Intervju s uglednim sarajevskim sveučilišnim profesorom Ugom Vlaisavljevićem trebao je biti jedan u nizu intervjua. No pretvorio se u nešto posve drugo. Nenametljivo, profesorski uljudno je jasno detektirao tobožnji antinacionalizam i njegovu destruktivnu prirodu. Zahtjeve Hrvata za federalnom jedinicom smatra dobrim za budućnost BiH. Bez ustezanja kaže da ga je stid što živi u Sarajevu nakon pokušaja deložacije uzoritoga kardinala Vinka Puljića. Upravo ljudi poput Vlaisavljevića spašavaju obraz Sarajeva. Tko god se u BiH iole bavi ili dotiče politike, poruke prof. Vlaisavljevića treba i te kako dobro pročitati i iz njih iščitavati.
Je li Vas iznenadio zahtjev dva HDZ-a u nedavno potpisanom sporazumu Čović-Ljubić za osnivanjem hrvatske federalne jedinice u sklopu međunarodno priznatih granica BiH?
To je posve očekivano s obzirom na preglasavanje koje se dogodilo na posljednjim izborima, a i inače neku vrstu ćorsokaka u koji je zapala hrvatska politika koja je nastojala da se suradnjom, susretljivošću u BiH ostvari neka vrsta integralnog zajedništva. Pokazalo se da to ne vodi nigdje i da ne pokazuje rezultate.
Kako biste Vi definirali taj hrvatski ćorsokak?
Ocjenu o hrvatskoj poziciji najbolje je dao Božo Ljubić na svečanosti 19. obljetnice Herceg Bosne kada je rekao da je stvarnost u kojoj se živi i u kojoj se djelovalo ustvari stvarnost jedne konfederacije i da je čitava priča o preuređenju BiH potreba odmaka od podjele koja je dostigla radikalne razmjere. Nije čudo da Dodik govori o državnoj zajednici, o vrlo hladnoj konfederaciji.
Kako onda ocjenjujete tvrdi stav bošnjačke političke i intelektualne elite koja apriori odbacuje bilo kakve razgovore o formiranju hrvatske federalne jedinice?
Kao što je sasvim očekivana i sasvim razumljiva reakcija hrvatske političke elite, tako je sasvim očekivana i razumljiva reakcija bošnjačke političke elite, što samo govori da nacionalni interesi upravljaju politikom.
U kojem smislu?
Treba razlikovati tzv. hladni i vrući nacionalizam. Hladni nacionalizam je onaj koji svoje nacionalne interese može povezati s državnim aparatom. Kada država djeluje u nacionalnom interesu, onda nema mjesta za velike izjave, za prijetnje, emocije u politici. Ali kada ne možete svoje nacionalne interese povezati s državnim aparatom, u ovom slučaju je to očigledno stvar s hrvatskom političkom scenom u BiH, onda dobivate izjave tzv. vrućeg nacionalizma. Jer on traži da se promijeni državni aparat, da taj stroj funkcionira u korist njihovih nacionalnih interesa. Tako da priča o građanstvu u Sarajevu nije ništa drugo nego priča koja povezuje državni aparat s nacionalnim interesom Bošnjaka. Isto tako, vrući nacionalizam koji čujemo iz Mostara nije ništa drugo nego pokušaj da se državni aparat prilagodi nacionalnim interesima Hrvata. I jedno i drugo mi se čini sasvim razumljivim.
Gdje hrvatska politička elita najviše griješi?
Ako se želi riješiti nacionalno pitanje u BiH, treba prije svega riješiti hrvatsko nacionalno pitanje. Zašto? Zato što je ovo država tri ravnopravne nacije. A najteže je imati jednak statusu kada ste demografska manjina. Dakle hrvatski narod je objektivno u smislu fizičke veličine manjina. Tako da hrvatska politička elita ima najtežu zadaću – ispuniti kriterije i biti jednak s ostalima. Međutim, kako se Hrvati budu osjećali ili budu pozicionirani u BiH, u tom smislu će to biti normalna ili funkcionalna država. Dakle njima je bilo najteže postaviti se s obzirom na konstalaciju odnosa i moći.
Što bi ste im Vi preporučili?
Vrlo je teško definirati stranačku politiku koja bi trebala biti preporučljiva. Ne bih se u to upuštao. Međutim, mislim da je borba za hrvatske nacionalne interese koja je eksplicitno postavljena kao zahtjev za trećim entitetom (hrvatskom federalnom jedinicom) sada najrealniji put. Taj put može uvjetovati promjenu ustavnog uređenja koje će s jedne strane izaći više ususret ravnopravnosti. S druge strane može voditi federalizaciji koja će poboljšati stanje u BiH s obzirom da danas imamo stanje konfederacije.
Koliko priča o teritorijalnom diskontinuitetu federalnih jedinica može biti jamstvo bošnjačkoj političkoj eliti da nema ništa od razbijanja BiH, jer kako bi se hrvatska federalna jedinica uopće mogla izdvojiti iz BiH ako je sastavljena od deset raštrkanih enklava?
Mislim da je to jedan od dobrih argumenata s kojim se može ići. Dragan Čović očito računa na njega. S druge strane, vrlo je važno vidjeti nešto što nitko neće da vidi u javnom mnijenju BiH, a to je da zapravo postoje tri teritorijalne jedinice i da postoji nešto na što sam upozorio u prvim godinama nakon rata. Gdje god se zatekla neka makar tanana većina jedne nacije na određenom teritoriju, ona je poput grude snijega stalno u poslijeratnim godinama rasla. Gdje god je bila makar tanka manjina, ona se smanjivala. Što znači da Herceg Bosna kao teritorij hrvatskoga pučanstva u BiH zapravo postoji sve vrijeme. Imamo tri entiteta i kada bi sada uveli britansku parlamentarnu demokraciju koja je potpuno slijepa za nacionalne podjele, opet bismo faktički na terenu imali tri entiteta. Ono što se događa u administrativnom pogledu je da se jednostavno pokušava na srednjoj razini vlasti legitimirati ono što je faktička stvarnost.
Može li političko vodstvo Hrvata u BiH uspjeti u nakanama utemeljenja hrvatske federalne jedinice. Ima li ono kapaciteta za takvo što?
U svakom slučaju to ne može ostati bez odjeka i to je nešto što se mora pokušati. Mislim da je to produktivno. Ne mislim da je to opasnost. Ne mislim da će to dovesti do destabilizacije zemlje. Neka vrsta koprene, nečega što je veo koji je položen na BiH treba biti skinut. Jedan od važnih koraka koji treba učiniti je popis stanovništva.
Do čega bi dovelo daljnje inzistiranje da se vlast konstituira bez legitimnih predstavnika Hrvata?
Do ovoga što sada imamo. Sada se hrvatski nacionalni interes u hrvatskim strankama postavlja na svoje prave noge. Na realistične noge. Mora se braniti hrvatska politika, hrvatski identitet, samobitnost hrvatskoga naroda.
Stoji li usporedba koju je nedavno u hrvatskom izdanju Večernjeg lista iznijela dr. Mirjana Kasapović da je ponašanje Zlatka Lagumdžije i bošnjačke političke elite jednako prijeratnom ponašanju Slobodana Miloševića.
Obradovalo me je to što je Kasapović rekla jer je praktično ponovila nešto o čemu sam pisao ili objavljivao dosta prije. Ja sam u javnosti izvrgnut i bio postavljen na stup srama zbog tvrdnje da su tzv. antinacionalisti gori od nacionalista. Pri tome sam upravo imao Miloševićevu politiku u vidu. Upravo je on napravio zločine pod zastavom antinacionalizma. Svi su za njega bili nacionalisti i on je legitimirao svoj osvajački pohod upravo tim antinacionalizmom. Odavno se nitko u ovom dijelu svijeta ne izjašnjava kao deklarirani nacionalist nego se upravo svi izjašnjavaju kao antinacionalisti. Antinacionalizam je vid perfidnog nacionalizma koji ovdje vlada.
Je li bošnjačka politička elita uopće svjesna što radi?
Mislim da nije. Za mene je to veliko razočarenje budući da živim u Sarajevu i da osluškujem tu elitu svakodnevno. Činjenica je da je priča o konsocijaciji doživljena kao udar na BiH. Činjenica je da postoji nešto što je akademski skandal par excellence – da nisu shvatili čak vodeći ideolozi, vođe da je sam ZAVNOBIH čista formula konsocijacije. Umjesto toga odmah su smatrali da je svaki razgovor o suživotu jednostavno napad na integritet ove države. To govori o jednom stanju svijesti koje vlada čak i u akademskim krugovima.
Jesmo li zreli za konsocijaciju?
Nismo jer je to tabu tema. Skandalozno je da je ono što bi trebalo biti tema života, a to je tema suživota izbrisano s dnevnog reda. Time se samo dodaje veliko gorivo i vjetar u leđa separatizmu.
Možemo li izgraditi makar zrno nekakva zajedničkog identiteta koji bi držao ovu BiH na životu?
Davno sam povukao analogiju s Europskom unijom. Najviši oblik kolektivnog identiteta ovdje je nacionalni identitet. Treba jednostavno priznati da u BiH žive tri nacije. Ne možete ovdje Hrvate tretirati kao pripadnike etničke skupine, a u Hrvatskoj kao pripadnike nacije. Ne znači prelazak prijeko rijeke ili brda odrednicu da pripadnik istoga naroda ima dva različita statusa. Kada priznamo da je ovo tronacionalna država, onda ćemo shvatiti da neki zajednički identitet ne može biti kvazinacionalni identitet. Upravo kao u današnjoj Uniji. To može biti neki uzvišeniji oblik kulturnoga identiteta dijeljenja zajedničke sudbine ili čega sve ne. Ali ništa drugo nego u ovom pogledu.
Imali nade za oživljavanje ove zemlje koju politolozi nazivaju mrtvorođenom državom?
Pa može se govoriti i te kako s dobrim argumentima u prilog BiH. Pogotovo u kontekstu kada imate monoetničke nacije. Slovenija je najuspješnija od svih država bivše Jugoslavije. To je jednostavno monotentička država. BiH je praktično jedina troetnička, tronacionalna država. To je velika je prednost BiH jer ona ispunjava istinski europski model suživota. Prema tome, ako ona nikada ne može biti uspješna demokracija poput monoetničkih država, ona će imati jednu drugu prednost – raskoš i bogatstvo upravo u toleranciji i bogatstvu identiteta. Koliko god smo slabi u politici, mislim da smo nadmoćni u kulturi ili nekoj vrsti ljudskosti.
Miroslav Vasilj i Večernji List BiH
wpDiscuz