Harune, ne buši balon, glavu ću ti probušiti, dere se neka žena, pa nastavlja, Harune, ako još jedan crveni probušiš, neš’ sa babom ići na utakmice Ćelika, a i ti babo pomanje sa tom Žujom, ovo je dječija priredba! Haruneee, jebem li ti babu, ako bušiš, buši ove crveno-plave, nemoj turske, Haruneee!
Ne znajući za veliki turski praznik, Dan djeteta, koji se svakog 23. travnja obilježava u ovoj golemoj zemlji, našao sam se u grotlu Abdi İpekçi Arene u evropskom dijelu Istanbula.
Od Ararata do Kapadokije
Ogromno zdanje, koje prima bezmalo 13 hiljada ljudi, za ovu priliku je modificirano. Zbog bine, scenskog dijela i kulisa, u halu može stati preko 6000 duša. Pa ipak, prizor je impresivan. Dječica iz cijele Turske organizirano došla autobusima i sakupljena na jedno mjesto zajedno se raduju velikom prazniku. Od Kapadokije, Trakije do Anadolije, od Burse, preko Ankare, do Istanbula, od Ararata, do Nermuta…
____________piše: Dragan Bursać I Buka.com
O, kako se voli svoja zemlja! Kako se ljubi tlo po kojem gaziš i kako se cijeni zastava. Kako se osjeća bliskost i saživljenost sa zajednicom od preko 80 milijuna ljudi. Najbolje sam to osjetio dok sam osluškivao šum stotina i stotina turskih barjaka, koje su se vijorili iznad mene, iz ruku preko 6000 tisuća najmlađih Turaka. Eh, da je nama takva jedinstvenost u Bosni i Hercegovini. Pa da se okupimo složni oko jedne zastave, oko jednog projekta, koji će biti makar upola državotvoran, kao ovo tursko obilježavanje Dana djeteta.
I što ti je država, kako država poput Turske proaktivno djeluje i radi u sinergiji sa školama. Jer, tako se podstiče ljubav prema domovini. Od najranijih dana i interaktivno. U skladu sa vremenom u kome živimo. Pa se najuspješnijim učenicima u takmičenju u crtanju, najboljoj selfie fotografiji i drugim disciplinama dodjeljuju vrijedne nagrade. Da, da, dragi moji. Ovdje u Turskoj, selfie koji podstiče domoljublje je nagrađivan, a ne sankcioniran, kao od strane naših prepotopskih nastavnika, koji su ostali zarobljeni negdje u 1987. godini, sve crtajući Zagija.
Ovdje u Turskoj, dječici se na sveopće oduševljenje, putem videoporuke, obraćaju poznati turski glumci Ozan Guven i Meryem Uzerli.
Ovdje u Turskoj, u grotlu Abdi İpekçi Arene, sve je u delirijumu! Na sceni se pojavila mlada turska glumica Isabella Damla Guvenilir, zvijezda serije “Elif”.
Elif u zasjedi
Gledam bogat zabavni program i ugledam nešto plavo-žuto. Čekaj, čekaj, što to vidim?! Pa, to je, samo malo…To je zastava druge zemlje. To je državna zastava Bosne i Hercegovine. Auuu, jesmo mudati mi Bosanci. U Turskoj je zabranjeno bilo kakvo vješanje i isticanje drugih zastava, pogotovo na ovakvom jednom skupu. Svaka nam čast! Probudio se inat onaj naš tvrdoglavi bosanski. Inat koji je vodio Husein-kapetana Gradašćevića u silni boj protiv turskog okupatora. To je moja Bosna i Hercegovina, zemlja Tvrtkova, Kulinova, zemlja Kotromanića i Husein-kapetana. Ima nas, pa da smo crno ispod nokata! Da te vidim sad, Elif!
Ček’, eno još jedne naše zastave! I još jedne! Eno je jedna pomalja se stidljivo na bini. To, braćo Bosanci i Hercegovci, napravili smo kulturološku diverziju u centru Istanbula. Neka vide svi na Bosforu kako bije bosansko srce.
-Harune, ne buši balon, glavu ću ti probušiti, dere se neka žena, pa nastavlja, Harune, ako još jedan crveni probušiš, neš’ sa babom ići na utakmice Ćelika, a i ti babo pomanje sa tom Žujom, ovo je dječija priredba! Haruneee, jebem li ti babu, ako bušiš, buši ove crveno-plave, nemoj turske, Haruneee!
Kako ja razumijem ove ljude??? Pa, ja ne znam turski jezik! A i mali Harun mi je suviše plav za neko dijete iz Male Azije. I otkuda Ćelik u Turskoj??? Pitanja se roje, a onda bum, bum, nekoliko bliceva sijevnu sa mobitela i vrati me u realnost.
Turska gubernija
To ja stojim između 6000 naše bosanske dječice u sred Zenice, u gradskoj areni “Husejin Smajlović” u Zenici i prisustvujem Dječijem festivalu, koji šestu godinu zaredom organizira Turski kulturni institut “Yunus Emre”. Nema ovdje mališana iz Istanbula i Ankare. To su autobusima stigli, dabome organizirano, najmlađi iz Sarajeva, Kiseljaka, Tuzle, Jablanice, Čapljine, Stoca, Mostara, Konjica, Cazina, Zavidovića, Tešnja, Travnika, Bihaća, Busovače i drugih gradova moje BiH.
Za one koji ne znaju, festival se održava povodom Dana djeteta, koji se svake godine obilježava širom Turske, nizom manifestacija uz učešće djece iz svih dijelova svijeta. Ovo u nas je malo naopako. Održava se konkretno u Bosni, bez učešća djece iz svijeta. Dakle, samo domaća djeca proslavljaju jedan turski praznik. Sad, da li je greška ili smo postali turska gubernija, čuće se.
A čulo se, Ataturka mi. Prisutnoj djeci se obratio savjetnik u Ministarstvu kulture i turizma Republike Turske Omer Arisoy, koji je ukazao na vrlo jake odnose između Turske i Bosne i Hercegovine, koji su, prema njegovim riječima, dodatno ojačani upravo turskim jezikom.
“Turski jezik je jezik srca”, rekao je Arisoy, te dodao kako će njegovo ministarstvo nastaviti davati doprinos u promociji turske kulture i jezika na području Bosne i Hercegovine.
Turski jezik? Kakve veze ima turski jezik sa Danom djeteta? Pa, naravno da ima. E, da ne bi ova turkofilska fešta sa zloupotrebom djece bila prepoznata kao nešto drugo, smišljen je, pazite sad, Dječiji festival u okviru projekta “Moj izbor je turski jezik”, koji provodi Turski kulturni institut “Yunus Emre”, za svu djecu koja uče turski kao drugi strani jezik.
Harune, oprosti
Pa su se tako braća Bošnjaci, preko djece reterirala i odredila spram braće Srba. Jer ne može biti brat Srbin u Banjaluci toliko lud, kad tjera dijete da maše ruskom zastavom i ljubi Putinovu sliku, a da ga brat Bošnjak ne isprati turkofilijom.
Kako je krenulo, još će se uz turske zastave pojaviti i Erdogan. Ups, njegovo gostovanje je već zakazano u Sarajevu.
I nema ovdje mjesta argumentaciji, pa šta fali, mahala su djeca i bosanskim zastavama. Jer to je relativizacija, tipa dobri su bili Partizani, ali dobri su bili i «naši» u Drugom svjetskom ratu. I, da, nažalost, ovo nije fotomontaža, ovo je fotografija oficijelnog Anadolijinog fotografa Mustafe Öztürka. I na kraju krajeva, nije Mustafa kriv. Objektiv fotografira ono što objektiv vidi.
Ali možda najiskreniji argument je onaj na društvenim mrežama, “pa šta fali, kamo sreće da smo kao Turska”. E pa, da smo kao Turska, društvene mreže bi gledali preko 606 vladinih filtera, a u zatvoru bi zbog svojih stavova završilo odokativno jedno 75% stanovnika Bosne i Hercegovine.
Nego, nije sve ovo, ova luda ikonografija najveći problem. Najveći problem je, što ćemo sa Harunom iz naše priče. Što ćemo sa dječakom iz Gornjih Crkvica zeničkih kome se nameće idolopoklonstvo dok gleda kako mu roditelji propadaju u egzistencijalnom kaosu naše bijede? Što ćemo sa sve i jednim djetetom bosanskohercegovačkim, nafilovanim Putinom i Erdoganom, dok čekaju autobus koji isporučuje radničko roblje Angeli Merkel?
E, tako se, ljudi moji, ne voli svoja zemlja!
La ilaha illallah, selam alejkum!
wpDiscuz