Zapamtite dan kada su došli po Assangea, onog koji je dao sebe za vas, onog koji je mučen zbog istine i pravde

Neki će mu dati evolucijski oblikovan, a drugi božanski stvoren povod, no činjenica je da u mnogim ljudima tinja taj osjećaj za pravdu. Teško je dosežna, no iznimno lako shvatljiva, do te mjere da je se ne mora ni objašnjavati – pravda se osjeća u istoj mjeri kao i sunčani dan. To prokleto londonsko vrijeme škrto je sa suncem, pa i danas, u suprotnom bi ovo bilo prvo Julianovo izlaganje suncu nakon gotovo 7 dugih godina. U malo kojem zatvoru čamilo se u ovom stoljeću kao što je Julian čamio u uska četiri zida ekvadorske ambasade u Londonu.

Bio je to neki čudan trenutak neopravdane euforije, tada, prije kojih desetak godina. Osjećaj da će tehnologija izmaknuti kontroli režima koji se kopira od države do države i tako uzduž i poprijeko svijeta. Osjećaj da je tek sada zapravo završilo mračno doba, s nekoliko stoljeća zakašnjenja. Da će istina moći biti uploadana, postavljena na mrežu i dostupna svima.

Među ljudima, koji jesu željni pravde kao malo čeg drugog, aktivirali su se i oni koji su shvatili da se nalaze u vremenu i mogućnosti da mogu biti glasnici istine – bilo da su imali plan kako toj istini ugraditi pojačalo s globalnom dozom ampera, što je učinio Julian Assange pokrećući WikiLeaks, ili bilo da su shvatili da u rukama drže ključ pod kojim je istina skrivena, kao što je bilo u slučaju vojnikinje Chelsea Manning.

Ako su istina i pravda toliki zanos još i snažnije grmi spoznaja da se zločini i laži maskiraju upravo u istinu i pravdu. Takav je slučaj bio s imperijalističkim ratovima na Bliskom istoku, gdje su pod lažnim povodima nestale stotine tisuća ljudi, za interese ničeg ljudskog – geopolitike, nafte, novca… Zahvaljujući ljudima kao što su Assange i Manning, danas znamo nešto više o svemu tome. Manning je, stavljajući svoj život na kocku stavila istinu na jednu još višu stepenicu – dokumenti američkih ratnih zločina u Iraku procurili su od nje, nošeni tom mrežom koja nas je trebala izvući iz mračnog doba, sve do Assangea i njegovog WikiLeaksa, da bi tamo bili objavljeni kao optužnica protiv ratnih vođa, ali i na sramotu svih onih koji su – zabludom ili vlastitom izopačenošću – podupirali te ratove i invazije.

Manning je pronađena, uhićena i za otkrivanje istine o ratnim zločinima umjesto Nobelove nagrade za mir dobiva 2013. godine 35 godina zatvora u strogoj tamnici disciplinske vojarne Fort Leavenworth. Nekoliko godina kasnije američki predsjednik Barack Obama, koji je i sam ekspandirao američke vojne intervencije, odglumio je pred kraj drugog mandata čin milosti te je drakonsku kaznu za Manning smanjio te ona izlazi iz zatvora 2017.

Znajući što se dogodilo Chelsea Manning, dok je izgledalo da će truniti u samici svih 35 godina, bilo je i drugih koji su bili spremni staviti sve na kocku za istinu. Jedan od njih je Edward Snowden, bivši zaposlenik američke CIA-e i NSA-a, koji je svijetu otkrio magnitudu totalne špijunaže provođene od strane njegovih poslodavaca. Prešao je svijet da obznani istinu. Sam bi teško uspio, no pomogao mu je hrabri novinar Glenn Greenwald. Operacija spašavanja njega i istine bila je uistinu filmska, no uz pomoć WikiLeaks odvjetnice Sarah Harrison uspjeli su Snowdena iz Hong Konga prebaciti u Moskvu – možda ne idealno mjesto gdje je Snowden želio završiti, no po njega u ovom odnosu globalnih snaga možda i jedino gdje će biti siguran, barem za sada, od progona.

Julian Assange pak, kojem u SAD-u prijete ne samo tamnicom već i smrtnom kaznom, od početka je bio “glavni trofej”. On je borcima za pravdu pokazao put, dao im platformu, potaknuo ih da krenu naprijed, da budu glasnici istine. Kao takav on je kudikamo opasniji od “običnih zviždača” po globalne režime kojima je “istina” proizvod za mase – iz njihovih tvornica, dakako.

Protiv Assangea se prvo podigla optužnica za navodne seksualne prijestupe u Švedskoj, nešto u što mnogi sumnjaju, no ista je samo sredstvo za njegovu deportaciju iz Britanije u Švedsku otkuda mu prijeti izručenje SAD-u.

Dani kada je Assange još uvijek bio u bijegu od nepravde bili su poprilično drugačiji dani od današnjih jer je svijet bio veći. Bilo je tu nekolicina manjih, ali ponosnih, država koje su i same odlučile stati na stranu pravde i istine. Ponajviše je riječ o zemljama Latinske Amerike koje su nastale iz ili neposredno uz Bolivarijansku revoluciju Huga Chaveza u Venezueli (koja je pak stigla nekoliko desetljeća nakon Castrove revolucije na Kubi) – jedna od tih zemalja bila je i Ekvador gdje je tada na vlasti bio ljevičarski predsjednik Raphael Correa, čovjek takvog kalibra da bi vjerojatno, da je bio u situaciji poput Assangea, Snowdena ili Manning, učinio isto. Zahvaljujući njemu Julian je u zadnji trenutak izbjegao hapšenje u Londonu te je ušao u zgradu ekvadorske ambasade gdje mu je dodijeljen azil.

Zadnje što je želio je da tamo u skučenom prostoru provede idućih 7 godina, ali upravo to se dogodilo. Što je očekivao da će se dogoditi? Isto ono što su očekivali Manning, Snowden i mnogi drugi… romantično i idealistički – da će istina promijeniti svijet. Ipak, poplava istine nije stigla. Mnogi drugi s ključem u ruci odlučili su ipak ne otvarati tu kutiju, preferirajući udobnost vlastitih beznačajnih života umjesto da se pridruže borcima koji su se upustili u mijenjanje svijeta.

Nije stiglo čak ni priznanje za njihov herojski čin. Tu i tamo bi se njihove objave, ako su se dale politički iskoristiti, pohvalile, ali to je to. Bilo je prosvjeda, ali ne masovnih. I nakon što je o ratu u Iraku otkriveno toliko toga isti počinitelji su bez previše otpora dan i noć bombardirali Libiju 2011. godine da bi se ostatak svijeta ponašao kao da je to nešto normalno.

Iz svega toga, ako bi nas ovaj tužan dan nagnao na pesimizam, mogli bismo zaključiti kako svijet nije spreman za istinu – ili još gore – ne zaslužuje istinu… I taman kada nam takve misle navru, razbija ih poznati glas – Julian Assangea, dok ga policija izvlači iz zgrade i gura u policijsko vozilo uzvikuje: “Oduprite se! Možete se oduprijeti!”.

I u pravu je. Otpor nikada nije uzaludan. Prije ili kasnije istina mora pobijediti – pomisliti da neće biti tako učinilo bi uzaludnim ne samo otpor, učinilo bi uzaludnim sve.

Od ratnih zločinaca na globalnoj razini do sitnih kradljivaca na niskoj, od izrabljivača svih vrsta pa sve do oportunista koji će puniti svoje džepove tvrdeći da se protive izrabljivanju, svi slojevi nepravednih danas su sretni što je uhićen Julian Assange. Naivci, Julian Assange samo je čovjek kojeg su mučili i kojeg će sada mučiti još i više. Osjećaj za pravdu ne može se baciti iza rešetaka jer bi onda trebalo porobiti i cijeli ljudski rod – nije da nisu probali, stavljajući cijelo čovječanstvo u informacijsko roblje, ali uzalud. Veseli ih ljudska letargija, beznađe, nedostatak ljudi na ulicama, no kriva je to procjena. Ako ljudi nema to znači da se bore za život i nemaju vremena za kontroliranu opoziciju i njihov aktivizam, dok se jednom ne pojave svi, odjednom, svi oni koje se već otpisalo.

Assange je uspio, informirao je svijet da je istina pod ključem, pod cenzurom. Ta spoznaja može biti još i moćnija od objave same istine. Assange je pridonio demontiranju transa u kojem se ljudski rod nalazio, vjerujući da mu se istina servira u večernjim vijestima. Osvješteniji svijet je i njegova velika zasluga, a taj svijet neće razočarati, bez obzira na sve, jer koliko god se trudili biti mimo svega, zatvoreni u svoje male živote, osjećaj za pravdu i istinu ugraviran je po osnovi u tolike ljude i neće im dati mira, neće im dati da bezdušno gledaju kako Assangea odvode bez da barem ne pomisle – “evo čovjeka koji je dao sebe za nas”, a na valu te plemenite ideje stvarana je cijela novija ljudska povijest.