“Unatoč izazovima, ostajemo odlučni u obrani dosadašnjih postignuća i u zaštiti neovisnosti pravosuđa”, izjavila je veleposlanica BiH pri OESS-u Danka Savić u svom obraćanju Stalnom vijeću OESS-a.
I doista – u normalnim okolnostima, to bi bila izjava dostojna svake diplomatske podrške. No, okolnosti u Bosni i Hercegovini odavno nisu ni normalne ni pravno održive. Jer teško je govoriti o “zaštiti neovisnosti pravosuđa” u zemlji u kojoj je – uz prešutni blagoslov međunarodnih institucija – visoki predstavnik Christian Schmidt dekretom izmijenio Kazneni zakon.
Taj čin – u bilo kojoj pravno pismenoj državi – bio bi razlog za ostavku, ne samo samog Schmidta, već i svih sudaca koji su odlučili primjenjivati takvu odredbu. U BiH, međutim, taj se čin tretira kao normalan – štoviše, kao “civilizacijski iskorak”.
OESS, umjesto da se jasno i javno ogradi od tog pravnog nasilja, u svom izvješću se usredotočuje na “napade na institucije” i “povećanu političku nestabilnost”. No, prešućujući činjenicu da je najopasniji napad na institucije upravo ono što se dogodilo kroz Schmidtovu uredbu – OESS sam postaje sudionik tog procesa.
Ako međunarodne institucije zbilja žele štititi pravni poredak i neovisnost pravosuđa, onda ne mogu šutjeti dok se Kazneni zakon jedne države mijenja mimo parlamenta i mimo volje naroda – jer to nije reforma, to je uzurpacija.
I upravo zato, ozbiljno i odgovorno se postavlja pitanje: ima li BiH više koristi ili štete od prisutnosti organizacija koje ne reagiraju kad se ruše temelji pravne države?
Jer dopustiti dekretalnu izmjenu Kaznenog zakona – a u isto vrijeme isticati važnost pravne sigurnosti i neovisnosti sudstva – to je, u najmanju ruku, čin duboke institucionalne hipokrizije.
wpDiscuz
