Redovno se u BIH Hrvata vodi nekakava emotivna ucjena što je ovaj ili onaj lider u RH uradio za njih, zašto je protiv njih ovaj ili onaj svjetski centar, zašto im ništa ne ide od ruke.
A oni sami, ako ih upitaš, “A što ste vi kao kolektiv učinili za sebe, koje punktove ste podigli, kako ste odgovorili na ovaj ili onaj napad, gdje vam je agenda i strategija, tko su vam ljudi na ključnim pozicijama”, ostat će šutjeti.
Ili se pokušati pravdati da su učinili puno i da tamo gdje su oni su najbolje firme i najbolje se živi.
Ovo zadnje je čak i točno. Doista postavlja se pitanje kako je moguće da su u stanju podići najbolje firme, imati najbolju žicu za biznis, za sport, za umjetnost, a biti tako debilno loši u politici, bez pamtljiva političara, bez značajne misli ili govora, bez jakih medija, bez ozbiljnih čak i dnevnih novina.
Smatramo da se ovdje ne radi se samo o politici. Radi se o narodu. Hrvati su nešto kao Amiši. Duboko religiozni. Dobri u poslu. Tanašni u društvenoj argumentaciji. Na jedan poseban način neinventivni u argumentaciji. Nenavikli na obmane i laganje, ono što politika traži.
Politički narod pritišće političare. Molitvena zajednica ih ili zaobilazi ili im se klanja.
Ovdje ćemo navesti nekoliko propusta koje su BH Amiši trebali učiniti da zaustave svoju propast. Ali nisu.
- Hrvati u BIH su do sada trebali biti politički potpuno emancipirani od Zagreba. I biti svoji. Politička nacija s autonomnim liderima i s vlastitim klubom u RH Saboru. Pa i narod koji se odrekao tog kluba radi samosvjesnosti sebe, narod koji je aktivirao vlastitu dijasporu u Hrvatskoj, nakon čije aktivacije na izborima u BIH ne može doći do njihovog preglasavanja.
Oni to nisu učinili
- Hrvati u BIH su do sada trebali uložiti u medije, medijske kuće, prezentacije, lobiranja, javne intelektualce, medije u RH i EU, (u njima imati svoje ljude) , barem u mjeri od 10% koliko su uložili u stadione, KUD-ove i obnove svetišta. Biti narod bez medija i mogućnosti vlastitog kanala u važnim svjetskim centrima, u miru, znači isto što u ratu biti bez oružja. Hrvati iz BIH imaju milijunske proračune u svojim kantonima. Trenutna hrvatska elita, tzv, legitimni predstavnici smatraju da naš hrvatski narod ne treba jake medije, i da je dovoljno da par privatnih portala budu ogledalo hrvatskog naroda prema svijetu. Sjajna legitimna logika.
Dakle Hrvati to nisu učinili. Hrvati su se u miru samorazoružali i predali. Čudno ponašanje naroda koji je rat završio prilično nadmoćno nad drugima i trećima. Trenutno je najzbunjeniji i najlošije pozicioniraniji narod u BIH.
- Hrvati su u BIH trebali do sada unutar političke scene načiniti dream team, a ne kolone šutljivih, koji nikog ne mogu uvjeriti u vrijednost hrvatske borbe u BIH. Dream team živopisnih političara izvlači narod na izbord. Iste šutljive face dovode do fenomena Darija Knezovića. Dario Knezović znak je kraja jednog naroda.
- Hrvati su u BIH do sada trebali zakopati ratnu sjekiru barem s Vatikanom. Nisu čak ni to.
Ukratko, od rata na ovamo, nakon 8.000 mrtvih (6000 ubijenih od strane ABIH i 2000 od strane VRS) nakon 400.000 protjeranih i raseljenih, Hrvati iz BIH naprosto su se iz godine u godinu, na jedan poseban način, samouništavali.
Zadojeni ili privatnim biznisima ili osobnim uhljeb karijerama, nenaučeni što je to politička zajednica i kako ju uzgajati, oni su se dali po autootpadima, biznisima, kladionicama, svetišitima, parasvetištima, ukazanjima i stadionima.
Danas je to narod s dva, tri politička portala , dvije viber grupe, jednim ili dvojicom političara i s jedno 70 fratara-političara , koji ih deru neoustaškom ideologijom sa židovskih facebooka i instagrama. Ne gadi im se židovski izum, valjda ga blagoslove prije objave, da išćeraju đavla cionističkog.
Narod su bez iti jednog ozbiljnog lobističkog centra u svijetu. Narod koji svake godine da milijune svojim nebitnim uhljebima, nebitnim stadionima i nebitnim kudovima, nebitnim fratrima i muzejima, i koji u sve ono što narod mora imati u ovakvim okolnostima u kojima se narod nalazi, ne ulaže niti 50.000KM godišnje. Sve to recimo Plenki zna. Zna i šuti. Pušta da nestajemo.
Možemo li reći liderstvu Hrvata koje to čini u svojoj nemuštosti da je izdajničko?
Ne nisu oni izdajnici. Oni su samo politički idioti. Nedorasli su trenutku. Ne znaju. Nikada nisu niti znali. A i ne da im se govoriti narodu ono što narod ne želi čuti. Jer tako se gube izbori. Opet, govoriti narodu samo ono što narod želi čuti, znači gurati taj narod u potpunu propast. HNS-ovci ne slušaju Izetbegovića, a on je davno rekao da odgovoran političar često mora narodu reći i ono što narod ne želi čuti. Pa makar izgubio izbore.
Što je danas hrvatski HDZ i što će HDZBIH s njima?
Dovoljno je reći da je borba jednog Nine Raspudića, trenutno najvažnije živuće mete HDZ-a u RH, više učinila u internacionalizaciji hrvatskog pitanja u BIH, obrani i osvješćivanju naših ljudi o tome što smo, tko smo, i što nam rade, nego stotine ministara HDZ-a RH sve ove godine.
I dovoljno je reći da ta stranka , koja će od našeg naroda opet tražiti glasove trenutno puca u Raspudića.
Doista, kažemo vam, ako Plenkistima ikada više ovaj naš narod, prokleto izdani narod, kako onaj u RH tako onaj u BIH, više da iti jednog glasa, neka ga nema.
Ne zaslužuje da opstane.
Jer narod koji bi jeo svoju najizvrsniju i najzaslužniju djecu, ne treba opstati. Kao ni svaka druga kanibalska kultura.