Susretnem tako često ljude koje sam poznavao. Nije to bilo ni tako davno. Neki od njih bili su mi uzori, svjetionici, od njih sam “krao” svjetonazor, čitao ih i upijao svaku izgovorenu riječ. Širokih zjenica ponirao sam u dubine njihovih iskustava.
A onda se sretnemo nakon nekog vremena. Mijenjamo se, vrijeme nam nije saveznik, ali jedno su bore, srebrne vlasi i blago pogrbljenije držanje, a potpuno nešto drugo je kad pred sobom vidiš potpuno izmijenjenog čovjeka. Nekada svjetionik sada je tek prigušena svjetlost, titrajući slabi signal da još uvijek tu živi onaj tko je do jučer snagom pomjerao brda, voljom rušio barijere, a energijom mijenjao noć za dan. Pali idoli, jesu li još uvijek idoli?
Godine učine svašta. Razigrane pretvore u stacionarne, vesele u sjetne, razdragane u mučne, revolucionare u oportuniste, a neke od najduhovitijih ljudi pretvore u ozbiljne podanike ćudoređa. Ne mogu skriti kako me neka čudna hladnoća obuzme kad vidim ljude koji ne odgovaraju bivšoj slici. Drugi pogled, drugi lik, drugi karakter. Ni pola onog čovjeka. A opet, tko sam ja da im sudim, pogotovo što ne znam kakav ja sam sebe čekam u bliskom sutra? Ako bih danas već onom jučerašnjem, mladom sebi, rado opalio šamar, kakav skok očekuje moje ja u budućnosti?
Stoga sam s godinama počeo cijeniti one s kojima možeš danas sjesti isto kao i nekada i imaš osjećaj kako između vas nisu vjekovi, nego ste jednostavno nastavili tamo gdje ste jučer stali. Makar je od jučer prošlo dvadeset godina. Još ako su u pitanju stariji od mene, ali iz očiju im izbija isti onaj stari žar, to imam jači osjećaj da sam pored olimpijskog pobjednika!
Ali sve nas je manje. Ljudi posrnu, ljudi se predaju, ljude nešto pojede, odnese ih preko noći i vrati ljušturu praznu da životari umjesto njih. Naizgled isti lik, ali posve druga ličnost. Ni traga onome koji te je do jučer vukao sebi poput magneta. Nekoć inspirativan, uzbudljiv i beskompromisan sad je dosadan, naporan, vazda ljut i nervozan, opor i memlav…
Umjetnost je, dragi moji, ostarjeti dostojanstveno. Ne dopustiti da te usput istopi srdžba, da te ispije jal, da te izbuši zavist i da te iskljuca pohlepa. Da te potom svi izbjegavaju, kao kužan vlastiti odraz u ogledalu.
Umjetnici imaju tu prednost da ih se može vječno pamtiti mlade. Pogotovo oni koji su otišli mladi i na vrhuncu moći. Ponekad se ložim na pomisao kakvi bi danas, da su živi, bili Lennon, Morrison, Hendrix ili Janis. Moguće je da bi Lennon bio iritantniji od Grete T., Elvis bio najveći Trumpov sljedbenik, Jimbo bio ekstremni zagovornik bijele supremacije, a Jimi odavno svima dodijao jednim te istim silovanjem gitare toliko da desetljećima ne privlači publiku i jedva da ga još zovu na motorijade, k’o ovdje Atomce.
Da ne zaboravimo Janis, koja bi vjerojatno postala karikatura same sebe već 1973., a nemam razloga vjerovati da bi Kurt bio mnogo uzbudljiviji. Jedni su Rolling Stonesi, Dylan, vječno mladi Young i još malo njih koji i kad stare drže neki kredibilitet.
Svi drugi preživjeli pomalo su iskrivili svoju sliku kroz vrijeme i uglavnom postoje da bi svirali staru verziju sebe. Nekima ide, nekima baš i ne. Jer svima nama je teška zadaća ostarjeti dostojanstveno. Jedino te od svega može spasiti rana smrt.
Neke je smrt možda spasila bruke i sramote u starosti. Ostavila ih vječno mladima i zamrznutima u prostoru i vremenima koja dolaze. No, bez obzira na to kako je netko ostario, umjetnici uvijek imaju snimljenu i dokumentiranu najbolju verziju sebe. I, kad odu jednog dana, pa i u najdubljoj starosti, ta najbolja verzija pobijedit će svaku drugu. Iz godine u godinu, iz generacije u generaciju, tope se i nestaju manje bitne stvari, a ostaje esencija. Najbliže besmrtnosti što smrtnik može prići.
Razići će se kroz godine pred nama maglovita doba neproduktivne karijere, a ostati vječni sjaj najboljih godina. Ostat će pjesme, melodije, solaže i stihovi, da pjevaju na uho budućim generacijama, jer vrhunski stih je vrhunski stih, ma koliko neki šutjeli o tome. I on odolijeva, čak i raste kroz vrijeme.
I, iako mi je ponekad mučno sresti stare face iz kojih je davno otišao onaj čovjek od kojeg sam učio, ništa ne može izbrisati one trenutke kad su mi, u naletu božanskog nagovora, dijelili ono najvrijednije od sebe. Kao da na vrijeme predaju štafetu u ruke mlađeg, jer život je kratak, ali dovoljno dug da nešto usput zasereš. I, nakon toga, zapravo je kosmički nebitno što umjetnik radi kad je štafeta prešla dalje. Može stati, može i odlutati.
I da, jednog dana, a taj dan doći će brzo, zaboravit će se ili će postati nebitno što je, eto, on bio i četnik. Estradni ili kakav god, nije bitno. Uskoro to nekim novima neće biti ništa bitno. Zaboravit će se i da je imao 71, umalo 72. Puno toga će nestati sa lica zemlje sa prerano i loše ostarjelim generacijama, koje će sa sobom odnijeti svoje i od drugih preuzete traume i svjedočanstva.
Ostat će i nadživjet će ih velike pjesme, ostat će grandiozni stihovi. Sutra će sve drugo iz biografije pjesnika B. Đ. postati nebitno ili materijal za najveće fanove i frikove, a živjet će stihovi. Dok je lutki s naslovnih strana, šanka i kafane, mladih, formativnih godina, nesretnih ljubavi i ljudi razočaranih u ljude, pravila, pravila i vojničkih kazana, živjet će Bora.
To je prednost umjetnika. To je supermoć pjesnika. Mogu umrijeti još za života. I po nekoliko puta. Mogu umrijeti i za stvarno. Ali nastavit će živjeti ono najbolje od njih. Unatoč svima koji će toliko velikih stihova pokušati anulirati samo jednom jedinom riječi. Samo zato jer nikada nisu ni razumjeli, niti bili dostojni razumjeti da i umjetnik ima pravo biti čovjek i za života zapišati vlastiti spomenik. Ali ipak spomenik.
A mi obični smrtnici, imamo samo jedan izbor. I obično mnogi opet izaberemo pogrešno. I još onda sudeći drugima, napišemo dijagnozu samima sebi.
Bez rime, bez pamtljive poruke, bez pjesme nad pjesmama, bez ičega što bi nas učinilo dostojnima suditi i bez ičega po čemu će nas se pamtiti prije no potpuno utonemo u mrak lošeg starenja. Velikim umjetnicima i pjesnicima luksuz, a nama zapečaćena sudbina.
Boris Čerkuč l Bljesak.info.
wpDiscuz
