Najbolji drug najboljeg druga, Josipa Broza Tita, zvao se Ivan Krajačić Stevo, a njegov drugi najbolji drug bio je Josip Kopinič Vazduh, legendarni direktor pulskog Uljanika, koji je to brodogradilište – po svom izboru – vodio punih 13 godina, od 1951. do 1964. godine. Brodogradilište danas propada, radnici su u štrajku, plaće nema, a ako je uprava uz pomoć Vlade i nađe, problem će opet iskrsnuti za dva mjeseca.
U Kopiničevo vrijeme Uljanik nije imao tih problema. Vazduh je imao tri važna saveznika – Tita, Nikitu Hruščova i Talijane, gazdu Fiata Gianija Agnellija. Konjunktura je bila bolja, kineske i korejske konkurencije nije bilo ni na vidiku, a dobre duše koje bi pokrile gubitke bilo je lakše pronaći nego danas jer nije bilo EU pravila o nedopuštenim subvencijama. Škver je stalno imao velike poslove. Uljanik je, inače, na neki način stvorio modernu Pulu.
Taj je gradić sredinom 19. stoljeća imao nešto više od 1000 ljudi, a gradnjom brodogradilišta i austrougarske ratne luke narastao je na više od 30.000 stanovnika. Već početkom 20. stoljeća Uljanik ima čak 15.000 radnika, a Kopinič je Pulu izabrao, možemo se kladiti, samo zato da bude što bliže Titu. Na Brijune je, navodno, odlazio kad je htio, bez posebnih najava.
Prilično raširena legenda kaže da se Tito bojao samo Krajačića, a Krajačić samo Kopiniča, što ima smisla, s obzirom na to da su svi bili povezani s vrhom sovjetskih obavještajnih službi, a one su često vodile surove međusobne ratove. Obojici su – i Krajačiću i Kopiniču – opraštani svi grijesi, čak i oni zbog kojih bi drugi bili strijeljani.
Kopinič je, recimo, 1941. godine organizirao tragični bijeg hrvatskih lijevih intelektualaca iz Kerestinca, koji je rezultirao pomorom čije se posljedice i danas osjećaju – s Ognjenom Pricom, Božidarom Adžijom, Zvonimirom Richtmanom i desecima drugih pisaca, odvjetnika i znanstvenika koje su ustaše ubili, Hrvatska bi danas izgledala bar malo drukčije. No Kopinič za to nije kažnjen nikakvom ozbiljnijom partijskom kaznom niti je osjećao grižnju savjesti. Moskva ga je štitila od svega. No od Rusa su se katkad mogli očekivati i stanoviti “benefiti”.
“Josip Kopinič zaslužan je”, kaže enciklopedija HAZU, “za brzi razvoj i modernizaciju proizvodnje Uljanika u vrlo teškim uvjetima; “uveo je tehnološke novine u gradnju većih brodova potpuno zavarene konstrukcije; unatoč velikim otporima uspio je osnovati Uljanikovu tvornicu brodskih sporohodnih dizelskih motora i tvornicu brodske elektroopreme te ugovoriti gradnju 40 trampera za SSSR. Potom je postavljen za upravitelja Jadranbroda, udruge jugoslavenske brodograđevne industrije, te Litostroja u Ljubljani…”
“Sve je postavio: naravno krivo”, kaže naš izvor upućen u brodogradnju, pa obrazlaže: “Kupio je licenciju za danske motore, počeo variti a ne zakivati trupove, doveo Hruščova, navukao Fiat i Giannija Agnellija da mu pokriju gubitke… I otišao u Litostroj.”
Sedamdesetih godina Uljanik je razvio tehniku gradnje trupa iz dva dijela, čije su polovice potom spajali u moru. Tako je napravljen tanker Kanchenjunga, sa svojih 335 metara dužine najveći brod ikad izgrađen na hrvatskoj strani Jadrana. Brod je bio širok 52 i visok 28 metara (Titanic je bio dug 269 metara). U Uljaniku je, između ostalih, sagrađen famozni brod Berge Istra, koji je, uz bocu šampanjca, visokim glasom u more ispratila kuma Jovanka Broz:
“Krstim te, Berge Istra”, rekla je i, tko god je čuo taj glas, nije ga više zaboravio. Bilo je to 1972., a tri godine kasnije brod je nestao na putu od Brazila do Japana, i nikad se nije otkrilo što je s njim bilo. I drugi brod iz iste serije, Berge Vanga, također je nestao, u Bermudskom trokutu, a sad prijeti opasnost da nestane i škver u kojemu su sagrađeni.
U Uljaniku je renoviran i potopljeni talijanski brod koji je kasnije dobio ime Galeb – on nije nestao, osim sa svjetske scene – no danas je ruzinav, jadan, stoji svezan u riječkoj luci, izazivajući onoliko sažaljenja koliko je nekoć izazivao divljenja. Josip Kopinič spada u najvažnije obavještajce koji su ikad radili na ovim prostorima. S područja Jugoslavije tri su radiostanice početkom Drugog svjetskog rata držale vezu prema Moskvi. Jednu je imao Mustafa Golubić, Titov protivnik, kojeg je Gestapo uhitio i prebio do smrti.
Drugu je imao Ivan Srebrenjak Antonov, isto Titov protivnik, kojeg je također netko izdao ustašama pa su ga ubili u zatvoru (Titovi protivnici imali su vrlo visoku razinu smrtnosti). Treću radiostanicu držao je, u Zagrebu, Titov prijatelj Vazduh, tehničar mu je bio stanoviti Morić, otac buduće snahe Franje Tuđmana. Kopinič se, inače, hvalio da je jednom prilikom u partizanima, na terenu, spavao s Titom pod istom dekom – toliko su bili bliski.
Čini se da je Titu napravio važne usluge, i prije i poslije rata. On mu je dojavio predstojeći Staljinov napad, 1948. godine, ali Tito u to isprva nije povjerovao. No brzo mu je postalo jasno da Vazduh ima točne informacije. Konačno, Kopinič mu je prenio i Staljinov nalog za početak ustanka. No nekoliko je puta Titu spasio glavu.
“Kopinič se”, rekao je jednom prilikom Vlatko Velebit, “vratio u Jugoslaviju, i što se s njim dešava? Kao bivši podoficir u mornarici, električar bez obrazovanja, on postaje generalni direktor… brodogradilišta u Puli. Do kraja je imao tako visoke položaje, za koje uopće nije bio spreman. I kad je konačno i to izgubio, Tito ga i dalje drži kao kap vode na dlanu, sve do njegove smrti.
Za mene je to zagonetno. Jedino što se da zaključiti jest da je Kopinič nešto znao o Titu. Tu dolazi ona priča da je Kopinič bio ljubavnik tajnice Georgija Dimitrova u Kominterni i da je on preko svoje veze, ove dame, imao pristup kod Dimitrova. Da je on uspio oprati Tita od optužbi koje su prema njemu učinjene i ishodovao da Tita postave za generalnog sekretara”, ispričao je Velebit Arisu Angelisu, novinaru Hrvatskog radija, prenosi express.hr
wpDiscuz