Umro je Mladen Horvat.
Ne znam kako se to kaže – lijepo, pametno, dostojanstveno – kad umre netko tko ti je decenijama sjedio u dnevnom boravku, i to ne kao gost, već kao netko tvoj. Ne kao glumac, već kao lik. Ne kao figura, već kao osjećaj.
Umro je čovjek koji je govorio istinu dok se smijao. I dok smo se mi smijali. On je – sa svim onim svojim sarkastičnim podignutim obrvama i “ne da mi se više s vama idiotima” pogledima – zapravo bio dio kolektivne terapije jednog naroda koji se raspadao, ali je još uvijek imao snage da se zajebava na svoj račun.
Umro je Denis iz Večernje škole.
I to nije mala stvar.
Jer Denis nije bio samo lik, bio je ogledalo. Onaj pasivno-agresivni đak zadnje klupe koji neće dići ruku, ali kad je digne – razvali. Bio je sve ono što smo mi šaptali, a on govorio naglas. Sve ono što nas je boljelo, a on pretvarao u vic. Sve ono što nas je plašilo, a on pretvarao u smijeh.
A smijali smo se, da. Ko stoka. U ta slavna vremena kad se smjelo. I kad se moralo. I kad je bilo nužno kao hljeb.
A Mladen Horvat – čovjek iza Denisa – nije nikad tražio da bude zvijezda. Nije visio po naslovnicama, nije mjerio minute u kadru, nije ulazio u realityje da dokaže da postoji. Postojao je tiho. Na sceni. I bio je najbolji kad nije pokušavao biti ništa – jer mu je to prirodno išlo.
Povukao se prije nego su reflektori postali važniji od sadržaja. I otišao u muziku. U tišinu. U harmoniju. Jer on je znao da je humor samo muzika s maskom.
Zato danas, kad čujem da je umro, nije mi samo tužno. Nego me sram što smo ga zaboravili dok je još bio tu. Što su nas preplavili neki novi likovi koji viču, vrijeđaju i glume komediju, a Mladen je to radio bez buke. S mjerom. S dušom. S ironijom kao najplemenitijim oblikom boli.
I onda se sjetim one scene u Ciboni 2022., kad su se opet skupili. Stari razred. Profesor Pervan, Zuhra, Blaž, Ahmed, i Denis… I kad je publika plakala od smijeha, ali i od tuge. Jer to je bilo oproštajno pismo, a da ga nismo znali čitati.
Sad znamo.
Mladen Horvat je preminuo u 65. godini, nakon moždanog udara. I otišao je tiho, kao što je i živio. A za sobom je ostavio salve smijeha, pokoji citat koji još ponavljamo u kafani, i ogromnu rupu u srcu onih koji su znali da su Večernju školu gledali ne zbog škole, nego zbog ljudi.
Zbog Denisa.
Zbog Mladena.
I zato – ne zbog patetike, nego zbog zahvalnosti – dižem ovu posljednju repliku za njega:
“Profesoru Pervanu, ja sam spreman za ispit, al’ vi još niste spremni za mene.”
Zbogom, majstore.
Hvala ti.
I nemoj nikad prestati svirati.
POSKOK
wpDiscuz
