Na jučerašnji dan, 10. lipnja 1993., zločinačka granata ugasila je osam mladih života. Stradala su djeca čiji je jedini grijeh bio to što su se igrala na igralištu. I što su bili Hrvati.
Stradali su na jednom viteškom igralištu, a o njihovom stradavanju 27 godina se šutjelo.
Hrvatski predstavnici u BiH su bili, očito, jako nesposobni da se djeci i njihovim roditeljima osigura minimum. Isti su to oni koje i danas plaćate da šute, i koji će sutra tražiti od vas mandate za Sabore, kako bi opet šutjeli.
Spominjanje ovog zločina je minimum satisfakcije koju su zaslužila i ta djeca i njihovi roditelji.
Angažman dijela hrvatskih aktivista u BiH pomogao je da zavjet šutnje prestane.
Neke stvari je teško opisati ako se ne oslonimo na vrijeme kao takvo i ne prisjetimo kako je, zapravo, sve krenulo.
Prvo je jedan od vodećih hrvatskih aktivista iz BiH počeo po društvenim mrežama spominjati Augustinu Grebenar. Djevojčicu, kako je kazala i novinarka Gabrijela Arapović u jednom tekstu, prekrasnih očiju boje kestena.
Potpuno nevino i bez ikakve namjere, Augustina je postala simbol stradanja ove djece.
Njene oči, uredno počešljana kosa i skupljene usnice na rijetko dostupnoj fotografiji koju je pronašla Jurija Brnada, kao da su nam svima pokušavale reći: ‘Nije fer. Nemojte šutjeti o ovomu, ljudi trebaju znati.’
Nakon nekoliko letimičnih dijeljenja po Facebooku, Twitteru i drugim društvenim mrežama, spomenuti hrvatski aktivisti iz BiH odlučili su odati počast nevino stradalim anđelima.
Tako lijepo i tako jednostavno. 
Osam bijelih ruža i zapaljene svijeće u nizu općina i gradova s hrvatskom većinom, ali i u mjestima u Republici Hrvatskoj i diljem svijeta… Šutnja je, naprosto, utihnula.
Priča o pobijenoj djeci postala je dio javnosti i zahvaljujući njoj, danas gotovo da nema Hrvata koji je, ako želi znati, ne zna što se dogodilo tog dana u Vitezu.
Ako prošetate danas bilo kojim kvartom u svijetu, bilo kojom ulicom, naseljem, gradom selom… vidjet ćete pregršt klinaca koji se igraju, imaju svoje mašte, snove, strahove i želje.
Osmero je njih kojima je sve to zabranjeno jer su neki zli ljudi odlučili prekinuti njihove mašte, snove, strahove i želje.
Nitko na to nema pravo. Nitko. Takav ljudski šljam treba trunuti u zatvoru! Problem je, međutim, što to nije tako. Nitko nije osuđen za ovo zlodjelo.
Djecu je taj dan zagrlilo Zlo, a djeca mu se, nažalost, nisu uspjela otrgnuti.
Vitez, Mostar, Zagreb, Široki Brijeg, Sarajevo, Rijeka, Frankfurt, Beli Manastir, Kiseljak, Split, Tomislavgrad, Čapljina, Stolac… samo su neki od gradova koji su se prisjetili naših malih anđela.
Boris Antičević (1983.), Dražen Čečura (1978.), Sanja Garić, (1975.), njezin brat Milan Garić (1981.), Velimir Grebenar (1981.), njegova sestra Augustina Grebenar (1984.), Sanja Križanović (1978.) i Dragan Ramljak (1978.).
Njih je ubila granata Armije RBiH. U Vitezu. Dok je trajalo primirje između HVO-a i Armije RBiH koji su tih godina ratovali diljem BiH. Europski mediji prenijeli su laž. Prikazali su djecu kao ubijene male Bošnjake koje je ubila granata HVO-a. Nikada se nisu ispričali. Najmlađe ubijeno dijete Augustina Grebenar, na Haaškom sudu bila je zavedena kao žrtva HVO-a. Užasu nikad kraja. I danas njena fotografija stoji na stanovitom “Muzeju Genocida” na kojem se tvrdi to isto, pozivajući se na “pravedni” Haaški sud. Eto to je taj sud. Koji je toliko pravedan da je čak i hrvatsku ubijenu djecu koristio kao dokazni materijal protiv Hrvata. To je taj sud koji trebamo poštovati.
Nakon što je sudac Međunarodnog kaznenog suda nepravde stanoviti Agius presudio da za njenu smrt ne treba nikome suditi i da odgovornog nema, posve normalno je ušao u BIH iako je na čelu min. Pravde bio Hrvat. Agius i danas nije proglašen nepoželjnim na tlu Augustinine zemlje. pic.twitter.com/sOAUwZ4USS
— Jan Palach (@IurkovJan) June 10, 2020
Imperativ šutnje koji je nad njom počinio Međunarodni kazneni sud nepravde u Haagu jednak je imperativu šutnje Suda BIH za ratne zločine. Ta dva suda dijele nešto zajedničko s ubojicama ove djevojčice. Sabur zločina. Omertu tekbira. pic.twitter.com/IMDNIzRp7y
— Jan Palach (@IurkovJan) June 10, 2020
Rat kao takav je strašan. Svaka žrtva zaslužuje da joj se oda pijetet i da, minimalno, krvnici budu kažnjeni.
Međutim, žrtve viteških anđela nam, čak i 27 godina kasnije, pokažu kako je taj rat bio strašniji nego što smo mogli i zamisliti. 
wpDiscuz
