Zadnji dani Robina Williamsa: Samo je govorio – ne mogu više

Brzina kojom ga je udario komet genija je također brzina kojom ga je udarila nevjerojatna nesreća, ja ne bih mogao tako živjeti, a nije mogao niti on, rekao je komičar Billy Crystal o dugogodišnjem prijatelju i kolegi, pokojnom Robinu Williamsu. Oskarom nagrađeni glumac prije četiri godine počinio je samoubojstvo u svom domu pokraj San Francisca. Novinar rubrike kultura New York Timesa Dave Itzkoff, koji je nekoliko puta radio velike intervjue i “profil” glumca, u knjizi naslova “Robin” secirao je posljednje mjesece života tragičnog glumca.

Razgovarao je s njegovom djecom, prijateljima i poznanicima kako bi napisao 500 stranica koje se, kaže većina kritičara, čitaju kao najtužniji roman. Njegovu je smrt vješanjem potaknula i kriva dijagnoza. Williams je patio o bipolarnosti koju je često odbijao tretirati lijekovima, natakao se alkoholom jer je alkoholizam “crta” prisutna i s majčine i s očeve strane, a na kraju mu je, potpuno krivo, dijagnosticirana Parkinsonova bolest.

Autopsija je kasnije pokazala da je komičar bolovao od rijetke vrste demencije imena Lewy Body Dementia (demencija Lewy tjelešaca) koja utječe na rad mozga, te progresivno uništava moždano tkivo. Halucinacije, gubitak pamćenja, depresija i čitav niz fizičkih boljki mučile su Williamsa za kojeg je čak i supruga Susan Schneider rekla kako je “mislila da je hipohondar”. Ta je vrsta demencije povezana i s velikim brojem samoubojstava.

No, Williams je, ako je vjerovati Itzkoffu i njegovim sugovornicima Williams je od početaka karijere, pa čak i ranog djetinjstva pokazivao nemogućnost “nošenja sa teretima svijeta” koju je dodatno potencirala i slava. Kao dijete puno je vremena provodio sam, na tavanu vile u kojoj je stanovao s roditeljima koji su mnogo putovali. Upisao je prestižni Juilliard, a u New Yorku mu je najbolji prijatelj bio glumac Christopher Reeve koji je u to doba radio pantomimu u njujorškom Central Parku.

“Možete zamisliti koliko su popularni bili komičar brz na jeziku i pantomimičar. Barem su imali jedno drugo pa su se uvijek mogli jadati”, rekao je Williamsov prijatelj iz mladosti. Nakon New Yorka Williams je, kaže knjiga, vlastoručno pokrenuo renesansustand-up komedije u San Franciscu.

“Bio je kao eksplozija, iz njega je samo izlazilo. I to ne glupo, vulgarno ili nesuvislo, već pametno, smiješno ali i manično. Bio je krasan tip, van pozornice dosta povučen, kao da je imao neki zid u sebi. Letterman je kasnije rekao da je imao “čovjeka u čovjeku”, tek sad shvaćam da se stalno borio sa klackalicama poslovnih i privatnih uspona i padova, te neograničenih apetita i očekivanja publike, a ponajviše samoga sebe”, napisao je u kolumni za Washington Post njegova nekadašnja kolegica, sada novinarka, Merril Markoe. Ponekada mu je, napisala je, zamjerila jer je znao koristiti tuđe, pa i njezine fore, u svojim televizijskim i klupskim nastupima, ali sada shvaća da je njegov mozak naprosto “funkcionirao kao sifon”.

Početkom osamdesetih Williamsa je “zadesila” nevjerojatna glumačka karijera, no gledatelji su u svakom filmu, neovisno o žanru i tematici očekivali vatromet kakav je Robin znao prirediti, a on je pak htio pokazati svu paletu svog glumačkog talenta.

“Kad nije bio ludo zabavan nego je glumio “normalniji” lik onda su mu prigovarali da što je sad sladunjav i patetičan, a ako je stalno bio kao duh iz svjetiljke iz Disneyjevog crtića “Aladdin” onda su mu govorili da je formulaičan i ukalupljen, a njemu je cjelokupna sreća i psihička stabilnost ovisila o uspješnosti na poslu. Kritike su ga uništavale”, kaže Crystal o trostruko nominiranom glumcu koji je Oscara na kraju dobio “tek” 1997. za film “Dobri Will Hunting” za kojeg je bio uvjeren da će ga sasjeći jer je “ozbiljna i srcedrapateljska uloga”.

“Dosta je tuge, jada i čemera, sjećaš li se smiješnih rola, hajde okušaj se opet u tome”, napisao je jedan filmski kritičar, a Williams je u jednom intervjuu rekao kako “pokušava glumiti likove koji nam omogućuju da zavirimo u samo srce toga što znači biti čovjek i nas kao vrste”.

Karijernom perfekcionistu koji se borio s razvodima i privatnim krahovima, a da bi održao “struju genija” nije se libio niti filati kokainom i alkoholom teško je padala i ideja konkurencije. Njegov posao bio je sve, kaže njegov sin Zak, prisjećajući se kako je Robin bio užasnut nakon što je na scenu “izbio” Jim Carrey.

“Znao je da je Carrey isto genijalac koji vrlo dobro zna koristiti tijelo, stalno je varirao između tjeskobe, brige i maničnih faza. Znao bi izaći iz šminkeraja na rubu suza i pričati o tome kako je Carrey “in”, a on “out”.

Njegova tadašnja supruga Marsha morala ga je uvjeravati kako na sceni zaista ima mjesta za oboje, no on je samo krenuo piti”, rekla je njegova dugogodišnja šminkerica i prijateljica Cheri Minns koja ga je u nekoliko navrata u životu molila da tražio pomoć, no on se uvijek nekako sam, uz pomoć nekog poslovnog uspjeha, iskopao iz emocionalnog dna.

Godine 2014., malo prije smrti, završavao je treći nastavak filma “Night at the Museum” u Vancouveru i prijatelj ga je pozvao da dođe s njim u bar u kojem se okupljaju stand up komičari i da, ako želi, i sam nešto izvede.

“Ne mogu. Više ne znam kako biti smiješan”, rekao je Williams i okrenuo se sa suzama u očima, prisjeća se Minns.