Što znači voljeti Gospu? Je li to slijepa vjera u ukazanja koja prelaze u tisuće ili duboka, odana vjernost njezinoj poruci i onome što predstavlja makar ta odanost značila progon? Pitanje je jednostavno, ali ga rijetko postavljamo.
Zamisli sada da je to tvoja biološka majka, nebeska majka – da je to žena koja ti je podarila život. I netko dolazi, iz dana u dan, iz godine u godinu, i tvrdi da razgovara s njom, da mu šalje poruke iz četvrte dimenzije. Poruke, kaže, koje ti nisi čuo, niti ćeš ikada čuti. Tvoja majka im je kažu rekla gdje treba postaviti klimu i kada i gdje on treba ići s uputnicom. Tvoja mrtva majka koja nije sveta kao Gospa. Bi li ti barem to malo bilo čudno? Bi li ti zasmetalo? Bi? Samo zato jer gajiš snažne osjećaje prema svojoj mrtvoj majci.
A sad zamisli da si Krist, i gledaš kako tvoju majku koriste za političke igre, spustili ju 2000 godina nakon Nazareta u Bijakoviće da ju pitaju hoće li Dinamo biti prvak, da ju pitaju oko izgradnje hotela,oko uputnice Vicki, da ona “Gospa” potom prijeti biskupu oko nekog fra Vege, s kojim reče ima velike planove a taj će kasnije i prestati biti fratar, unatoč njenoj najavi, da ju potom koriste za milijune eura zarađene na svetim suvenirima.
Da je svu tu propagandu branio i zagovarao Vlašić koji će kasnije osnovati vlastitu Crkvu,i oženiti se i začeti dijete s nekom časnom sestrom, još u doba prvih ukazanja, i ništa ti to neće biti sumnjivo.
Voliš li dakle ti Majku svih majki?
Ili si samo jedna tišina u gomili milijuna pogovornih tihih tišina. Koja se boji tek osude svjetine ali ne i gnjeva Božjeg. Dakle tvoj Bog je svjetina a ne Pravi Bog? Ili se varamo?
Ako je zaista voliš, ne bi li se trebao zapitati – koristi li netko tvoju vjeru za nešto drugo? Je li moguće da iza tog beskonačnog niza ukazanja, iza 50.000 poruka, od kojih ne znaš citirati baš niti jednu, stoji neka druga agenda?
Voliš li ti uopće Majku Kristovu ako ti je tih 50.000 obraćanja od kojih ne znaš baš niti jedno na pamet, postala normalna stvar oko čije se relevantnosti nema šta tko pitati? Makar ih i sam Vatikan negirao kao istinite.
Ako Ju voliš, kako to da nikada nisi dopustio sumnju, zrno pitanja koje bi te vodilo prema istini? Jer ljubav prema nekom kontroverznom događaju i navodnom ukazanju bez iti jednog pitanja nije ljubav, već komformizam. To nije ljubav prema Gospi. To je obožavanje fenomena. Bespogovorno i sektaški.
I nije li naša vjera, ona istinska, ona prava, vjera koja ne dopušta zloupotrebu svetog imena?
Znaš li što Isus kaže o sudbini onih koji njegovom Ocu stave u usta svoje riječi. Ako si čitao Novi zavjet, trebao bi znati na kojoj je stranici ta rečenica i trebalo bi ti biti jasno kakva kazna takve čeka.
A što li će tek uraditi onima koji su usta njegove majke stavili riječi koje nije izgovorila. Ako su to uradili.
Zar misliš da bi Gospa, koja je prošla kroz nevjerojatnu patnju, dopustila da se njezino ime koristi za najbanalnije teme, da odgovara na najbanalnija pitanja?
Voljeti Gospu znači i braniti Ju. Ne dati Ju.
I ti, ako je voliš, trebao bi braniti njezino ime. Stati ispred njenog digniteta riječima “Ne diraj moju majku, ne igraj se njenim životom, udalji se od Nje!”
No, tolike godine zatvaramo oči, jer je lakše vjerovati bez propitivanja, lakše je slijediti mase. A upravo nas to dovodi do onoga što nam je dano kao dar – razum, dar Duha Svetoga.
Onaj dar koji nam pomaže razlikovati dobro od zla, istinu od laži.
Crkva nas uči da je razum ključan. Da je to Božji dar koji ne smijemo ignorirati. I da je grijeh protiv tog dara neoprostiv.
No, koliko nas koristi taj dar kad je riječ o ukazanjima?
Koliko nas je spremno suočiti se s istinom, čak i kad nas ona vodi u neugodna pitanja? Kad šutimo pred lažima koje se izgovaraju u ime Gospe, ne gazimo li tada dar razuma?
I zapitaj se: zašto bi Ratko Perić, Petrov namjesnik na Humskoj zemlji, biskup i usamljenik, godinama stajao protiv mase, trpio tolika poniženja, klevete , čak i otmicu, ako nema dublju istinu? Ne daje li mu upravo Gospa snagu da ustraje?
Možda zna nešto što mi ne želimo vidjeti. Možda mu njegova borba za istinu, iako je teška, daje snagu koju mi nemamo jer se bojimo suočiti s pitanjima.
Ako je mogao Ratko, možemo i mi. Barem pokušati biti samo jedno malo “R” od našeg velikog Ratka. Najvećeg živućeg među nama.
Jer, ljubav prema Gospi nije u slijepom prihvaćanju svega, već u hrabrosti da štitimo njen dignitet , da se borimo protiv njene kapitalizacije i nasilnog spuštanja Nje s neba, za njihove potrebe, interese i politike. Makar nas zbog tog proklinjali.
Vatikan je rekao svoje. “Ničeg nadnaravnog”.
Olakšao ti je slobodu javne ljubavi prema Njoj. Dršćeš li i dalje u slobodi svog razuma da laž nazoveš pravim imenom?
I gdje je doista centar tvoje vjere? U Vatikanu ili u Bijakovićima?
Vrijeme je da se zapitaš: Što ako je netko svo ovo vrijeme Gospu zloupotrebljavao očito se ne bojeći gnjeva Božjeg?
A sada, vi koji ste doživjeli obraćenje u Međugorju, vi koji ste osjetili duhovnu obnovu – razapnite nas na križ.
I to će biti još jedan plod Međugorja.
No, ne zaboravite – po plodovima ćete se prepoznati.
Napomena: Za sve one koji nisu shvatili bit ovog teksta preporučamo knjigu Darka Pavičića “Prvih sedam dana”. Za vas naprosto nema nade. Žao nam je. Javite nam kad se dogodi 100.000 ukazanja. Red je pridužiti se proslavi. Doći ćemo.
poskok.info