije, novac, poljuljane veze s utjecajnim miljeom i tjeralice, tamo je i paranoja. Sveprisutna, proždiruća paranoja.

GORAN STANZL (PIXSELL)

“Prijeti mi dio hrvatskog podzemlja koji želi preuzeti nogomet te mi prijete suspektne grupacije, paravojne i parapolicijske, koje se pojavljuju u ovakvim situacijama i koje žele iskoristiti moju situaciju. Bilo da me žele reketariti, bilo da me pokušaju oteti i ucjenjivati moju obitelj za otkupnu cijenu ili bi me, u suradnji s dijelovima državnog represivnog aparata, rado vidjeli u pritvoru. O tome imam direktne informacije te o tome informacije imaju i hrvatske službe koje znaju o kome se točno radi, imenom i prezimenom”, zavapio je prije nekoliko mjeseci Mamić u intervjuu za Jutarnji list.

Brižljivo sklonjen u međugorskom brlogu, kukao je novinarima kako ga namjeravaju oteti, kako ga žele iskoristiti, kako ga žele vidjeti iza rešetaka… Kad uzmemo u obzir breme optužbi i osuda kojima je obilježen, nije teško zamisliti strah iza ovakvih dramatičnih izjava. Mamić je, s bratom Zoranom, bivšim Dinamovim direktorom Damirom Vrbanovićem i poreznikom Milanom Pernarom u lipnju prošle godine nepravomoćnom presudom osječkog Županijskog suda proglašen krivim za Uskokove optužbe o izvlačenju oko 116 milijuna kuna iz toga kluba te nanošenje štete državnom proračunu od 12,2 milijuna kuna. Konkretno, Zdravko Mamić je osuđen na šest i pol godina, Pernar na četiri godine i dva mjeseca, Zoran Mamić na četiri godine i 11 mjeseci, a Vrbanović na tri godine zatvora.

Dan prije izricanja presude, Glava je šmugnuo u Međugorje, koje ga je dočekalo širom raširenih ruku. Tamo se bivši gazda Dinama prometnuo u gorljivog vjernika koji svjedoči da je doživio “potpuno preobraćenje” i postao “natprosječni kršćanin”.

U drugoj Uskokovoj optužnici, koju je potvrdilo optužno vijeće, Zdravka Mamića i još šestoricu okrivljenika, među kojima je i njegov brat Zoran, koji se u međuvremenu vratio u Dinamo na mjesto sportskog direktora, tužiteljstvo tereti da su, u sklopu zločinačkog udruženja, Dinamo oštetili za oko 200 milijuna kuna. Nakon što je potvrđena ta druga optužnica, Hrvatska je drugi put pokrenula postupak izručenja, ali i ovaj put tužiteljstvo BiH ustvrdilo je kako ne postoje uvjeti za izručenje.

DAVOR JAVOROVIC (PIXSELL)

Iako bizarne odluke bosanskohercegovačkog pravosuđa zasad legalno čuvaju Mamića od šaka hrvatskih tužitelja, Mamić jako dobro zna da, kad se želi, do traženih ljudi se može doći i zaobilaznim putevima. Odatle i njegovi histerični vapaji o “otmici u suradnji s dijelovima državnog represivnog aparata”.

Mamić se vjerojatno jako dobro sjeća Ice Matekovića i njegova bijega, a možda u toj kriminalnoj odiseji prepoznaje i slične, preslične elemente svojega slučaja.

Ivan Ico Mateković je bio pravomoćno osuđen na sedam godina zatvora zbog organiziranja otmice tad maloljetnog Tomislava Zagorca, sina generala Vladimira Zagorca. Mladić je pušten četiri dana kasnije, nakon što je njegov otac otmičarima platio 750 tisuća eura, odnosno polovicu traženog iznosa. Osim njega i njegove braće, kao naručitelj otmice bio je osuđen i poduzetnik Hrvoje Petrač. Matekovićevoj presudi i zatvaranju prethodio je 18-mjesečni bijeg, tijekom kojeg se Ico ponašao kao da za njim nije raspisana tjeralica.

Mateković se, kako se kasnije saznalo, tijekom bijega skrivao u susjednim državama, pa tako i u BiH i Srbiji, ali i u Mađarskoj i Austriji, gdje je u Tirolu čak proveo tjedan dana na odmoru uživajući u zimskim radostima. Boravio je, kako se saznalo, u hotelu Alpenhof u St. Jacobu, u kojemu su zimovali i neki hrvatski političari, a račune je plaćao vlastitom kreditnom karticom, ostavljajući vrlo očit trag.

Ležerni Mateković u Beogradu je vozio Touareg s kojim je skrivio i manju prometnu nezgodu, pa je i tu navukao na sebe pozornost policije koja mu je pronašla lažnu vozačku. Tad su ga iz policijske postaje izvukli prijatelji koje je stekao u beogradskom podzemlju, ali se i tu nekom zamjerio pa je umalo dobio metak u glavu. Nakon toga Mateković je hitno napustio Srbiju pa se preselio u Poreč.

Dva dana prije nego što ga je policija u ljeto 2005. godine konačno uhvatila u Zagrebu, Mateković se navodno skrivao u Poreču, u očevu apartmanu, a kad je dobio dojavu da mu je policija za petama, sklonio se u Zapruđe u unajmljeni stan. Čim se smjestio u Balokovićevu 23, otišao je u Konzumov supermarket u Sopotu i u poznatu ćevabdžinicu u Zapruđu. No kad je krenuo prema stanu oko ponoći, primijetio je policajce i počeo bježati prema Bundeku. Tamo se sukobio s policajcima, koji su ga napokon priveli, a iduće jutro pronađena je njegova odbačena torba u kojoj se nalazilo nekoliko putovnica, a među njima i jedna koju mu je izdao netko u Policijskoj upravi zagrebačkoj.

ZORAN GRIZELJ (PIXSEL)

Međutim, ono što je zanimljivo u paraleli Mateković – Mamić je situacija iz Beograda o kojoj je svojedobno pisao Nacional. Naime, tad je hrvatska Protuobavještajna agencija (POA), preteča današnje SOA-e, planirala “otkupiti” Icu iz Srbije u zamjenu za neke usluge tamošnjem krim miljeu, i to za 100.000 eura. Prema pisanju Nacionala, POA je planirala oteti Matekovića iz beogradskog podzemlja. Joško Podbevšek, tadašnji šef POA-e, dogovorio je otmicu s Draženom Golemovićem, nekadašnjim prijateljem Vjeke Sliška. Golemović je već dogovorio Matekovićevu otmicu i prebacivanje u Hrvatsku, a akcija je spriječena u zadnji trenutak, kad je POA-in prijedlog došao do državnog odvjetnika Mladena Bajića. On je, kako je pisao Nacional, odbio odobriti tu akciju koju je smatrao posve nezakonitom i suludom.

Primjećujete li sličnosti s Mamićevim slučajem i njegovim uplašenim izjavama? Primjećujete li veze između dvaju opuštenih bjegunaca s moćnim prijateljima, navodnim pokušajima atentata i interesom špijuna za njima? Sudeći po uspaničenom apelu novinarima, Mamić ih sigurno primjećuje. A ako govori istinu, što se kod njega mora uzeti s debelom rezervom, i ako mu zaista prijeti “dio podzemlja, suspektne grupacije, paravojne i parapolicijske u suradnji s dijelovima državnog represivnog aparata”, onda se itekako ima razloga znojiti.

U takvom scenariju neće mu pomoći ni kratka ruka bosanskohercegovačkog pravosuđa, ni osipajući telefonski utjecaj, ni novoprobuđena vjera, a ni sve Gospe i vidjelice ovoga svijeta.