Na Bleiburgu su ubijali Komšićevi komunisti.
Na Sutjesci su ginuli antifašisti.
Komšić je stoga u pravu.
Njegovi su bili na Bleiburgu. I ubijali su.
Nitko Komšićev nije poginuo na Sutjesci.
Naši , a ne Komšićevi i , Naši, u prvom redu naši ljudi a ne Titovi, nego dakle naši! Naša djeca Dalmatinske Zagore, Završja, Huma, Zapadnih strana i otoka, djeca spaljenog kamena, kamena koji je Poglavnik predao Talijanima, ostavili su tri tisuće života na Sutjesci. Ne Komšićevci.
Bili su Katolici. Ne ljudi s članskim iskaznicama i Staljinom u srcu. Ne Crvena Armija nego armija kamena.
Ne sitna hrvatska jazavčad u rukama sarajevskih majorizatora.
Bili su ljudeskare. I bili su ravnopravni sa svojom braćom s kojom su se zajedno borili. Bili su Ivani Gorani Kovačići. Ljudi iz Jama i Pećina. Pretvoreni silom okupatora u troglodite, izbjeglice, pobunjenike na vlastitoj zemlji.
Ljudi i žene, željni slobode, oni koji su ostavili svoje poslove po vrtačama, svoje kamene prizide, svoje poskoke i vukove, oni koji su prestali klesati kamen, čuvati stada, vršti žito, plesti kudelju i tkati vunu. I otišli su braniti Dom. Oni su ginuli za svoj dom. Ne oni koji se paradno kunu da su ginuli Za Dom. Koji su izdali. Dom koji su raskomadali.I poklonili ga talijanskim prinčevima.
Oni koji hrvatskim herojima Sutjeske žele posthumno oduzeti hrvatski i kršćanski identitet, izbrisati ih iz naše kulture sjećanja, iskorijeniti ih iz nas, to nije svećenstvo i to nisu Hrvati. To nisu nit ljudi. Najmanje su kršćani.
To su monstrumi.
Simbolički, povijesno, stavljena u bilo koji kontekst, Sutjeska je, uz Vukovar, najvažnije, najuzvišenije i najčistije mjesto hrvatske nacionalne tragedije suvremene hrvatske povijesti.
Po svojoj neustrašivosti, žrtvi, narativu, domoljublju, hrvatoljublju i ukupnosti tragike, ona je daleko iznad Bleiburga.
Teško je ovo čitati sinovima Bleiburških žrtava, jer oni u svakoj partizanskoj bitci vide Tita, no upravo im Isusov nauk nalaže da to shvate. Žrtvu drugih. Nije svatko u partizanima ginuo zbog Internacionale i komunizma. Ginuli su ljudi s krunicama oko vratova.
Na Bleiburgu su, uz nevine, bili i oni koji su pristali na izdaju dijelova hrvatske države i izručenje stotina tisuća pripadnika vlastitog naroda i zemlje okupatoru. Bili su tamo i ubojice nevinih. I neki od njih su bili ubojice iz naših kuća. Ogrezli u Zlu. Isus te uči da Zlo osuđuješ, ne da mu se diviš. Moliti se za duše je jedno, to se treba, mora i to ćemo činti. Slaviti zablude bilo čijih duša nećemo. Ne slavimo zablude komunizma. Nećemo ni nacizma.
Na Sutjesci su umrli oni koji su se ustali protiv zablude velike izdaje. I Velikog zločina. Po svemu nevini. Nisu to ljudi režima. Bili su obični ratnici. Ljudi pokreta otpora.
U nekom etimološkom i povijesnom smislu upravo oni – Partizani Sutjeske, Hrvati, bili su istinske i prave ustaše. Prije nego je taj pojam uništen.
Pavelić kao sluga okupatora nikako nije mogao biti nit korijenski nit korienski “ustaša”.
Štoviše, on je nekadašnju titulu “ustaša” koju je nosio i najčasniji Hercegovac ikada , Mihael Ljubibratić, prvi prevoditelj Kurana na slavenski, koju je nosio i Don Ivan Musić, oba ustanici i oba uz Jeanne Mercus zvani u narodu, srpsko i hrvatskom kao “ustaše protiv osmanskog zuluma” također isprostituirao.
Pavelić je isprostituirao Hrvate. Hrvatsku povijest gurnuo na sama svjetska dna.
Isprosituirao je i drevni hrvatski pozdrav “Za Dom”.
I nejasno je, zašto RH kao država, onima koji pokušavaju relativizirati njegovo ime, ne oduzima državljanstva i kazneno ih ne progoni? Što to znači ako Predsjednik države odstupi pred čovjekom koji veliča ZDS? Država nije osmišljena da se povlači. Država je institut legalne sile. Pa i nad glupanima.
Ne radi se tu o demokraciji i toleranciji.
Nema “ali” oko nečega što je raskomadalo hrvatski narod i hrvatskuzemlju i stavilo je u službu strane sile.
To niti jedna država svijeta, koja drži do sebe, ne dopušta.
I zašto pobogu RH Sabor ne komemorira Sutjesku a Sarajevo ju komemorira?
Više je hrvatskih djevojaka i žena položilo život na Sutjesci nego što je Bošnjaka Muslimana ukupno tamo poginulo.
Ovo pišemo ne da tu bošnjačku žrtvu minoriziramo, štoviše, duboko ju poštujemo svjesni činjenice kakva je snažna i ustaška i handžar agitacija bila po BIH. Naglašavamo ovo zato što danas, dok slušate medije s Prostora džihada, (njihov naziv za ABIH teritorij) na trenutak dobijete osjećaj kako u Partizanima živa Hrvata uopće bilo nije.
Daleko van Hrvatske, hrvatske kćeri i sinovi, 3000 njih, ginu za ideal slobode, i obrane naroda i zemlje, od sile koju je i u Zagreb i u Sarajevo ušetalo priglupo kvislinško pašče s Bradine. Čovjek čiji grob u Madridu, na sramotu Hrvata, naročito na sramotu sinova Ustaša izdanih na Bleiburgu, još nije dignut u zrak.
Odgovorne nacije nacionalnim izdajnicima ni za grob ne daju da se zna. Hrvati nisu odgovorna nacija. Jesu li još uvijek nacija?
Krvavi klinč Hrvata koji izgladnjeli i slabo naoružani brane svoje zadnje atome postojanja, braneći čast svog naroda i čast svoje domovine iz koje su prognani, braneći Hrvatsu van Hrvatske, tolike silne junačke hrvatske smrti, smrti tek dozrelih djevojaka i mladića, doista Boj na Sutjesci, čine centralnim mjestom hrvatske nacionalne tragedije. I nejasno je zašto joj Thompson još nije spjevao pjesmu. Sutjeska nije ništa manje hrvatska, od Krbave, Dive Grabovčeve, Zrinski i Frankopana.
Ako Hrvatsko liderstvo u BIH ne shvaća koliko je Sutjeska važan znamen i neosporan ponos našeg naroda, oni nisu nit lideri nit su Hrvati.
Šutnjom oko javne proslave Rasima Delića u Sarajevu, to su , doduše već i pokazali.
P.S. Koliko se sarajevskih glumaca diglo protiv podizanja medijskog spomenika Rasimu Deliću od neki dan?
wpDiscuz
