Vukovar. Simbol otpora, tragedije, herojstva. Grad čije ime odzvanja poviješću, čija tišina govori više od svih riječi. U nedjelju navečer, u dvorištu vukovarske bolnice, upaljene svijeće i zajednička molitva ponovno su podsjetile na one koje vrijeme ne može izbrisati – branitelje, civile, nestale, neprežaljene.
Trideset i tri godine nakon što je grad pao, njegov duh i dalje prkosi. Molitvu su predvodili vukovarski svećenici, dok je klapa Sveti Juraj Hrvatske ratne mornarice stihovima dodala dašak nade u srce tuge. Bolnica, nekada simbol otpora, sada je mjesto na kojem se duhovi prošlosti susreću s današnjim generacijama.
Iz ove bolnice, nakon sloma obrane, odvedeno je najmanje 260 ranjenika, medicinskog osoblja i branitelja. Od njih, tijela 200 nesretnih duša ekshumirana su iz masovne grobnice na Ovčari, dok sudbina 60-ak ljudi ostaje tajna. Njihove majke, supruge, djeca i danas traže odgovore, često nalazeći samo tišinu.
Na Memorijalnom groblju ujutro su položene ruže i zapaljene svijeće. Tišina je glasna, gotovo zaglušujuća. Kapele Krista Kralja Mučenika, novoizgrađene zahvaljujući Ministarstvu hrvatskih branitelja, blagoslovljene su molitvom. Simbolika je jasna – mjesto gdje su se vodile najteže bitke sada je svetište života i smrti.
Put spasa kroz polja kukuruza
Svijeće su gorjele i kod zavjetne kapelice na “Putu spasa”, uskom koridoru kroz kukuruze koji je Vukovaru donosio hranu, lijekove, oružje i – nadu. Taj put nije bio samo fizički prolaz, već simbol odlučnosti, hrabrosti i zajedništva. Njime su prolazili oni koji su znali da svaki korak može biti posljednji, ali su svejedno išli.
Vukovar je ovih dana mjesto gdje se susreću svi – iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, dijaspore. Dolaze branitelji, obitelji stradalih, političari, pa i oni koji bi radije da nisu tu. Grad na Dunavu ovih dana nije samo mjesto komemoracije; on je podsjetnik na to koliko smo kao narod spremni voljeti, koliko smo spremni patiti i koliko smo zaboravili.
Među okupljenima je i Zvonimir Kološnjaj Roda, branitelj dvaput ranjen u ratu. „Dolazak ovdje nije promocija, nije politika. To je čisti pijetet prema onima koji su dali svoje živote za našu slobodu,“ kaže Roda. Njegove riječi odjekuju. Ne samo među onima koji slušaju, nego i među onima koji šute.
Majke i supruge nestalih, poput Mande Patko, već tri desetljeća čekaju odgovore. „Vjerujem da Beograd zna gdje su naši najmiliji,“ kaže Patko. „Ako imaju dokumente, neka ih daju. Previše je vremena prošlo.“ Na Ovčari, među 938 križeva, položene su ruže za one koji nikada nisu pronađeni. Svaka ruža je vapaj, svaka svijeća – molitva.
I dok se neki klanjaju s poštovanjem, drugi koriste Vukovar za političke poene. „Milorad Pupovac ovdje nije radi izjednačavanja žrtve i agresije,“ kaže Stipo Mlinarić, „nego radi svog PR-a. Vijenac baciti neće dok smo mi živi.“
General Marinko Krešić dodaje: „Uvijek ćemo biti uz Vukovar, kao što je on bio uz nas.“
Vukovar je više od grada. On je ideja, simbol, rana i ponos. Na njegovim ulicama ovih dana koračaju ljudi koji pamte. Pamte one koji nisu dočekali jutro 19. studenoga. Grad heroj i dalje nosi svoje breme, ali i dalje svijetli. Njegove svijeće nisu samo za prošlost – one su i za budućnost, za generacije koje dolaze i koje neće dopustiti da Vukovar postane samo riječ iz povijesnih knjiga.
wpDiscuz
