Za točno tri dana u mirovinu odlazi čovjek koji u mirovinu ne želi ići, ali prema hrvatskom zakonu to mora jer će tada, 12. listopada, napuniti 65 godina. Đelo Hadžiselimović grozi se razgovora o penziji. Ne želi o tome ni razmišljati. Ipak, za Telegram je podijelio nekoliko misli o vremenu koje se neumitno približava.
“Znate što, nema tko me nije ovih dana zvao da me pita za tu nesretnu mirovinu, svi bi htjeli neki intervju, svi bi htjeli da ragovaramo o tome, da pretresemo moj život i karijeru, da me izanaliziramo kao državni budžet. A ja to neću. Neću, jer mi sve to izgleda kao da sam pišem svoj vlastiti epitaf. A još, bogu dragom hvala, nisam mrtav, osjećam se dapače jako dobro”, govori Hadžiselimović.
Naglašava da mu je jasno da je hrvatski zakon takav da sa navršenih 65 godina mora u penziju, htio-ne htio, pa ne vidi neki smisao da se oko toga osobito nervira, ali unatoč tome što će službeno postati statistička brojka u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, nema namjeru mirovati.
‘Odabrao Đelo Hadžiselimović’
“Nešto ću definitivno raditi, a što ću raditi još ne znam. Postoje različite opcije, ali o tome pogotovo uopće ne želim razgovarati, mislim da čak ne bi bilo ni fer pričati o tome u ovoj fazi. Zakon kaže da za par dana odlazim u penziju i ja u penziju idem. A što ćemo poslije, e to ćemo tek vidjeti”, govori stoički.
‘Nešto ću definitivno raditi, a što ću raditi još ne znam. Postoje različite opcije, ali o tome pogotovo uopće ne želim razgovarati, mislim da čak ne bi bilo ni fer pričati o tome u ovoj fazi’
Đelo Hadžiselimović televizijska je ličnost uz koju se veže sintagma ‘Odabrao Đelo Hadžiselimović’ i koja je s vremenom postala vlastiti trejdmark, pečat kvalitete koji garantira da je ono što ste upravo pogledali uistinu i pogledati vrijedilo. Zagrepčanin do srži, institucija kultnoga zagrebačkog birca Krolo na početku Radićeve ulice, rođen je u glavnome hrvatskom gradu 1950. godine.
Studirao je na Filozofskom fakultetu, stekao je1974. godine diplomu komparatista i profesora engleskog jezika, a već te iste godine ulazi kroz portu na Prisavlju 3 i postaje vanjski suradnik Televizije Zagreb u emisiji Jadranski susreti. Tamo ga je uputio njegov profesor Ante Peterlić, da ode na mjesec dana zaraditi nešto novca jer su Lazi Goluži i Miri Mahečićutrebali mladi, energični i talentiratni suradnici.
Zatekao se u Zabavnom programu i nije se maknuo s Televizije Zagreb, a potom ni s Hrvatske televizije, evo već 41 godinu. Urednik u Zabavnom programu postao je 1981., a pet godina kasnije s Mignon Mihaljevićpočinje raditi na Programu Plus. Svašta je Đelo prošao u međuvremenu. Od 1990. bio je urednik Drugog programa, 1991. postaje urednik Ratnog programa, zajedno s Velimirom Đuretićem i Marijom Nemčić – svojom profesionalnom, ali i dugogodišnjom životnom parnericom – uređivao je prvo i drugo izdanje dodjele nagrada Porin, a 1993. je postao urednik Zabavnog programa. Potkraj prošle godine čak je bio izabran i za vršitelja dužnosti glavnog urednika kanala HRT1.
Od 1990. bio je urednik Drugog programa, 1991. postaje urednik Ratnog programa, zajedno s Velimirom Đuretićem i Marijom Nemčić – svojom profesionalnom, ali i dugogodišnjom životnom parnericom – uređivao je prvo i drugo izdanje dodjele nagrada Porin
No, po jednoj stvari je Hadžiselimović postao uistinu poznat. A to je odabir dokumentarnih filmova za matičnu kuću. Kao fanatik dokumentaristike, često je isticao da je najsretniji čovjek na svijetu, jer radi posao koji uistinu voli. Nisu rijetki oni koji bi se složili s njime, koji su kao idealan posao u životu isticali upravo njegov – putuješ svijetom, gledaš filmove i kupuješ ih kako bi ih prikazivao ostatku populacije. Vrijeme kada je za javnu televiziju dokumentarce “odabrao Đelo Hadžiselimović”, nažalost, došlo je svome kraju, ali ne treba sumnjati da će ono što će raditi ubuduće filmofilima donositi jednaku količinu zadovoljstva. A dok se priprema za svoju poluumirovljeničku egzistenciju, trenutno vrijeme provodi u Istri, na svom imanju.
“Rintam ovdje od jutra do mraka, baš zato što idem u mirovinu i imat ću valjda nešto više vremena za uživanciju. Uređujem si ovdje svoju malu privatnu Ibizu. Svoje utočište.” No, na trenutak je ipak stao i za Telegram odabrao 10 dokumentaraca koji su ga na neki način obilježili i za koji odgovorno tvrdi da bi ih svaka osoba jednom u svom životu – morala pogledati.
1. Svijet tišine, Jacques-Yves Cousteau
Svijet tišine, Jacquesa-Yves Cousteaua je jedan prastari dokumentarac, sniman negdje 50-ih godina, koji je igrao u kinima. To je zapravo bio prvi put kad smo svi imali prilike vidjeti sva čudesa svijeta. To je bilo nešto zbilja, zbilja predivno.
2. Searching for Sugarman, Malik Bendjelloul
Film Malika Bendjelloula je vjerojatno najbolji glazbeni dokumentarac koji sam osobno ikada vidio. Prije dvije godine dobio je i Oscara. Priča je takva da, kada bi netko pisao scenarij, svi bi rekli da je taj lud i da je sve izmislio. Život piše romane.
3. Act of Killing, Joshua Oppenheimer
Žile vam se jednostavno slede u trenutku kad objašnjavaju kako su ljude ubijali. Riječ je o ubojstvu jednog milijuna ljudi u Indoneziji 1955. i 1956. godine, a film je koncentriran na ljude koji su ta ubojstva izvršavali. Redatelj je Joshua Oppenheimer.
4. Pole to Pole, Michael Palin
Od Michaela Palina bi se moglo izdvojiti mnogo toga, ali ako bih nešto morao istaknuti onda je to ovaj film. To je jedna posebna vrsta dokumentarizma koju ja volim, a to je osobni pristup. Rijetki su ljudi koji to imaju, kod nas je to recimo radio Goran Milić.
5. Hodoljublja, Zuka Džumhura
Film Zuke Džumhure. On je isto jedan od ljudi koji priču zna prepričati kroz osobni pristup. On je išao okolo i pričao svoja viđenja o ljudima, povijesti, događajima, strahovito šarmantno. On i Palin su ljudi koji su baš dali osobni pečat dokumentarcima.
6. Crusades, Terry Jones i Alan Ereira
Iza ovog stoje Terry Jones i Alan Ereira. Evo još jedan Pajtonovac uz Michaela Palina na popisu. Ovdje sam po prvi put u nekom dokumentarcu vidio malo drugačiji pristup križarima i Križarskim ratovima od onoga kojemu su nas učili u školama.
7. Amy, Asif Kapadia
Djelo Asifa Kapadije o Amy Winehouse. Tu nema puno sugovornika koji pričaju u kameru, sve je rađeno od dokumentarnih materijala, privatnih videa. To je potresna priča o jednoj tužnoj ženi koju su stvarno svi iskorištavali, od oca i dečka nadalje.
8. Hrvatski kraljevi, Domagoj Burić
Domagoj Burić je uspio gotovo pa nemoguće – ispričati priču o kraljevima koji su u jednoj zamagljenoj prošlosti, a to je napravio s izvanrednom kompjutorskom grafikom. Davno nestale građevine uspio je oživjeti i ispričati povijest nečega što se teško može ispričati.
9. Češki san, Filip Remunda i Vito Klusak
Film Filipa Remunda i Vita Klusaka je priča o ljudskom mentalitetu i nevjerojatnoj naivnosti. Oni su mjesec dana razglašavali da se otvara novi šoping centar, a napravili su samo kulisu pa su snimali ljude koji dolaze, rano ujutro ustaju, hoće biti prvi u redu…
10. David Attenborough (sve)
Sve od Davida Attenborougha. Mislim da je on zaslužan da čitav jedan naraštaj ljudi zavoli prirodu i životinje. To je nevjerojatno uspješno radio čitav svoj vijek, a isto tako je imao i jedan fenomenalan odnos i prema životu i prema prirodi, izuzetan čovjek.(telegram.hr)
wpDiscuz