Zašto nema Štulića? Zato što je za tango potrebno dvoje!

Džoni Štulić (62), prema mnogima najveća legenda glazbene scene bivše Jugoslavije, u samom je vrhu ljestvice najtraženijih osoba za intervju. Pored neosporno sjajnog glazbenog djela uokvirenog u kultnu grupu “Azra”, tu je i lik Branimira Džonija Štulića ovjenčan misterijom koja seže od 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je napustio bivšu Jugoslaviju i povukao se u samoizolaciju svoga doma u nizozemskom gradiću Houten pokraj Utrechta. Džoni otad ne dolazi na ove prostore, ne pojavljuje se u javnosti i odbija gotovo svaki kontakt s medijima.
I onima koji su ga pomalo izgubili iz vida (a takvi se mogu na prste izbrojati) serija “Crno-bijeli svijet”, koja se emitira na HRT-u 1, nedvojbeno ga je vratila u sjećanje. Jer, serija koja govori o osamdesetim godinama prošlog stoljeća, sudeći prema komentarima gledatelja, svojevrsni je omaž velikom Štuliću.
U ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” Štulić se osvrnuo na tu seriju, ali je na veoma otvoren i zanimljiv način govorio i o drugim temama.
Prije dva tjedna deset sekundi sam gledao reklamu za tu seriju. Više nisam izdržao, sve mi je bilo jasno. Kasnije, kad sam vidio komentare, rekao sam sebi: “Pa da, i ostali su isto zaključili”.
-Osnovna stvar je da to nije iz 1980. Tehnički četiri mjeseca traje radnja, od zadnjeg dana 1979. do Titove smrti. Međutim, to uopće nije 1980., to je 1954. To je kad se u Prepuštovcu Donjem slavila 60-godišnjica rock and rolla prošle godine, jer se računa da je rock and roll počeo 1954. godine s Billijem Haleyom i “Rock Around The Clock”. Počeo je, doduše, nekoliko godina prije toga, ali se uvriježio od 1954. I oni su u Prepuštovcu Donjem odlučili da proslave 60-godišnjicu rocka i onda su pozvali preživjele sudionike, od kojih niko u to vrijeme nije čuo za Ameriku, a kamoli za rock and roll . Pogotovo 1954. u Prepuštovcu Donjem nije bilo struje. Razglas se nije koristio – kazao je Štulić na početku telefonskog intervjua iz svog nizozemskog doma.
U seriji se spominju novovalni likovi.
– Naprimjer, Gopcu se sviđa ta serija jer on se prvi put pojavio, izronio 1984. s pjesmom o snježnim pahuljicama. A kome se to ne bi sviđalo? Ležimo, a brijemo. On nije postojao do kraja 1984. I zbog toga to jeste humoristička serija. A onda, također, kad su već toliko ludi za vojskom (JNA, op. a.), to se ne događa čak ni u Prepuštovcu Donjem, nego u Turopolju. Kad je čovjek u vojsci, obično se pita: “Odakle si?”. U moje je vrijeme tako bilo. Ako ti neko kaže iz Zagreba, onda poslije mjeseci upornog detektivskog rada i ispitivanja se ustanovi da on nije iz Zagreba nego iz Turopolja. E, pa tako i ta serija.
Čime se bavite? 
– Moram nešto raditi. Pišem, to me veseli. Navika. Na šta me dovede misao. Treba osvježenja. Meni se to skupi i onda osjetim da moram… Jer, to je aktivno. Ovo ostalo je ponavljanje pasivnog. Kad nešto novo radim, daleko je zanimljivije nego ponavljati jedno te isto.
Prevodite li ili…?
– Pišem, dorađujem. Bar ja radim tako brzo da za mnom kolomije u pijesku ne ostaje. Kolomija je trag od kola (automobil, op. a.). To se događa kad brzo voziš, a neravna površina. I onda auto odskače. Što je brže, to su veći razmaci između tragova. A kad si naročito brz, onda se kaže da ni kolomije za tobom ne ostaje. I puno stvari se propušta. Pišem svoja razmišljanja koja su obično s poviješću povezana. Tu se može razmišljati, a o ovome što će doći tu se nama šta razmišljati.
Koliko sam upućena, zanima Vas davna povijest. Novija povijest, pogotovo bivših jugoslavenskih prostora, nije u fokusu Vašeg zanimanja?
– Uglavnom, rekao bih da je to povezano s onim što već postoji kao neka kralježnica povijesti. Otprilike, ako bi se moglo baciti neko novo svjetlo ili neki novi podaci ili neka nova teorija. U tom nekom smislu. Ne možeš nešto izvući iz prsta ako ne postoji. Pretpostavlja se da je nešto kao širokoj publici znano. Inače, kad je nešto potpuno nepoznato, to nikog ne zanima. Ne znaš šta ćeš s tim. Ono što ne znaš to i ne primjećuješ. To je povezano, mene zanima i onda u tom zanimanju, ako se na nešto zanimljivo naleti, možda se o tome nešto može reći.
Što se tiče glazbe, postoji li tu nešto što Vas intrigira?
– To mi je iscurilo usput, taj gonilni faktor. To mi je stvarno veliki problem, moram priznati. Isto kao seksualni nagon.
Nemate više nagon da radite glazbu?
– Da, odavno. Nije to baš tako, ali kao poslije 40 godina braka ne možeš sad ti kao prvi dan. Sasvim deseta stvar.
Sa YouTubeu ste ukinuli silne “Azrine” snimke, ostavili ste “Filigransku Azru” 1, 2 i 3. Pratite li koliko to ima pregleda?
– Ma kakvi, odavno već. Primijetio sam prije godinu i po, preko noći mi je skinuto millijun i pol glasova s YouTubea. Bilo je 16 milijuna i sljedećeg jutra ja pogledam 14 i pol. Rekoh: “Nazdravlje”.
Mlade generacije “Azra” zanima. Čitaju, istražuju, slušaju glazbu, gutaju sve što je vezano za “Azru”. Vaš lik ne poznaju, Vi ste za njih imaginacija, nikad Vas nisu gledali uživo… Ali, jednostavno, glazba živi. Mislim da Vam to mora biti zadovoljstvo. Ljudski je da Vam je to drago.
– Šta ja znam. Može se i tako, može se i drugačije. Može se svakako.
A kako Vi?
– To je isto kao kad rađaš djecu. Da sam ih rodio puno, da su sva bila rođena zdrava, a onda donesu mi ih sljedeći dan nemaju ruku, nemaju nogu, nemaju uši… I onda kad ih vidim kasnije kakvi su nepotpuni, nije mi drago.
Tko je Vaše pjesme osakatio pa Vam nije drago?
– Ja sam ih zdrave začeo, pokušao napraviti, ali onda su od tih silnih kilavih babica… To se ne može slušati, nisu lijepe za vidjeti. Moje pjesme i sve s tim povezano.
Možda ste i Vi tome pomalo pridonijeli jer uporno odbijate sudjelovati u bilo čemu vezano i za “Azru” i za glazbenika Džonija Štulića. To je, naravno, Vaš izbor, Vaš život, ali vjerovatno bi tumačenja bila i drugačija i ispravnija da niste povukli tako oštru liniju i rekli: “Meni je dosta svega, vi tamo, ja ovamo”. Je li tako?
– To je jedan par rukava. Ali, ima više parova rukava. To nije presudni čimbenik. Služba je služba, družba družba. Sad ja govorim samo o službi. A služba je naprosto… Takva je bila kvaliteta, građa ljudskog faktora da ti samo unište, ništa drugo ne znaju. To govorim. Za to nisam kriv. Znam svoj posao. Ostali pojma nemaju, a za tango je potrebno dvoje.
Jeste li svih ovih godina ikada tajno dolazili u bivšu Jugoslaviju?
– To je nemoguće danas. Tajno bilo šta. Ja sve što radim, radim bjelodano.
Ja Vas pozivam u Sarajevo.
– Meni je savršeno svejedno. Jedan korak mi je isto kao milijun koraka. Niti mogu ići, niti mi se ide bilo gdje. Nema to veze sa Sarajevom ili bilo čim. Nigdje ne idem. Kud bih? Svugdje je isto.
Zagreb na jednoj strani polaže prava na Vas, Beograd iz drugih razloga također, a Sarajevo je nekako neutralan teritorij kada ste Vi u pitanju.
– Samo sad mi još samo Sarajevo treba polagati prava…
Ovdje imate brojnu publiku, nismo u tim prepucavanjima čiji je Džoni.
– I bolje. Treba da bude.
(Izvor: Larisa SARAJLIĆ-RAMOVIĆ/Avaz)