Na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu, 1. studenog, pala je nadstrešnica – simbol betonskog nemara, propusta i šutnje koja često dolazi nakon tragedija. Tog dana, desetke tona betona odlučilo je da je “još malo” trajalo predugo, a rezultat je bio devastirajući: 14 poginulih na mjestu nesreće, dok je petnaesta žrtva, 24-godišnja Anja Radonjić, izgubila bitku za život nakon 17 dana borbe u Kliničkom centru Vojvodine.
Ravnateljica Kliničkog centra Vojvodine, dr. Vesna Turkulov, potvrdila je kako su ozljede Anje Radonjić bile “iznimno teške i od samog početka opasne po život”. Unatoč naporima liječnika, smrt je bila neminovna. Dok su se liječnici borili za živote žrtava, postavlja se pitanje – tko se trebao boriti za sigurnost tih ljudi prije nego što se tragedija dogodila?
Nadstrešnica na kolodvoru u Novom Sadu stajala je doslovno na tankoj niti – propusta, neodržavanja i nemara. Netko je odlučio da je “dovoljno dobra”, bez provjere, bez testova, bez osjećaja odgovornosti. A sada, kada je pala, ostaju samo pitanja na koja ćemo čekati odgovore.
Tko je bio odgovoran za njeno održavanje?
Tko je dao dozvolu da se koristi unatoč očitim rizicima?
Koliko još takvih „još malo“ nadstrešnica stoji iznad naših glava?
Ova tragedija broji 15 izgubljenih života. Na drugoj strani ostaju šutnja odgovornih, nerazjašnjene istrage i grad koji će nastaviti živjeti s betonskim ožiljcima. Nitko ne zna hoće li se slična tragedija ponoviti – i hoće li tada netko preuzeti odgovornost.
U vremenima nakon nesreća često ostajemo prepušteni tišini. No, tišina nije odgovor. Beton nije samo pao – on je simbolizirao težinu sustava koji nije napravio dovoljno da spriječi ovakve tragedije.
Dok obitelj posljednje žrtve, mlade sportašice Anje Radonjić, tuguje, grad ostaje zatrpan nevidljivim teretom pitanja i neodgovorenih poruka.
Vrijeme je da gradovi, sustavi i ljudi koji upravljaju našom infrastrukturom shvate: beton može nositi teret samo dok se o njemu brinemo.
wpDiscuz
