Professor emeritus Sveučilišta u Zadru Nikola Jakšić (1949.) rijetko daje novinske intervjue. U svojoj bogatoj skoro 40-godišnjoj istraživačkoj karijeri vrsnog arheologa, povjesničara i povjesničara umjetnosti, izvan stručnih glasila, časopisa i izložbi, gotovo da nije imao značajnijih medijskih istupa, premda među kolegama slovi za našeg ponajboljeg poznavatelja hrvatske ranosrednjovjekovne umjetnosti.
Njegovu knjigu “Klesarstvo u službi evangelizacije” koja je u izdanju Književnog kruga i Muzeja arheoloških spomenika iz Splita objavljena krajem prošle godine, struka je jednoglasno prepoznala kao kapitalan doprinos hrvatskoj historiografiji i prvu sintezu predromaničke skulpture kod nas.
Vrijeme je to od 9. do 11. stoljeća o kojem postoji jako malo sačuvanih izvora, a ono što je ostalo, na tisuće kamenih ulomaka i reljefa iz porušenih starohrvatskih crkvica iz razdoblja uspostave hrvatske državnosti, desetljećima je čekalo na cjelovitu stručnu interpretaciju.
Uz našeg poznatog medievalista Miljenka Jurkovića utemeljitelj je i član uredništva danas najcjenjenijeg europskog stručnog časopisa za umjetnost srednjeg vijeka, Hortus Artium Medievalium, koji izlazi redovito svake godine počevši od 1995.
Knjiga koja je povod ovom razgovoru nosi podnaslov “Studije iz predromaničke skulpture na Jadranu”. U knjizi je ukupno 19 studija, neke su napisane prije više od 30 godina, a neke su posebno pisane baš za ovo izdanje. Među njima posebnu pažnju privlače dvije studije posvećene krstionici kneza Višeslava iz Nina koju se dugo u našoj historiografiji smatralo autentičnim spomenikom pokrštenja Hrvata.
Stručna polemika o podrijetlu krstionice s imenom kneza Višeslava traje više od 50 godina. Vi tvrdite da ona nije hrvatski spomenik i da nema nikakve veze s Hrvatima. Kako je onda uopće završila u korpusu hrvatske ranosrednjovjekovne umjetnosti?
Krstionica je prvi put uočena 1853. godine u kapucinskom samostanu u Veneciji kada je prenešena u mletački Museo Correr. Tako je postala poznata javnosti. O krstionici su prvo pisali talijanski autori koji su na njoj uočili slavensko ime, što je izazvalo potrebu za tumačenjem. Glavno je pitanje bilo tko je taj Višeslav? Bilo je jasno da krstionica nije bila namijenjena prostoru u kojem je nađena.
Bilo je različitih interpretacija, neke su uključivale i ruske kneževe, a onda je temeljem jednog zadarskog rukopisa iz 18. stoljeća, tzv. Annonim Filippi, zadarski autor Giuseppe Ferrari Cupilli oprezno pretpostavio da bi krstionica mogla biti podrijetlom iz Nina. Naime, Cupilli je u tom rukopisu pronašao podatke da je 1746. iz Nina odnesena neka krstionica koja je bila, kako kaže, opremljena natpisima i grbovima.
Za taj Cupillijev prijedlog “zapalio” se Luka Jelić koji je početkom 20. stoljeća istraživao ninske spomenike. On je pretpostavio kako bi to mogao biti dokaz ne samo da krstionica u Correru potječe iz Nina, nego da je i na njoj upisano ime jednog hrvatskog kneza iz 9. stoljeća u vrijeme čije vladavine je došlo do pokrštenja Hrvata.
Datacija krstionice dakle nije bila sporna već njezino podrijetlo, odnosno, pitanje tko je napravio i s kojom namjenom?
Točno. Datacija nije znatnije bila promašena, jer to u globalu jest 9. stoljeće, točnije ipak, njegova posljednja četvrtina. Problem je što je Jelić krsni zdenac htio jače usidriti u Nin na početak 9. stoljeća. Kao voditelj arheološkog istraživanja u Ninu Jelić je 1911. godine objavio izvješće prema kojem je kod današnje župne crkve sv. Azela (a to je srednjovjekovna ninska katedrala) pronašao temelje građevine krstionice oblikom bliske opisu u rukopisu Annonim Filippi.
Prema njegovu tumačenju, u toj građevini je nekada bila smještena Višeslavova krstionica u kojoj su Hrvati primili kršćanstvo. Kasnija arheološka istraživanja su pokazala da takve građevine na terenu uopće nema. No, kako ju je Jelić u svom izvještaju čvrsto “zabetonirao” u Nin, krstionica je ušla u historiografiju kao gotova činjenica. Kasnije se ipak uspostavilo da je Jelić tu građevinu izmislio.
Kako su tekla ta istraživanja i tko je prvi krenuo tim novim tragovima?
Još 1959. godine Mate Suić je napravio sonde na mjestu gdje je Jelić označio postojanje krstionice, ali je nije našao. Suićev izvještaj, nažalost, nije bio pretjerano zapažen, jer se u međuvremenu kroz mnoge historiografske radove krstionica praktički usidrila u ninskom ambijentu. Ivo Petricioli je 1984. ponovno pisao o tome zaključivši da je Jelićeva lokacija sumnjiva i da praktički nema dokaza da je krstionica podrijetlom iz Nina. I na tome se stalo.
Kome je krstionica bila namijenjena?
Vjerujem da je trebala poslužiti za pokrštenje kneza jedne od manjih slavenskih kneževina na istočnoj obali Jadrana. Znamo da su na tom prostoru, osim Hrvatske, postojale i druge kneževine, primjerice Hum ska zemlja, Zahumlje, Travunija, Paganija itd.
Naime, Mlečani su u 9. stoljeću imali velikih problema s plovidbom po Jadranu jer su njihove brodove napadali ovi Slaveni.
Krstionica je po mom sudu najvjerojatnije bila pokušaj Mlečana da pridobiju kneza neke od tih malih država, što bi im jamčilo zaštitu pomorskih i trgovačkih putova uzduž jadranske obale. Što se na koncu dogodilo, teško je reći. Po mom sudu ta mletačka akcija je otpala ili je stornirana, ili je netko umro. Uglavnom krstionica nikad nije otišla iz Venecije niti se ostvarila namijenjena joj uloga.
Tvrdite da krstionica nikad nije bila isporučena i da je ostala u Veneciji?
Da, i tu ostaje sve do Drugog svjetskog rata kada je po sporazumu između Pavelića i Mussolinija, dospjela u Hrvatsku. Vlasništvo je HAZU, a izložena je u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.
Mitska krstionica Hrvata to zapravo nije nikada bila, a tko je bio Višeslav?
Ne zna se. Bio je sigurno neki slavenski knez, to stoji u natpisu, tvrdi ovaj povjesničar.
Koji zna za Mihajla Viševića i njegovog oca, kneza koji je vladao prije njega točno u vrijeme kada krstionica nastaje. Bio je to jedini knez Višeslav na istočnoj obali Jadrana koji je vladao jednom slavenskom kneževinom. Kako je moguće da niti jedan povjesničar umjetnosti u Hrvatskoj to “neće da vidi”? Zar je želja da ljubuška ili opuzenska ili metkovska krstionica ostane u Splitu važnija od istine?
Je li bio hrvatski knez?
Ne zna se. Osobno držim da nije, kaže povjesničar. Što će reći da samostalne kneževe koji nisu htjeli stati pod Tomislavovu krunu, poput Mihajla Viševića, te stare kneževine poput Humske zemlje i Paganije, današnja hrvataka povijesnost ne uzima kao hrvatske?
Što se još zna o tom Višeslavu?
Ništa, o njemu nema podataka, kaže povjesničar i dalje negirajući porijeklo Mihajla Višovića, samo kako bi se krstionica zadržala u Dalmaciji.
Je li u to vrijeme možda postojao neki hrvatski velikaš imena Višeslav?
Ne – kaže povjesničar.
U svom djelu „O upravljanju Carstvom“ bizantijski car i pisac Konstantin Porfirogenet (912–959) navodi:
Pleme patricija i prokonzula Mihajla, sina Višeslavovog, arhonta Zahumlja, potiče od nekrštenih koji su živjeli na rijeci Visli…
– Konstantin Porfirogenit, bizantijski car
Njegov povijesna pojava pokazuje kako su se male dinastije mogle miješati u veće političke poteze u svojoj sredini. Svoj vanjskopolitički angažman usmjerio je na iskorištavanje situacije manevrirajući među najjačima u svojoj blizini. Tako je on saveznik hrvatskog kralja Tomislava. Od 925. godine nazočio je Splitskom saboru i pristao podrediti Zahumsku biskupiju Splitskoj nadbiskupiji. Mihailo Višević pomagao je Bizantu kao vazal u bitkama u Apuliji prilikom osvajanja grada Siponta. Pomogao je bugarskom caru Simeonu da zarobi raškog župana Petra Gojnikovića.
Kada je Bugarska oslabila, vratio se u Bizant.
Vrhunac Mihajlove vladavine svakako je prelazak Jadranskog mora i osvajanje Siponta 10. srpnja 926. godine. godine, koji je tada formalno, kao i Dubrovnik, priznao vlast Bizanta, a zapravo je bio samostalan i pod stalnim pritiskom Arapa i Langobarda. Ubrzo nakon zauzimanja Siponta, Mihailo je od Bizanta dobio titulu antipata ili namjesnika, čime je priznata njegova vlast nad gradom i nedvojbeni značaj koji je u to vrijeme imao na Jadranu. Od Bizanta je dobio naslove patricija i prokonzula.
Ne zna se kada je Mihajlo umro, ali je sigurno da je značaj i snaga njegove države opao, ako ne krajem njegove vladavine, svakako odmah nakon njegove smrti, jer su Zahumlje i Neretvanski kraj od tada pod vlašću Časlavove (931.- oko 960).obnovljene Srbija sredinom 10. stoljeća.
Iako ste svoje spoznaje čvrsto argumentirali i potkrijepili arheološkim istraživanjima i arhivskim dokumentima, neki domaći historiografi s kojima u knjizi polemizirate ipak pokušavaju osporiti vaša tumačenja. Oni, naime, i dalje vjeruju Luki Jeliću, a vas optužuju za manjak domoljublja i nacionalne svijesti. Kako to doživljavate?
U historiografiji je uvijek tako. Svaka se historiografija, pogotovo na Balkanu, služi konstrukcijama da bi opravdala neke povijesne ideje ili pak trenutne političke aspiracije. U povijesti, primjerice srpskoj, ima čitav niz primjera takve instrumentalizacije.
Da zaključimo: Višeslavova krstionica nije iz Nina, nije nastala u Hrvatskoj nego u Veneciji, napravili su je tamošnji majstori, naručili vjerojatno Mlečani i nije bila namijenjena Hrvatima?
Da, po mom mišljenju je, kao što sam već kazao, bila namijenjena jednoj od kneževina na istočnoj obali Jadrana.
Priča o krstionici možda ponajbolje oslikava temu vaše knjige “Klesarstvo u službi evengelizacije”. U njoj ste, naime, prvi put na jednom mjestu iznijeli stilsku analizu gotovo svih poznatih kamenih spomenika od 9. do 11. stoljeća. Tisuće kamenih ulomaka i ostataka crkvenog namještaja sistematizirali ste i po načinu izrade razvrstali u najmanje sedam klesarskih radionica koje su u to doba djelovale na području Dalmacije. Što vam govori toliki broj radionica na relativno malom prostoru? Je li to bila autohtona umjetnost ili pod nekim utjecajima? Može li se govoriti o posebnom stilu koji je ovaj prostor dao?
Generalno stilski gledajući ti reljefi spadaju u produkciju koja je jako dobro poznata na Apeninskom poluotoku, u podalpskom prostoru, u Istri i u Dalmaciji. Stil koji se afirmirao na tom prostoru nema obilježja nacionalnog stila, već je zajednički za cijelo područje. Ta je umjetnost nastala za potrebe opremanja kršćanskih interijera i u tom smislu je imanentno kršćanska.
Naime, svaki ranosrednjovjekovni sakralni prostor bio je opremljen liturgijskim instalacijama, ponajprije oltarnim ogradama (s pločama i arhitravom) koje su dijelile prostor svetišta od prostora namijenjenog vjernicima. Sakralne građevine na tom širokom spomenutom prostoru bile su srodno opremane.
Naravno, postavlja se pitanje koliki je vremenski raspon toj pojavi i koliko je broj izvođača, klesara i gdje su sve bili locirani. Ono što sam ja uspio zaključiti, barem na hrvatskom primjeru, a mislim da bi se to moglo primijeniti i na građu s Apeninskog poluotoka, jest da radionice djeluju u relativno uskom prostoru, u polumjeru od nekih 50 kilometara.
Zna li se tko su bili majstori klesari? Jesu li bili Hrvati?
O tome se ništa ne može govoriti.
Jesu li radionice bile pri crkvama, tko ih je financirao?
I to je jako teško kazati, a tko ih je financirao koji put doznajemo iz natpisa pojedinih naručitelja.
Koja se radionica najviše istaknula svojom vještinom ili kvalitetom izrade?
Možda najkvalitetnija produkcija je ona s kraja 9. stoljeća koju sam nazvao Benediktinska klesarska radionica. Ostavila je traga na 13-14 različitih lokacija, odnosno crkava u Dalmaciji, između Zrmanje i Cetine.
– Na tom nevelikom prostoru sjeverne i srednje Dalmacije u 9. je stoljeću bila vrlo intenzivna gradnja, izgrađena je infrastruktura od najmanje 50 (a vjerojatno i više) crkava. Za razliku od 10. stoljeća, kada je taj prostor destabiliziran prodorom Mađara u Panoniju, pa ne uspijevamo sa sigurnošću dokumentirati samo pokoju građevinu.
Bio je to vrhunac Humske zemlje i Paganije, dviju slavenskih kneževina, nejasnog nacionalnog identiteta koje se nisu povinovale kralju Tomislavu ali su bile bliske s njim.
— Poskok.info (@Poskok_Info) November 27, 2021
Ima li hrvatska baština neki svjetski važan, reprezentativan spomenik iz razdoblja ranog srednjeg vijeka?
Cjelovitih spomenika iz tog razdoblja praktički nema. Možemo govoriti samo o rasutim fragmentima sačuvanim na mjestima gdje su nekada stajale crkve koje su kasnije porušene.
Hrvati su došli iz Poljske u 9. stoljeću!
Govorimo o 9. stoljeću, a dolazak Hrvata na ove prostore navodno je bio u 7. stoljeću. Može li se iz klesarskih spomenika iščitati vrijeme dolaska Hrvata na ove prostore?
Iz ovih spomenika ne. Može se iščitati samo od kojeg su vremena hrvatski vojvode počele uređivati sakralne prostore, a to je bilo nakon njihova pokrštenja. Što je bilo prije toga, o tome ovdje ne govorimo, niti se što zna o vremenu između prvih desetljeća 7. stoljeća kad dolazi do prodora Avara i Slavena u Dalmaciju pa do otprilike godine 800.
Dakle iako Porfirogenet spominje Vislu u Poljskoj, pleme Mihajla Višovića, sina Višeslavovog, za ovog povjesničara to nije dovoljan dokaz o bilo čemu.
Koji se datum dakle uzima za datum pokrštavanja Hrvata?
Početak 9. stoljeća, kada dolazi do uključivanja hrvatske kneževine kao vazalne države u Karolinško Carstvo.
Postoje li Hrvati prije toga na ovim prostorima kao etnička, teritorijalna ili neka druga činjenica?
Ne. Deveto stoljeće je jedino sigurno stoljeće za određivanje početka hrvatske prisutnosti na ovim prostorima. Naši Hrvati na ovaj prostor dolaze početkom 9. stoljeća iz Poljske, kao vojna oligarhija koju je Karlo Veliki iz Bijele Hrvatske poslao na Jadran u borbu protiv Avara. Oni tu kao vojni zapovjednici prelaze na kršćanstvo i postaju prvi “duksevi” hrvatske kneževine. Na sličan način, ali nešto kasnije došli su i Srbi sa prostora lužičkih Srba u Poljskoj.
wpDiscuz
