Otvoreno pismo što su ga danas uputili predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH Dragan Čović i predsjednik Glavnog vijeća HNS BiH Božo Ljubić nije, osobito slijedimo li poteze drugih stranaka na službenom početku predizborne kampanje a i ranije, uobičajeno za vrijeme kada su pred nam još jedni povijesni izbori. A niti, kazao bih, očekivan potez političara koji isključivo misle na izborni ishod. Vodeći dvojac hrvatske krovne političke organizacije obraća se, istina, Hrvatima, svojim, dakle, biračima. Ali i svim političkim subjektima, svim predstavnicima međunarodne zajednice te svim građanima i cjelokupnoj javnosti u našoj zemlji.
Već iz toga jasno je kako ovdje nije riječ (samo) o izborima; Riječ je, u biti, o državi, o nakani svih stranaka okupljenih pod haenesov krov da grade svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu s ostala dva konstitutivna naroda i za dobrobit svih njezinih građana/državljana. Da ne rabimo više-manje dijelom profani, dijelom ponižavajući naziv – ostali.
Potisnuti (sve) razlike
Dojma sam uz to kako je ovome državničkom pismu prethodio nedavni vrlo nadahnut Čovićev govor u Orašju na Večeri Hercegovine u Posavini. Ni to – iako u nas kampanja nikad ne prestaje – nije bio klasični govor stranačkog lidera pred kojim su izbori. Nije, dakako, taj prvak bh Hrvata propustio prigodu naglasiti važnost, možda i presudnu, nastupajućeg listopada, naglasivši kako Hrvati moraju potisnuti sve razlike koji ih dijele. Bolje mjesto od Orašja, od Posavine te hrvatske patnice, Čović nije mogao odabrati.
Međutim, nije se samo obraćao svojim (potencijalnim) glasačima: „Moramo isto tako potisnuti sve razlike koje nas dijele i svojim susjedima pružiti iskrenu ruku prijateljstva, reći im otvoreno što nam je na srcu, ali i čuti sve ono što je njima važno da mi sa svoje strane razumijemo“, kazao je samo nekoliko dana nakon što je u mostarskoj Kosači na svečanosti u povodu 25. rođendana Herceg Bosne, federalne partnere nazvao braćom!
Pratim pozorno, uz stanovitu potporu medikamenata, sve predizborne skupove koji, kronično u nas, nisu čekali današnji službeni početak kampanje, i doista još nisam čuo da se s više entuzijazma govori o državi Bosni i Hercegovini i s više uvažavanja prema ostalim konstitutivnim narodima. I iskrenosti.
Čović&Ljubić u svome pismu u potpunosti su na tome fonu; Podsjećaju kako su odnosi Hrvata i Bošnjaka prolazili različite faze te da je grešaka bilo na obje strane. Različito od stranaka, posebice nekih bošnjačkih, koji se postavljaju u poziciju „temeljnog naroda“ koji dijeli atest državotvornosti, zatvarajući oči pred vlastitim propustima. Slijedom čega je zapravo nužno bilo podsjetiti na „slučaj Izborni zakon“. Kao što je znano parlamentarnu proceduru nije prošao HNS-ov prijedlog izmjene i dopune Izbornog zakona BiH. Usprkos čak i tomu što je sadržavao samo elemente nužne za provedbu odluke Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić. Da jeste, omogućio bi punu provedbu rezultata listopadskih izbora te otklonio potencijalne blokade institucionalnog i političkog sustava do kojih bi moglo doći u ovakvim okolnostima.
Sveopća bošnjačka mobilizacija
Nije, treba također podsjetiti, HNS BiH držao ovaj svoj prijedlog Svetim pismom. Naprotiv, bili su spremni prihvatiti svaki prijedlog koji omogućuje cjelovitu provedbu odluke Ustavnog suda. Nisu ga dočekali. Umjesto toga, došlo je do sveopće mobilizacije bošnjačkih – više-manje, inače, posvađanih stranaka – na projektu dekonstitutivnosti Hrvata. Uz opasku, neke od njih lažno se predstavljaju kao multietničke, promovirajući gdjekad pokojega (svoga) „Hrvata za pokazivanje“.
Stavljajući entitet iznad države, entitetski parlament iznad državnoga i zakon na entitetskoj razini iznad državnog zakona, SDA, SBB, SDP, DF i NS su prijedlogom „Zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta Federacije BiH“ izveli su pokušaj entitetskog udara na državu, ugrozili ustavno-pravni poredak BiH te prekršili Ustav BiH i Daytonski sporazum.
A riječ je o strankama čijim liderima su puna usta Nedjeljive i Tisućljetne; Dodatni je, nažalost, problem što su im u ovome projektu „krađe države“ merdevine držali razni međunarodni poklisari, orfeji, inače, pravne države. Države prava, dakle. Što mi, nerado doduše, u sjećanje priziva jednog od njih, bivšega američkog veleposlanika u BiH koji je jednom (ne)zgodom kazao kako u svezi odluke Ustavnog suda za Mostar treba postići kompromis… Nedvojbeno je, i to doista treba naglašavati u poredvečerje Općih izbora, kako opstojnost i perspektiva ove države ovisi ponajprije o poštivanju i provedbi najvišeg državnog zakona. Tako je, naime, u svakoj (normalnoj) državi. Kršitelji Ustava morali bi to imati na umu. Osobito oni što svečešće zveckaju oružjem i usput, pod krinkom tzv. Građanske države, nastupaju prema Hrvatima s majorizatorskih i šovinističkih pozicija.
Načelo tronošca
Unatoč svemu, unatoč, dakle, dojmu kako bošnjačke stranke ne može ujediniti ništa kao što to može antihrvatska ujdurma – još tamo od prvog „slučaja Komšić“, pa, evo, do aktualne epizode s Izbornim zakonom, Čovićevo i Ljubićevo pismo je još jedna potvrda da je hrvatska ruku i dalje pružena. Nije, dakako, tu riječ o hrvatskoj slabosti. Radi se, naime, o izrazu nacionalne i političke zrelosti i snage te odgovornosti prema zajedničkoj državi Bosni i Hercegovini. Jasno, to mora biti država po mjeri sva tri naroda. A ne da u njoj, kao u bivšoj SFRJ, jedan narod temeljem brojnosti bude – jednakiji. O tomu je, znamo, pisao Orwel, a još bolje znamo kako je završilo s srpskim inzistiranjem na naročitoj im, neboskoj valjda, jednakosti.
Zato, evo za kraj podsjećam još jedanput na Čovićev govor u Posavini: „… Prvi pružamo ruku pomirenja, i kao kršćani katolici i kao nositelji i predvodnici europskih vrijednosti u BiH. Svojom otvorenošću prema drugima dajemo šansu viziji naše domovine kao države jednakopravnih naroda, članici obitelji europskih država koje dijele i međusobno vežu zajedničke vrijednosti“, kazao je predsjednik HNS-a BiH, naglašavajući kako ovaj (naš) tronožac može biti tronožac stabilnosti, tolerancije, suživota i razvoja, samo ako su svi jednako iskreni i iskreno priželjkuju zajedništvo i suradnju.
Josip Vričko l Dnevnik.ba
wpDiscuz