Veleposlanik Field za Dnevnik.ba: Suživot je svakodnevni čin hrabrosti

Poštovana ekselencijo, neki politički analitičari su spomenuli sličnosti između Ujedinjenog Kraljevstva gdje Englezi, Škoti, Velšani i Sjeverni Irci zajedno prilično dobro funkcioniraju s državom Bosnom i Hercegovinom koju tvore Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Koje su najvažnije lekcije iz UK za BiH?

Slažem se da postoje brojne sličnosti između BiH i UK, da pomenem našu raznoliku istoriju i različite zajednice.  Vjerujem da se lekcije mogu učiti u oba pravca, o bogatstvu koje je rezultat velikog broja kultura, vjera i porijekla. Sve to su stvari koje treba čuvati.  Tu je i lekcija da je moguće biti više od jednog, da se može biti i A i B, i da se upravo zbog toga može (osjećati) biti nevjerovatno pozitivno i snažno. Mislim da je to iskustvo sve većeg broja ljudi u svijetu.

Mirovni sporazumi u BiH i Sjevernoj Irskoj datiraju iz 1990.-ih godina. Iz naše vizure, sporazum u Sjevernoj Irskoj djeluje kao veliki uspjeh između katoličke i protestantske zajednice. Što bi mi u BiH mogli naučiti iz uspjeha toga sporazuma?

Kada čitam o procesu koji je doveo do Sporazuma na Veliki petak ili Sporazuma iz Belfasta, uvijek me iznenadi nevjerovatna hrabrost i odlučnost ljudi na obje strane.  Trebalo je mnogo primjera političke i lične hrabrosti da se postigne sporazum, i da se okončaju dugogodišnji sukobi.  Ali, mir je također teško stečen, a suživot je svakodnevni čin hrabrosti, što obično znači suprostavljanje onima koji žele podjele i koji samo unazad gledaju.  To su iskustva koja se mogu podijeliti između Sjeverne Irske i BiH, u oba pravca.

Smatrate li nužnim organizirati politički sustav Bosne i Hercegovine na način da se razlikama između konstitutivnih naroda uspješno upravlja, da se stvore mehanizmi rješavanja nesuglasica nasuprot upornim pokušajima poništavanja samih različitosti unutar BiH?

Dayton je kamen temeljac na kome je izgrađeno 25 godina mira i napretka.  Bio je uspješan u svojoj namjeri, a to je da okonča rat.  Da, postoje stvari koje se trebaju promijeniti ili ažurirati, što su pokazale i odluke Evropskog suda za ljudska prava protiv BiH.  Svi moraju imati pravo da žive i da budu zastupljeni.  Slažem se s Mišljenjem EU da se funkcionalnost donošenja odluka treba poboljšati, tako da se ne dešavaju vetoi i blokade u svrhu uskih političkih interesa.  Ali, kada se promijeni Ustav ove zemlje, što je bio slučaj sa svakom zemljom koja se pridružila EU, to se mora desiti na osnovu konsenzusa i većeg dobra za sve građane, uz očuvanje balansa i diverziteta zbog čega je BiH tako posebna.

Sporazum u Mostaru, kojim su se Dragan Čović i Bakir Izetbegović obvezali na izbore u Mostaru, kao i rješenje za novi Izborni zakon je djelovao kao veliki trijumf međunarodne zajednice. Nakon dugog niza godina neuspješnih pregovora, kako je došlo do ovog iznenadnog obrata? Možemo li očekivati veći angažman međunarodne zajednice pri postizanju dogovora?

Ne vidim to kao postignuće međunarodne zajednice, nego onih koji su dogovorili put ka naprijed za Mostar. I na njima je da osiguraju da se izbori održe i rezultati implementiraju. Dvanaest godina je predugo da se bilo kome uskrati mogućnost da bira svog predstavnika, i nadam se da su građani Mostara ti koji su doveli do promjene.  Vjerujem da je još jedan relevantan faktor bila skora presuda Evropskog suda za ljudska prava, u slučaju koji je podnijela Irma Baralija, a koji je pitanje dovelo do međunarodnog prava.

Manjkavi i presudama Ustavnoga suda BiH te Europskog suda za ljudska prava opterećeni Izborni zakon BiH, uzrok je čitavog niza političkih problema u BiH. BiH već trpi posljedice činjenice da je raskinuta veza između konstitutivnih naroda i političara izabranih na dužnosti predviđene za nacionalno predstavljanje, poput Predsjedništva BiH te djelomično u domovima naroda. Je li uspješna izmjena Izbornoga zakona na način da jedan konstitutivni narod drugom ne nameće političke predstavnike put ka funkcionalnijoj BiH?

Ovo su osjetljiva i teška pitanja, i mislim da je ključno da njihovi građani i izabrani predstavnici u parlamentu budu uključeni u cijeli proces.  U srži presuda Evropskog suda za ljudska prava protiv BiH je princip da svaka osoba treba imati ista prava, da budu izabrani i da glasaju za one koji ih predstavljaju.  Koncept „konstitutivnog naroda“ meni djeluje da je vezan za kolektivna prava, i potrebu da se napravi balans između različitih kulturnih tradicija i identiteta, putem dijeljenja vlasti i sistema provjera i podjele.  Vjerujem da nije samo moguće, nego je i ključno, naći način za napredak po ova dva pitanja.  Ali, taj napredak mora doći putem dijaloga i kompromisa na kraju dana, prihvatajući da neko ne može osigurati sve po cijeni uspjeha drugog.

Kakav je Vaš pogled na instituciju visokoga predstavnika u BiH? Često vidimo i čujemo izabrane političke dužnosnike kako traže od visokog predstavnika da zapravo radi njihov posao, odnosno da nameće  odluke, umjesto da sami rade na političkom dogovoru i donose odluke u parlamentima. Može li BiH postati funkcionalna zemlja uz istovremeno postojanje institucije visokog predstavnika? Je li samo postojanje visokog predstavnika u BiH zapravo alibi domaćim političarima da ne rade svoj posao?

U potpunosti podržavam Ured visokog predstavnika, koji je tokom vremena postupao ispravno, zakonski i u skladu sa najboljim interesima BiH.  Također vjerujem da prevelik broj izabranih predstavnika u ovoj zemlji pozivaju visokog predstavnika na djelovanje upravo kako bi izbjegli odgovornost, i izvršavanje zadataka zbog kojih su izabrani i za koje su plaćeni.  Tako da ću se uvijek okrenuti ka njima da rade svoj posao, radije nego da traže izgovore i nekoga drugog za kriviti. Nedostatak napretka u polju reformi, u jačanju vladavine prava ili stvaranja boljeg poslovnog okruženja, je u potpunosti do njih.  Želim da očekujem, pa i insistiram, na više od njih.

Ovih dana čujemo o velikom uspjehu Rimac Automobila i mogućem preuzimanju tvrtke Bugatti. Mnogi mladi iz BiH gledaju u Matu Rimca, koji je porijeklom iz Livna, kao inspiraciju. Kako do više takvih uspjeha u svjetlu egzodusa mladih iz BiH u Europu, osobito u Njemačku?

Rimac je insiprativna priča, i Mati i njegovom timu želim sve najbolje.  Brojne su druge priče ljudi iz BiH koji su uspjeli u drugim zemljama, kao muzičari, političari, poslovni ljudi, sportisti. Cilj Ujedinjenog Kraljevstva je da pomogne da se stvore uslovi kako bi oni bili uspješni u svojoj zemlji.  To znači poboljšanje javnih usluga, poput obrazovanja i zdravstva, smanjenje birokratije koja usporava kompanije i osiguranje da niko nije iznad zakona.  I, vrijedi zapamtiti da mnogi mladi ljudi su već uspješni ovdje u BiH, poput onih u IT start – up programima, zelenom turizmu, proizvodnji prirodne hrane, i mnogo toga još.

Ragbi je sport koji ima dugu tradiciju na ovim prostorima. Nedavno smo saznali da je djed Justina Tipuricha, kapetana Walesa, Hrvat iz Hercegovine. Uz “ludilo” za nogometom, mislite li da ragbi ima perspektivu za razvoj?

Dotakli ste temu koja mi je blizu srca.  Uživam u fudbalu, ali ragbi volim.  To je zahtjevna igra, kako fizički, tako i mentalno, u kojoj u potpunosti zavisite od svojih saigrača.  A Justin Tipurić je istinska zvijezda.  Tako da, da, vidim prostor da se taj sport još više razvije ovdje.  Ali, vi već imate neke sjajne ragbi klubove.  Vodio sam škotskog međunarodnog igrača da trenira sa ragbi klubom Čelik iz Zenice i on je otkrio da je to sjajan klub, koji okuplja stotine dječaka i djevojčica na treninzima svakog vikenda, u vrlo pozitivnom i ohrabrujućem okruženju.  To je ragbi.

Vaša supruga je porijeklom iz Hrvatske. Kakva je situacija u domu obitelji Field kada Engleska nastupa protiv Hrvatske u nogometu?

Odlično pitanje.  Prva fudbalska utakmica koju je moja supruga gledala je bila kada je Engleska igrala protiv Hrvatske u Zagrebu, i kada je Engleska pobijedila.  Ali, od tada je uglavnom rezultat drugačiji, uključujući i polufinale Svjetskog kupa 2018. godine.  Tako da, svako navija za svoju reprezentaciju, ali njena je puno uspješnija.

 Kakva je vaša vizije buduće BiH? Vjerujete li da bi BiH mogla postati zapravo jedno od najljepših mjesta za život u Europi, s obzirom na njene prirodne potencijale, geografski položaj, ugodnu klimu i vrijedne ljude?

Mislim da ste to odlično saželi.  BiH ima prirodne i ljudske resurse za veliki uspjeh.  Neki postignu taj uspjeh ovdje, ali prevelik broj trenutno osjeća da trebaju otići.  Ali, ako budemo radili zajedno na uklanjanju nekih prepreka, i ako se podrže reforme usmjerene na potrebe građana i političari pozovu na odgovornost onima koji su ih izabrali, onda sam optimista po pitanju budućnosti ove zemlje i njenih građana.