Ako su Hrvati u srednjoj Bosni imali svoju Iwo Jimu, onda je to bila Pješčara. Kota T 688. Kamena tvrđava iznad Nove Bile koja nije smjela pasti. I nije pala. U srpnju 1993. godine, dok su bošnjačke snage i mudžahedini stiskali obruč oko preostalih hrvatskih enklava, ova točka postala je središte otpora – simbol vojne genijalnosti, upornosti i nemoguće hrabrosti. Samo 300 hrvatskih branitelja – 1. i 2. bojna Frankopana, Vitezovi, Tvrtko II., Žuti – protiv tri tisuće napadača iz 3. i 2. korpusa Armije BiH.
Borba prsa o prsa. Na razmaku manjem od 150 metara. Bitka za Pješčaru trajala je gotovo godinu dana. Vrhunac je bio 12. lipnja 1993., kada je poginulo 22 pripadnika HVO-a u jednom danu. Ukupno – 69 mrtvih, više od stotinu ranjenih. No uzvišenje je zadržano. Zahvaljujući njima, hrvatska enklava nije pala. Zahvaljujući njima, Nova Bila je opstala. Zahvaljujući njima, izbjegnuto je novo Srebreničko rješenje za Hrvate Lašvanske doline.
Danas, trideset godina poslije, Pješčara opet gori. Ne od metaka – već od poruka. Sotonizacija i zastrašivanje dolaze pod izlikom vjerskih obreda. Sedmorica muškaraca u arapskoj odjeći, koji prakticiraju rituale islama na spomeniku poginulim hrvatskim braniteljima – nije vjerski čin. To je politička poruka. I to opasna. Dan kasnije – pucnjava u Donjoj Biloj.
Sve to događa se tik nakon što su hrvatski dužnosnici iz BiH i Hrvatske položili kamen temeljac za novu bolnicu. Simbol nade, napretka i ostanka – provocira one kojima je smetala i sama prisutnost Hrvata u srednjoj Bosni 1993.
Zašto se, dakle, i danas juriša na hrvatsku Iwo Jimu?
Zato što istina boli. Jer uzvišenje Pješčare nije samo stijena. To je stijeg. To je dokaz da unatoč brojčanoj nadmoći i međunarodnoj šutnji – hrvatski otpor nije slomljen. Jer Pješčara danas stoji kao svjedočanstvo da bošnjačka politička i povijesna naracija o “građanskom ratu” i “simetričnim krivicama” jednostavno ne drži vodu. Previše je krvi na tom kamenu.
Stoga napadi neće prestati. Kao ni pokušaji da se cijeli spomenik proglasi provokacijom, da se hrvatsko prisustvo u Travniku i Vitezu svede na fusnotu. No dokle god hrvatska zastava vijori na toj koti – znat će se tko je branio, a tko napadao. Tko je čuvao bolnicu, a tko je pokušavao raznijeti ranjenike.
Pješčara nije samo brdo. Ona je križ. I kao svaki križ, bode u oči one koji ne mogu podnijeti pogled na istinu.
Zato danas, kad ponovno dođu – s kamenom, s pištoljem, s prijetnjom, s ciničnom molitvom na grobu naših mrtvih – treba im jasno reći:
Pješčara nije pala onda, neće pasti ni sad.
I nije to zato što su naši jači. Nego zato što su svoji. I zato što znaju da ako padne Pješčara, pada i pravo da živimo tu gdje smo oduvijek živjeli. Na svom. Na svojoj Iwo Jimi. Na stijeni koja pamti, viče i ne da da zaboravimo.
I neka zna svatko tko se popne na to brdo s namjerom da vrijeđa mrtve – da tu više ne hoda po zemlji. Tu hoda po svetinji. I da mu ne gine brzi susret s Gospodinom.
wpDiscuz
