Od trenutka kad je i službeno odbijen i zadnji pokušaj HNS-a, od strane sarajevskih “partnera” riječima da se radi o “fašizmu, apartheidu, izdaji, novoj podjeli BIH” ne postoji više niti jedan logičan razlog da stranke HNS-a sudjeluju niti u jednoj instituciji BIH.
Napuštanje svih razina vlasti bio bi jedini mogući oblik legalističkog odnosa prema zemlji u kojoj traiš da ti se vrate tvoja oteta prava. Jedini oblik poštivanja Ustavnog suda BIH i ustavnog poretka BIH.
Ostajanje u vlasti i čekanje izbora čin je preživljavanja. Apanažiranja.
Sve do sada mandati HNS-ovog skupa političara, u parlamentima i vladama, mogu se pravdati legalističkim pokušajem implementacije Izbornog zakona, kao najvažnijeg pitanja za Hrvate, zbog kojeg su sva druga pitanja stavljena ad acta.
Ne sjećamo se da je iti jedan hrvatski zastupnik uopće spomenuo pitanje raspodjele PDV-a , poslao ga na Ustavni sud, pitanje TV kanala je bačeno u drugi plan. Sva pitanja bila su podređena fundamentalnom pravu kojeg hrvatski narod u BIH ima – pravu da bira i da bude biran. Pravu da bude u svojoj zemlji konstitutivan.
Hrvati su se ponašali kao proeuropska politička grupacija, često su smirivali odnose na liniji Banja Luka – Sarajevo.
I za ono malo prava, što su tražili da im se uvaže u parlamentu, prava koje im je potvrdio i Ustavni sud, prava koje im je oteto 2000-e godine, za to malo prava, su medijski označeni fašistima, prijetilo se kaznenim prijavama, nazivalo nas se najpogrdnijim imenima, gazilo se po našim kolektivnim i osobnim ljudskim pravima. Gotovo pune 4 godine. Time su zaustavili cijeli niz drugih pitanja koja su od vitalnog interesa za ovaj narod da stoje po strani.
Ako 4 godine legalističke borbe, uz potporu Ustavnog suda, nisu dovoljne, da se implementira ono što se implementirati mora, koliko života mi trebamo imati da dočekamo primjerice sve druge izmjene zakona koji nas ubijaju i iseljavaju. U prvom redu zakon o raspodjeli PDV-a.
Kada je i posljednja žarulja nade ugašena, da će se u Sarajevu netko urazumiti, i kada je svaki dijalog prestao postavlja se pitanje koja je daljnja svrha sudjelovanja hrvatskih zastupnika u institucijama BIH?
Hrvatsko narodno pravo je obrisano od pod. Otvaranje teme raspodjele PDV-a, zakona koji daleko najviše pustoši hrvatske kantone, što u ljudstvu, što po džepu, u zadnjih par mjeseci mandata, naprosto nema smisla.
Izlazak iz institucija jedini je dostojanstven čin. Vraćanje među narod predstavlja čin solidarnosti. Ostanak u njima predstavlja priznanje legitimiteta političkom nasilju. Potvrdu da je neka vrsta političkog mazohizma nešto što si mi možemo dopustiti.
Možemo li?
Biti stabilizator zemlje koja te ne podnosi, koja želi da te nema, koja te nastoji izbrisati? Čemu to? I do kada to?
Pristojno zbogom, i javite kad se dogovorite, evo vam država, sasvim je ok stav. Nenasilan, demokratski i legalistički.
Inače nek se ne ljute hrvatski političari , ministri, savjetnici, ako ih narod, preko noći krene gledati kao …
Vjekoslava Čambera.
wpDiscuz